novinarstvo s potpisom
Predsjednik Zoran Milanović je 1. svibnja otišao s komemoracije žrtvama akcije Bljesak budući da je osoba koja je ispred njega polagala vijence na spomen mjesto, neočekivanim potezom skinula svoj gornji sloj odjeće i ”outovala” se majicom na kojoj je bio grb HOS-a i slogan ”Za dom – Spremni”. Predsjednik Milanović objasnio je svoju odluku time da ne želi podržavati, niti biti dio događanja koje tolerira ili čak podržava ovaj ustaški pozdrav.
Ovdje ćemo analizirati ovaj pozdrav potaknuti tim događajem.
O riječima:
Same riječi, prijedlog ”za”, imenica ”dom” i pridjev ”spremni” su lijepe riječi. Biti otvoren za čuvanje svoga doma je plemenit stav. Dom je toplo mjesto, barem u osjećaju koji obično stereotipno toj riječi/slici toplog doma pridajemo.
No ove tri riječi zapisane na crnoj podlozi brišu toplinu i nameću neku drugu sliku.
Crne košulje, crna noć u kojoj neki ljudi bivaju nekažnjeno smaknuti, crna ozbiljnost Endlösunga kako su nacisti zvali svoju strategiju istrebljenja, ”konačno rješenje”. Asocijaciju, simboliku, ne može dokinuti niti Ustavni sud svojom akrobatskom odlukom, prevedeno u svakodnevni jezik: prije podne je ZDS ustaški pozdrav, poslije podne više nije.
O ljudima političarima:
Priupitan zašto je otišao s komemoracije u Okučanima, predsjednik Milanović je istakao da je majicu na osobi koja pred njim polaže vijenac, koja je bila dio protokola, shvatio kao provokaciju. Dakle da se ne radi o grešci u koracima nego o namjernoj provokaciji, manipulaciji.
Ako se dogodio skandal da predsjednik napušta komemoraciju, tko je za to odgovoran? Pojam odgovoran kao da ne spada u prostor kada se tematski okupljamo oko ZDS na crnoj podlozi napisanoj.
Ali umjesto da pričamo o odgovornosti, ne samo za provokaciju, govorimo i o toma poštuje li se odluka Ustavnog suda vezano uz pozdrav koji je čas ustaški čas hosovski, koji su, pak, čas simpatizeri ustaških bojovnika, a čas protivnici svakog fašizma (ali i komunizma, da ne zaboravimo dodatak).
Je li predsjednik Vlade, Plenković, ili predsjednik Sabora, Jandroković, odgovorio na ovo potonje pitanje? Nismo čuli.
Nego su se obrušili na ponašanje predsjednika Milanovića kao da je čovjek iz čista mira otišao, puhnulo mu pa je zbrisao, kiša ga potjerala. No ovdje u kolumni ”revolucija nježnosti” koja traži nenasilne odgovore na nasilne probleme želimo istaknuti sljedeće:
Obojica navedenih, i predsjednik Vlade i predsjednik Sabora, u tonalitetu i izboru leksika djeluju nenasilno. Ali, miroljubivo? U poruci i odnosu prema problemu oni su duboko izvan zone nenasilja. Je li to pasivnost ili nasilje, sada ostavljamo po strani jer nam nije važno.
Važno nam je pokazati zašto njihov mirni ton nije miroljubiva poruka: nije zato što se ne suočava s inicijalnim problemom, a to je ZDS na crnoj podlozi u kontekstu obilježavanja akcije Bljesak.
Nadalje, njihova argumentacija koristi manipulaciju osjećajima, kao bića, jako ih brine što su obezvrijeđene žrtve. A ne misle da su žrtve obezvrijeđene kada se prihvaća/tolerira ponašanje koje ugrožava ustavni poredak države zbog koje su te žrtve dale svoj život.
Ovdje raskrinkavamo mirni tonalitet političara koji žele stvoriti privid tolerancije i pluralizma, a svojim (ne)odlučnim ponašanjem ili (ne)činjenjem, pasivnim odnosom prema problemu za koji su dobili mandat da ga riješe upravo ruše toleranciju i pluralizam.
Konačno ističemo ovo mjesto prividne miroljubivosti, za koji je Gandhi koristio pojam duragraha kako bi privid nenasilja razlikovao od nenasilja (satyagrah) kao mjesto na kojem kao građani/ke možemo prepoznati fake politiku.
Kao mjesto na kojem novinari/ke mogu inzistirati, poštujući a ne napadajući predsjednike, ali uporno pitajući što je sa zakonskim odredbama koje štite, a ne potkopavaju demokratski sustav – kako stoje ti isti predsjednici prema tome.
Ne dati se navoditi na zaobilaženje problema pitanjima što misle o odlasku predsjednika Milanovića.
Što nam je činiti?
Pogledamo li dom iz perspektive žena žrtava nasilja, možda nam se otvore oči za mijenjanje mita radi postizanja stvarnosti.
Može Jura Stublić pjevati ”samo jedno mjesto na svijetu se zove dom” i možemo i dalje imati sliku toplog doma.
Pitajmo žene koje danas u svojim domovima trpe nasilje je li to samo jedno mjesto na svijetu za njih, a da ne pitamo o toplini doma.
Dom je mit koji treba dekonstruirati kako bismo došli do topline. Toplinu ne čini spremnost da idemo za nečim bez obzira na to da pitamo za čime idemo.
Čovjek je svetinja, jedino čovjek, a dom, koliko služi čovjeku.
AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.