Probitačna i prilično profitabilna lakoća postojanja

Držićev negromant Dugi Nos nekoć davno uočio je bitnu razliku među ljudima podijelivši ih u dvije skupine – one nazbilj nasuprot onima nahvao. Ljudi nazbilj ”srce nose prid očima, da svak vidi njihove dobre misli”. Oni ne znaju što je zavist ni lakomost, blage su naravi, mudri i pošteni. Ali ih napadaju ljudi nahvao koji su isprva bili lutke, ali ih negromanti oživješe i tako te nakazne spodobe ”obraza od papagala” naseliše ovaj svijet.

Držić ih još zove i ljudima od ništa, što bi značilo da su osobe nazbilj one od puno. On je isključiv pa ne spominje nijanse koje se javljaju miješanjem dviju skupina. Ono – malo pošten, malo tat, malo mudar, malo blesav, nekad čista obraza, a ponekad mrvičak ili podosta zablaćena.

Kad ozreliš (ono ostariš malo me štreca), ako si mudra (a ja jesam), okružiš se ljudima nazbilj, a u širokom luku zaobilaziš sve inačice nahvao bića.

Kad ozreliš (ono ostariš malo me štreca), ako si mudra (a ja jesam), okružiš se ljudima nazbilj, a u širokom luku zaobilaziš sve inačice nahvao bića

Ali, ako te zanima u kakvom društvu i državi živiš, pa pratiš zbivanja oko sebe, truje te spoznaja da su nekako oni nahvao glasniji i moćniji. I stalno se pitaš pa kako i zašto. A zapravo znaš odgovor.

Osobe đon obraza ne muče moralne dileme, ne suosjećaju sa slabijima, ne zanima ih prekosutra, a kamoli kako će živjeti neki budući naraštaji. U se, na se i poda se, ključna je misao vodilja njihova svekolikog djelovanja.

Odgledavši Hotel Zagorje, predstavu koju su režirale Anica Tomić i Jelena Kovačić, inspirirane istoimenim romanom, drugim djelima i intervjuima Ivane Bodrožić, uplakana sam ali sretna jer postoje tri žene koje misle, propituju, suosjećaju, pate i vole, kreativne su i žele promijeniti svijet nabolje. A ja ih poznajem, smijem ih zagrliti i s njima popiti kavu.

Žene nazbilj u svoj punini značenja ovog pojma. Onda u Zakladi Solidarna planiram s ekipom i sretna sam što Marina Škrabalo i Ivan Blažević izgaraju trudeći se naći sredstva kojima se pomaže poniženima i samo ponekad uvrijeđenim ljudima.

Pa je tu Tonči, Petra, Lana, Zrinka, Nebojša, Mirjana… da ne nabrajam sve stalno ili povremeno uključene. Noru Krstulović zovem kad god mi treba neki savjet jer ne znam ženu koja toliko zna i pokušava učiniti da se situacija u kulturi promijeni.

Povremeno se čujem s Mihaelom koja je preživjela užasno nasilje, nema podršku obitelji, s dva mala djeteta, ali uvijek uspijeva reći nešto pozitivno i ohrabrujuće sebi i onima s kojima se druži.

Drago me tlači i zove petsto puta jer mi se ne da pisati, ali su on i Claudia dva velika srca koja čine dobro.

Ja sam zapravo sretna žena jer sam se uspjela maknuti od ljudi od ništa i uživati s onima od puno, onima koji stvaraju, čine, mijenjaju. No onda gledam kako one i oni žive. Uvijek na rubu. U stalnoj jurnjavi, spajajući na jedvite jade prvi s tridesetprvim u mjesecu (ili koliko već koji mjesec ima dana), odrađujući stotinu različitih zadataka. I ne odustaju iako im je često teško, gotovo nemoguće izdržati sve što im život u Hrvatskoj servira.

Onda upalim televizor i nastupa pomračenje. Uma, naravno. Iskaču masoni, ugledni i bogati muškarci kojima u djetinjstvu valjda nisu davali da se igraju jer im je od rođenja bila planirana blistava karijera pa to sad nadoknađuju krabuljanjem, lupkanjem batićima, smišljanjem zavrzlamastih obreda.

Onda se reda bulumenta političara koji skoro pa izdišu misleći na svoj narod ili naciju, ali im se od silnog truda zamućuje pogled i događa previd o broju i veličini nekretnina koje su uglavnom stekli ne zna se kako i punini bankovnih računa.

Pa stiže vijest o kreativcima iz Imotskog koji su spalili gej par s djetetom jer znaju da je to najveće zlo koje ih je snašlo u proteklom razdoblju. Doveli su ono malo djece što su žene uspjele roditi, u kraju iz kojeg se bježi glavom bez obzira unatoč svoj ljepoti prirode, kako bi male duše na vrijeme shvatile tko su najveći neprijatelji hrvatskog naroda.

