Rijeka je Wuhan za predsjednicu i premijera

Tolerancija, mir, različitost, anifašizam, umjetnost, kultura, Europa – ukratko, poruke su to iz subotnje Rijeke, ovogodišnje Prijestolnice europske kulture, koja tu prestižnu titulu, ne bez razloga, dijeli sa šezdesetak drugih europskih gradova od Atene pa sve do Roterdama… Ne pamtim kad sam bila tako ponosna na svoj grad i njegove ljude kao minulu subotu.

O.K. Znam da ako ćemo cjepidlačiti, možemo naći i propuste, ali ja se od djetinjstva držim ”Malog princa” i tvrdim kako se srcem vidi najbolje.

Dakle, ako se prepustimo emociji, ako smo spremni sva čula otvoriti za doživljaj, onda je za nas koji smo u ovome gradu ostarili, u gradu koji nas je formirao kao ljude, sve, ama baš sve bilo kako treba – savršeno riječki.

Nekakva spontana radost življenja razlila se ulicama i trgovima grada koji je odista tekao u svoj svojoj punini (ne samo zbog kiše). Ponos što smo i ovaj put svoji eto, sasvim različiti od svih drugih, gotovo se čitao na licima ljudi koje su lovile TV kamere. Činilo se kao da je netko tu radost i ponos sputavao steznikom malograđanštine i nametnutog, od vlasti propisanog nacionalnog kiča, a onda nas je činjenica titule prijestolnice europske kulture oslobodila

Poput onih blještavih i meni veličanstvenih iskrica na dizalici.

Na svakom kvadratiću centra grada zbivalo se ponešto od ranoga jutra. Za one od sedam pa do onih od sedamdeset i sedam. Za seriozne, i u povijest uronjene, postavljena je 232 metra duga vremenska crta s najvažnijim trenucima prošlosti grada u posljednjih 116 godina. Liniju su pratili, po nekima sporni, plakati sa zastavama.

Mladi su jako hvalili i zanimljivima ocijenili kaleidoskope koji su im omogućili vidjeti se u zidovima i crtežima. Osjetiti utkanost u grad. Djelo je to studenata Akademije za primijenjenu umjetnost, srednjoškolaca istoimene škole i riječkih grafitera.WoW.

Mnoge je oduševila i antituristička tura turističkim autobusom, modna revija, klinci iz škole “Vežica” koji pjevaju i recitiraju brojalice na stranim jezicima, književno-glazbene večeri, plesači, hodači, izložba Davida Maljkovića. Baš kako treba na dan otvorenja Luke različitosti, jako, jako široko shvatiti kulturu.

Baš kao što je Dalibor Matanić i želio da bude kultura koje se nitko neće bojati, od nje zazirati i bježati u strahu kako se nešto neće razumjeti.

Sve je dakle bilo šareno, veselo, originalno, bučno, moćno i buntovno, kakvim su uostalom tvorci i organizatori vidjeli grad u njegovoj prošlosti, sadašnjosti i nadajmo se budućnosti. Nimalo savršen, ali svoj i drugačiji.

Pogodili su. Nekakva spontana radost življenja razlila se ulicama i trgovima grada koji je odista tekao u svoj svojoj punini (ne samo zbog kiše). Ponos što smo i ovaj put svoji, eto, sasvim različiti od svih drugih, gotovo se čitao na licima ljudi koje su lovile TV kamere.

Činilo se kao da je netko tu radost i ponos sputavao steznikom malograđanštine i nametnutog, od vlasti propisanog nacionalnog kiča, a onda nas je činjenica titule prijestolnice europske kulture – oslobodila.

Stoga ne čudi da je u završnici večeri, Operi industriale, toj svojevrsnoj odi nestalome radništvu, ljudima u trlišima kakve smo u djetinjstvu sretali po svojim portunima i autobusima – ta radost upravo šiknula, procvjetala, prokuljala, raširila se poput iskrica po luci, dizalicama, gatovima, barkama…

Matanić i Prlja nekim su kreativnim čudom, tom nestvarnom kakofonijom zvukova, instrumenata i glasova oslobodili taj desetljećima utihnut prkos građana. Kao da su im svima navukli marte, kožne jakne i poručili imate pravo na svoju povijest, kulturu, različitost kroz moćnu završnicu s ”Bellom ciao” i zaglušujućom zvonjavom zvončarskih zvona

Matanić i Prlja nekim su kreativnim čudom, tom nestvarnom kakofonijom zvukova, instrumenata i glasova oslobodili taj desetljećima utihnut prkos građana. Kao da su im svima navukli ”marte”, kožne jakne i poručili imate pravo na svoju povijest, kulturu, različitost kroz moćnu završnicu s ”Bellom ciao” i zaglušujućom zvonjavom zvončarskih zvona.

