novinarstvo s potpisom
Naša je civilizacija postala civilizacijom brzine. Sve smo brže stvarali svijet u kojem živimo: naprezali sebe i svoje okruženje da proizvodimo što više, da mnoštvo aktivnosti stisnemo u jedan dan, sat, minutu.
Od industrijske revolucije naovamo ubacili smo u visoku brzinu i slijepo vozili prema rubu, prema iscrpljenosti i kolapsu. Prepuštajući drugima odgovornost, nismo slušali ni prepoznavali znakove koji su podsjećali naša tijela i naš um na opasnosti vrtoglavice.
A onda je COVID-19 bacio kamenčić u zupčanike naše civilizacije te gotovo svaki aspekt života kakvoga poznajemo naglo usporio.
Virusi i izolacija nisu štogod novoga. Španjolski konkvistadori su, primjerice, u 17. stoljeću pljačkali i izvozili šumsko blago poput cimeta, zlata i egzotičnih delicija, a u zamjenu uvozili ospice, boginje i strašne venerične bolesti.
Survival International procjenjuje da su u prvom desetljeću dolaska bolesti u Amazoniju Europljani uništili 90% autohtonog stanovništva. Povjesničar Alfred Crosby nazvao je to ”epidemijom djevičanskog tla”, epidemijom kakva nije poznavala prethodno izlaganje ili imunitet ljudi njome zahvaćenima. Deset milijuna ljudi podleglo je nevidljivim bolestima.
Amazonske zajednice koje su preživjele u udaljenijim predjelima, u takozvanoj ”dobrovoljnoj izolaciji”, i dan-danas žive asketski, odnosno čuvaju praksu koju zovu dijetom (španj. dieta). Nije riječi tek o pravilima ishrane, nego ponajprije o osvjedočenju uvjerenju da biljke, životinje i rijeke imaju dušu, da komuniciraju međusobno te da organizam kakav je planet Zemlja drže na životu – njegovo su tkivo, kosti i žile.
Dijeta je način stupanja u iskustveni odnos s ne-ljudskim bićima, s prirodnim glasnicima svijeta u kojem živimo za koje je čovjek uglavnom izgubio ne tek suptilni senzibilitet i tehnike prepoznavanja, nego i volju za djelovanjem u skladu s njim.
Situacija u koju nas je doveo COVID-19 podsjeća nas na mrežu međusobne povezanosti i međuovisnosti: bolest jednoga tiče se zdravlja sviju, izumiranje jedne vrste utječe na život druge. Podsjeća nas na našu ulogu u mreži odgovornosti prema drugim bićima: na to da životi bakterija, životinja, insekata i biljaka imaju svrhu i veličanstvo su isprepleteni s našim vlastitim.
Svijet je golemo inteligentno i evoluirajuće biće: sisavci, planine, ptice, cvijeće i gljivice surađuju u plesu simbioze, u trajnom dijalogu davanja i uzimanja.
Zemlja i ne-ljudska bića čine mnogo više od toga da gaje ljubav prema nama – oni nas hrane i čine živima.
Nismo navukli rukavice i stavili maske na lice tek da bismo se zaštitili od virusa, nego i da bismo si osvijestili kako je dobro kušati, dodirivati i mirisati svijet u kojem živimo.
Situacija u koju nas je doveo virus uči nas vrijednostima usporavanja i izolacije. Produljena razdoblja samoće omekšavaju krut mentalni uzorak po kojem činimo izbore u životu te omogućuje pojavljivanje prostora za intuitivnu ekološku osjetljivost.
Antropogene promjene vremena, migracije životinja i životni ciklus biljaka jasne su i ekolozima i autohtonim čuvarima mudrosti: samo dugotrajno promatranje, strpljenje, tišina i življeno iskustvo kadri su primijetiti splet uzroka i posljedica.
Svijet je inteligentna cjelina, zamršena mreža uzroka i posljedica u kojoj nijedna misao ili čin ne idu bez posljedica. Zdravlje i bolest nisu individualna stanja, nego su u milosti bezbrojnih faktora interveniranja, pa i iscjeljenje nije uklanjanje simptoma, nego liječenje uzroka, lomljenje starih obrazaca, pročišćavanje trauma.
Ako se bolest može smatrati uopće kaznom, onda je ona kazna za neuspjelu uzajamnost u kozmičko-ekološkom okruženju.
Zoonotske bolesti poput virusa Zapadnog Nila, Zika, ebole, Lymeove bolesti i COVID-19 tek su početak onoga što nas čeka.
Možda su prizori delfina u Veneciji, srna u katedralama ili opijenih slonova u vinogradima izmišljotine, ali njihovo širenje po društvenim mrežama zacijelo otkriva našu nesvjesnu kolektivnu želju: želimo vjerovati da će prirodne regenerativne energije očistiti nered što ga ostavljamo iza sebe.
Zacijelo hoće, s nama ili bez nas, ali ne i mimo nas.
U popularnom eseju ”Koronizacija” Charles Eisenstein predlaže da se, kada nastala kriza bude jenjavala, doista pitamo želimo li se vratiti u takozvanu normalu?
Odgovori na naša pitanja i rješenja koja tražimo zacijelo nisu tamo negdje vani, već ovdje, u nama i među nama. Hoćemo li se toga sjetiti sljedeći put kada na tanjur stavimo dijelove leša, natočimo benzin ili prođemo pokraj čovjeka koji kopa po smeću?
Energetsko stanje pojedinca neraskidivo je povezano s energijom zajednice i prirodnim energijama. Mjera zdravlja zacijelo nije dobro prilagođavanje duboko bolesnom društvu, nego cjelovitost svijeta.
AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.