Osobe đon obraza ne muče moralne dileme, ne suosjećaju sa slabijima, ne zanima ih prekosutra, a kamoli kako će živjeti neki budući naraštaji. U se, na se i poda se, ključna je misao vodilja njihova svekolikog djelovanja

Jedna iz kaste odabranih, ministrica prosvjete, zadubljena u provedbu takozvane grandiozne reforme, nije se uspjela sjetiti poslati ekipu stručnjakinja da razgovaraju s tom djecom i objasne im što je pogrešno u činu kojem su svjedočila. Kao što joj je promaklo da u školu za život kao obavezne predmete uvede građanski odgoj i zdravstvenu edukaciju u kojoj se govori o seksualnosti.

Tablete, tablete dajte, jer se razumna bića teško u ponore bespuća vodi.

Premijer nas zato stalno podučava. Vidi da smo blesasti pa ne razumijemo zašto se klanja biskupima i kardinalima, kune da Vatikanske ugovore nitko dirnuti neće, prokazane ministre ispraća pohvalama, u džepu nosi Tuđmanovu sliku da ne bi zaboravio u koga se mora zaklinjati.

Najradije bi pojeo onu Istanbulsku konvenciju zbog koje ga stalno prozivaju, ali, jebiga, moralo se jer ne bi inače mogao Mariju Pejčinović Burić ustoličiti na mjesto glavne tajnice Vijeća Europe. Idealnu ženu koja će ga obožavati jer onako bljedunjava i uspavljujuća zna da sama nikad ne bi dosegnula takve karijerne visove.

”Ovo treba znati, ono treba razumjeti, trebalo bi shvatiti, dopustite da vam objasnim jer vam nije jasno…” suvereno ponavlja nama jadnicama i jadničcima i duboko je nesretan jer vidi da ga nitko ne shvaća. Osim ešalona odabranih koji, punih džepova i otvrdnulih srdaca, kimaju glavama i zdušno mu povlađuju.

Onda se pojavi novoizabrani predsjednik koji ima karakter i hoće da sve bude normalno. Koji je izabran jer je barem polovina onih koji su zaokružili njegovo ime samo žarko željela da više ne gleda i ne sluša onu koja je patila zbog nedostatka više vrsta jogurta, jedva izbušila rupu u željeznoj zavjesi i otišla na školovanje u Ameriku, pa ljubeći svaku stopu svoje domovine zaradila pozamašnu otpremninu u inozemstvu.

Jest da će faliti njezina pjesma i somnambulni govori, ali naći će ona put iz Visoke ulice do svog naroda ma gdje bio. Popet će se opet ona na pozornicu i uzeti cvijeće, uletjet će u neku nogometnu svlačionicu, ne treba sumnjati.

E sad, normalno je da je muškarac s karakterom učas zaboravio zašto je uspio pobijediti. Probudio se ujutro i znao da je najpametniji i najsposobniji te mu stoga, normalno, nitko neće soliti pamet i govoriti što će i s kim raditi.

Kako voli biti s dečkima s kojima je život jednostavniji – s njima zaigraš košaricu ili tenis, možda nogomet, popiješ si pivicu, sve dogovoriš u pet minuta, normalno da baš nije bio raspoložen za imenovanje savjetnica jer su žene komplicirane, stalno bi radile, dokazivale se, inicirale i provodile.

Odgledavši Hotel Zagorje, predstavu koju su režirale Anica Tomić i Jelena Kovačić, inspirirane istoimenim romanom, drugim djelima i intervjuima Ivane Bodrožić, uplakana sam ali sretna jer postoje tri žene koje misle, propituju, suosjećaju, pate i vole, kreativne su i žele promijeniti svijet nabolje. A ja ih poznajem, smijem ih zagrliti i s njima popiti kavu

Kad su mu objasnili da to ne bi bilo lijepo, našao se u čudu, ali ih je odlučio poslušati. I umah shvatio da je normalno da zaposli svoje prijateljice (ne pakovati ženi što je uobičajena pojava – muškarci upravljaju svijetom, ali podmukla Meghan smotala je Harryja, Yoko Ono zaludjela Lennona, Wallis uništila kraljevanje Edwarda VIII… i tako dalje).

Neće valjda zvati neke stručnjakinje, samouvjerene zlice koje stvaraju probleme. Od njih boli glava. A ne. Imenovat će jednu koja je zahvalna jer ju je kao premijer postavio na mjesto ravnateljice, a druga je drugarica iz bivše stranke i supruga stranačkog frenda.