Suze, prkos, ponos na svoju rokersku i pankersku prošlost, na svoje roditelje i noniće u radničkim tutama, na dokere, harteraše, varioce, ribare, pomorce i brodograditelje od kojih su mnogi, trbuhom za kruhom, šezdesetih, sedamdesetih prošloga stoljeća stizali u grad, strpljivo ga gradili desetljećima da bi im unuci danas imali gdje stanovati. Najviše nebodere u zemlji, najljepše brodove i hotele po otocima.

Stvarali nova naselja i stapali se s gradom, kojega oni koji su Domovinski rat shvatili kao “imovinski rat” žele proglasiti kužnim. Gradom s greškom.

Koliko je na trenutke bio moćan taj prkos i ponos Riječana, pokazuje činjenica da su ga preko ekrana prepoznali i oni koji nikad Rijeku nisu, i neće razumjeti. Nikad, nikad, nikad, ni danas, ni onda kad su u socijalizmu štrajkali lučki radnici, a oni bili podrepaši i partijski poslušnici, a potom u novom sustavu najveći štovatelji oltara i domoljublja.

Prepoznali i zapucali iz svih oružja po društvenim mrežama. Na poziv za mirom, tolerancijom, kulturom odgovorili su priopćenjima, ispranim domoljubnim frazetinama i prijetnjama.

Taj mulj nanesen u Hrvatsku ratom, podilaženjem najnižim strastima ne da se lako isprati. Prlja sve dobro, ubija nadu i tjera ljude daleko od Hrvatske.

Gadljivo.

Na oponente se rado ukrcala i politička desnica. Ruža Tomašić u zastavi iz prošlog sistema i najavljenoj petokraci na riječkome neboderu vidi tek “simbole zločinačkoga komunističkog režima”, Marijana Petir “nekulturu”, a Ivan Penava bi u najkraćemu roku kažnjavao organizatore i autore ”Koraka kroz vrijeme”.

Strah je vrag. On je najvjerojatniji razlog nepojavljivanja predsjednice i premijera na otvorenju. Pretpostavljam da su bili dobro obaviješteni o programu – iz njihova ugla o užasu transrodnoga voditelja u HNK, mogućnosti da ih netko snimi uz plakat s petokrakom ili da im se nedajbože omakne koji stih pjesme talijanskih partizana, a stranački izbori pred vratima. Stier, Penava i Kovač čekaju k’o zapete puške svaku njihovu grešku.

Suze, prkos, ponos na svoju rokersku i pankersku prošlost, na svoje roditelje i noniće u radničkim tutama, na dokere, harteraše, varioce, ribare, pomorce i brodograditelje od kojih su mnogi, trbuhom za kruhom, šezdesetih, sedamdesetih prošloga stoljeća stizali u grad, strpljivo ga gradili desetljećima da bi im unuci danas imali gdje stanovati

Oni koji stalno pričaju o zajedništvu odlučili su se Rijeku tretirati kao kineski Wuhan! Zaobići. Grad od kojega je bolje držati se podalje.

Sutradan su bili mnogo spremniji, sa svojima u Dubrovniku, na fešti sv. Vlaha uz golubice (a ne prepjev “Za mir, za mir”), i narodne nošnje. Za večeru od kandelore…

No, ako su htjeli slušati i tamo su od dubrovačkoga biskupa mogli čuti kako “postoji samo jedan put – put srca, a sve ostalo su stranputice”…

Mogli su to naučiti i u subotu, od grada s petokrakom na povijesnome plakatu, od za njih “grada s greškom”.

Rijeka i Riječani pokazali su da i sadašnjost pišu srcem i da ih na stranputice netolerancije i mržnje neće navući sve tomašićke, penave i petirke ovog svijeta.

Bravo, Rijeka.

 

KOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora