Glavna naša podjela je prema primitivizmu i zaostalosti

Počelo je sasvim bezazleno. Maglovito i hladno jutra, a Vesna me već nekoliko dana moli da skinem božićno drvce. Iglice su se sasušile, bacim ga preko balkona, siđem i vučem na druga ranije odložena. Hladno. Prolazi neki čovjek i s podsmijehom kaže: ”A slavi se srpski Božić!”.

Iznenađen sam i zgrožen. Šta da mu kažem? Da sam ateist, ali da poštujem tradicije? Rekao je to glasno i ne mogu se praviti da nisam čuo. Zamiče u maglu u staroj kožnoj jakni. Opirem se želji da potrčim za njim. No što ću mu reći? On je sitan i star, ali nemam želju tući se.

Ipak drhtim od bijesa. Zar smo i on i ja isti Hrvati? Zar sam ja ljevičar a on suverenist, prema datumu skidanja bora? Jad i budalaština.

Malo kasnije u kafiću slušam raspravu o lenti. Raspravljaju kako je zakletva bez lente nevažeća i protuzakonita. Nitko ne predlaže da se pročita što doista piše u zakonu. Dojam je da se zakletva bez ceremonije sviđa većini. No ipak osporavatelji su glasni.

Zato, a možda i zbog toga što maglovito jutro ne potiče pametovanje, ne treba trčati za čovjekom u kožnoj jakni. Treba ga želiti bez osjećaja nadmoći i bez stava da je jadan, jadni smo mi drugačiji koji ne brojimo iglice na boru, kojima Srbi i UDBA nisu krivi za bijedu, već smo si sami krivi

Što je u glavama ljudi koji to rade? Je li dosta reći da su budale? Tko je onaj koji će to jasno osuditi?

Ispod prepoznate javnosti, između redova napisanih tekstova, u komentarima ispod objava postoji realnost nemalog broja ljudi kojima je sve svejedno, istina i logika nebitna, kojima je gorak okus života i tečan okus jeftinog piva, koji piju kave jer su usamljeni, strastveno puše jer nemaju zaposlene ruke ni um ni maštu. Njih nema na koncertima, oni se griju u kasnim autobusima, nemaju potrebe za idejama već samo za umišljenim ponosom života bez svrhe.

Ostali su bez posla koji su voljeli u svijetu u kojem mrze sve. Polako tonu u očaj, ne glasuju jer su svi isti, ali vole mahati zastavom na prosvjedima. Prepušteni su sebi jer su politici štetni kad misle ili uče, trebaju društvo kao što balast treba brodu. Mase su zapuštene, prepuštene bezumlju i primitivizmu, one su antielita, nisu ni netko ni nešto.

Politička podjela u Hrvatskoj fronta je protiv primitivizma i neznanja, samo malo ispod javne scene vriju ideje o lakim rješenjima, nacionalizaciji privatiziranog, granicama na Drini i Celovcu, mitovi o blještavim pobjedama, pederima i masonskim zavjerama.

I površni promatrač primijetio bi kontradikcije, neznanje, falsificiranje činjenica, blebetanje na rubu razumnog, vidio bi zanesenost isključivost i fanatizam.

Naravno fokus ide na osobe. Kolinda je mason, svi su špijuni a neki čak i Srbi po majci. Ne zavaravajte se, nije u pitanju istina, mnogima nisu važni argumenti ni dokazi, već je važno stanje duha tih pojedinaca.

Političke podjele u Hrvatskoj samo su prividno stranačke i ideološke. Hrvatska je podijeljena prema brojnim idejnim i vrijednosnim rasjedima, no glavna podjela je prema primitivizmu i zaostalosti.

U svakoj većoj političkoj stranci naziru se takve podjele na frakcije koje nisu prema ideologiji, već odnosu prema modernom društvu.

Postoje nacionalno osviješteni suverenisti koji vjeruju u mitove idealizirane prošlosti, paralelno s kozmopolitima koji vide napredak u odricanju od ruralnih običaja i vjerovanja, postoje i obožavatelji slavnih revolucija koji ne vjeruju u tržište i konkurenciju već solidarnost prezrenih na svijetu, istodobno s fanaticima tehnoloških revolucija, sanjarima o jednakosti.

Sve to jedan je ideološki galimatijas koji se u stvarnosti pretvara u obračune moćnika i njihovih klika, stvaranje radnih skupina koje će sve te podjele prevladati nekim magičnim zajedničkim ideološkim nazivnikom.

Desnica priča o suverenosti, ljevica o čistoj socijaldemokraciji, svi pričaju da su negdje centru i prave se pomirljivima i tolerantnima. Daleko od tog.

Postoje nacionalno osviješteni suverenisti koji vjeruju u mitove idealizirane prošlosti, paralelno s kozmopolitima koji vide napredak u odricanju od ruralnih običaja i vjerovanja, postoje i obožavatelji slavnih revolucija koji ne vjeruju u tržište i konkurenciju već solidarnost prezrenih na svijetu, istodobno s fanaticima tehnoloških revolucija, sanjarima o jednakosti

Iako je trend prema društvenoj modernizaciji nezaustavljiv, iako ja usprkos svim činjenicama vjerujem u napredak obrazovanja i znanosti, pamet ljudskog roda, moram priznati da uzroci sukoba nisu ideje i ideali, vrijednosti, nego su oni dublji – ekonomski i društveni.