Prva je doduše malo zasrala i spanđala se s onima koji bi ga rado utopili u čaši vode, ali se pokazalo da nije neka pregalnica pa ga neće daviti nekakvim suludim prijedlozima koje bi morao provoditi u djelo.

Druga je toliko stvari radila da je posve jasno kako ni o čemu ne zna puno, što isto obećava da neće gnjaviti ni oko čega previše.

Normalno da ga ne zanima što one i oni koji za njega glasahu začepljena nosa imaju primjedaba. On ima karakter i nitko mu neće pametovati. Normalno.

A normalno je da i tim ženama nije neugodno.

Iza svih moćnica i moćnika, nakratko se pojavi i jedan mladić koji je bio žrtva zlostavljanja oca koji je, onako usput, silovao njegovu sestru a svoju kćerku, pa su dječaka tek u šestoj godini njegova života smjestili u dom iz kojeg je poslan na ulicu s ranama koje nikad ne mogu zacijeliti.

On ima osamnaest godina, izgubljen luta i spava po parkovima, a otac još nije pravomoćno osuđen. Budući da je punoljetan, država se ne osjeća obaveznom brinuti o njemu. Kao da do sada i jest to ozbiljno činila.

U četiri dana ubijene su dvije djevojke i dvije žene, desetero djece ostalo je bez majke, dvije majke su ostale bez kćeri, ali to nije uznemirilo uglednike jer se oni bave grande idejama i kuju veleumne planove.

Tek usput ih mori briga hoće li biti i nadalje saborski zastupnici, ministri, članovi što više uprava, odbora, povjerenstava. Da bi mogli raditi za boljitak hrvatskog pučanstva, nema sumnje.

Uvjereni u svoju važnost naručuju limuzine (po mogućnosti sa zamračenim staklima da im tok preteških misli ne remeti pogled na ljude koji smoždeni čekaju tramvaje ili autobuse, vuku se umorno nogostupima. Nemaju oni vremena za trice i kučine, njihovi mozgovi užurbano procesuiraju strategije i akcijske planove.

Ako im usput uleti neka pinkica ili nekretnina, bože moj, pa valjda su je i zaslužili.

Planeta Zemlja vrti se i dalje. Doduše, sve je zagađenija, ali ipak opstaje. Klimatske promjene su tu, malo nas muče, ali umorit će se Greta (ta bolesna je i trebalo bi ju liječiti), malo ćemo joj otpljeskati, smiješiti se, a onda sve raditi po starom. To naravno u sebi govore oni koje zanima samo danas u kojem je njima super i cool.

U Hrvatskoj još nisu došli ni do te faze. Oni ugase televizore kad se stidljivo progura ta priča o ekološkom uništenju planete.

Stiže vijest o kreativcima iz Imotskog koji su spalili gej par s djetetom jer znaju da je to najveće zlo koje ih je snašlo u proteklom razdoblju

Nepodnošljiva je lakoća postojanja ljudi nahvao. Iako, mora se priznati, njima i prilično profitabilna.

Ali, ljudi nazbilj, ljudi na puno, ne odustaju. Iako im je teško, iako im se spava jer se ni ne sjećaju kad su posljednji put odspavali u komadu barem šest sati, premda im nije isplaćeno posljednjih šest honorara ili posljednja plaća. Zbog njih vrijedi ne odustati.

Oscar Wilde rekao je kako postoje ljudi koji uviđaju svoje greške pa ih se trude ispraviti, promijeniti sebe nabolje, dok druga vrsta nikad ne priznaje svoje slabosti i ne uviđa svoje mane.

Kad u Imotskom spale spodobu koja predstavlja korupciju, nepotizam, ortački iliti kroni (rodijački) kapitalizam, zasjat će sunce, 6.000 odbjeglih Imoćana/ki vratit će se u svoj ljubljeni zavičaj, više stotina tisuća pohrlit će u mjesta iz kojih su pobjegli glavom bez obzira, a ja ću staviti ruku na srce i zapjevati s Josipom Lisac ”Lijepu našu”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar su ratni avioni Hrvatskoj trenutno najpotrebniji?
    •  Dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno!
    •  Proljeće koje to nije
    •  Priča o Zeki, Zokiju, Hasi… o hrabrim hrvatskim muževima
    •  Nemamo uvjeta za miran i prosperitetan život
    •  Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno
    •  Plenkovićeva i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku
    •  Milanovićeva logoreja ide u korist korupcije i HDZ-u
    •  Bahatluk se cijeni, braco. Predsjedniče, pokaži da si faca
    •  Uzdam se u uvažene koji tvrde da Možemo!

> Svi tekstovi ovog autora