Na političkoj razini u svojim iskrivljenim oblicima sve to se iskazuje kao prividan sukob lijevih i desnih, središnjih pomirljivih i radikalnih krilnih programa.

Iluzija je misliti da će se pojaviti neki treći put i slaganje. Da se radi o sukobu vrijednosti, a ne sukobu klika i osoba, to bi se možda moglo i dogoditi. No do zla boga deformirani izborni modeli (i parlamentarni nacionalni, i lokalni), sustavi upravljanja javnim sektorom (stranački iskrivljeni i uhljebnički model) teško će se promijeniti. Za to nema volje ni ideje.

Kako je došlo do toga? Zar su strahovi i bjesovi spavali zbog represije? Zar je sve rezultat ratova, seljenja u gradove, bijeg od sivih predjela bez perspektive, života od rente i apartmana, službe bez rada?

Zapravo sve to i više svedeno na zajednički nazivnik u stranom svijetu koji je nekad bio domovina. Strašno ubrzanje promjena života s početkom devedesetih; rat, privatizacija, preseljenja, traženja novih životnih uporišta stvorilo je slojeve ljudi otrgnutih iz svojih navika, tradicija znanja i vrijednosti.

Neizvjesnost s kojom se nose nastoji se kompenzirati vjerom u sveto jer je nepromjenjivo, vjerom u vođu jer je strog i pravedan, ali i stvaranjem neprijatelja i krivaca. ”Postoje povlašteni crveni, udbaši, oznaši koji drmaju hr iz pozadine, a sad sve više dižu glavu” (citat s FB-a).

Vjeruje se samo svojima. Skandira se ”MI”. Sve je kristalno jasno jer je pao urok na zemlju, jer je mentalitet takav, jer smo izdani i prevareni, jer postoje mračne sile i zli ljudi.

Njihova kultura su kič, narodnjaci i orijentalne izvedenice tragičnih ljubavi, obrazac i zanos. Svaka kritika toga napad je na dostojanstvo, fiktivnu kulturu i identitet, dignitet. Nemojte misliti da povremeni napadi društvene razumnosti mijenjaju to stanje.

Centar se pomakne, ali malo i nestalno, ravnoteža poremeti, nije stabilna. Snaga razuma se s ovim sindromom ne može se nositi, kritika je besmislena, a poruga opasna. Ironiziram.

Prema van to se prikazuje kao patriotizam, a u stvari je bijeg od stvarnosti i života. Zato politika nije desna i lijeva već se suprotstavljaju konzervativna i modernizirajuća politika, politika otvaranja društva i politika zatvaranja uma.

U sukobima klika i frakcija, stranaka i strančica, zlih manipulatora i dobrodušnih utopista. Sve to izloženo javno, pameti privodi malobrojne a zbunjuje većinu. Tko u kaosu promjena vidi smisao možda je sretan no zbunjen i zastrašen rizikom da potisnuto uhvati vlast.

Politička podjela u Hrvatskoj fronta je protiv primitivizma i neznanja, samo malo ispod javne scene vriju ideje o lakim rješenjima, nacionalizaciji privatiziranog, granicama na Drini i Celovcu, mitovi o blještavim pobjedama, pederima i masonskim zavjerama

No ja ne želim zbunjivati: razina društvene neizvjesnosti je prevelika, promjene se ubrzavaju, rast, raskol između stvarnog svijeta i njegova odraza u našoj svijesti. ”Jedan od pojmova… jest pojam neizvjesnosti. Neizvjesnošću zovemo dubok osjećaj nelagode koji u svijesti, pomanjkanju unutarnje orijentacije vlastitog djelovanja i nepouzdanosti očekivanja… Solidarnost je defenzivna kontrola, traženje sigurnosti i pouzdanosti u vlastitom krugu, načelno negativan i izolacionistički stav prema okolini. Pritom je irelevantno je li izvor neizvjesnosti u prirodnoj ili ljudskoj okolini solidarističke grupe” (Pusić, Razvedenost i povezanost,1974).

Neizvjesnost i strah stvorile su potrebu za zaštitom u grupnom identitetu, strah nije podloga razumu.

Stvoreni su novi slojevi društva, puk u smislu rimske republike, masa bez moći i vrijednosti koja rado pristaje na kupovinu mira, igre i kruh. Za te ljude nijedni izbori neće legitimirati vlast, radije vole mitove i čuda nego izbor između ljudi koji ne mogu obećati da će baš njima, uvijek luzerima, biti bolje.

Zato, a možda i zbog toga što maglovito jutro ne potiče pametovanje, ne treba trčati za čovjekom u kožnoj jakni. Treba ga želiti bez osjećaja nadmoći i bez stava da je jadan, jadni smo mi drugačiji koji ne brojimo iglice na boru, kojima Srbi i UDBA nisu krivi za bijedu, već smo si sami krivi.

”To nisu krivci primitivci što su pokupili mast, korov nikne digod stigne, ma svaka njima čast. Krivi smo mi. Nisu krivi sedativi što ih nisu sputali sori, matori, krivi smo mi koji smo ćutali” (Balašević)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora