Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (4)

Godine 1999., 7. siječnja, u Dubrovniku su održani Studijski dani posvećeni životu i radu Josipa Carevića. Kako to kod nas biva, i kod laika i kod klerika, tek za nekoliko godina (2002.) pojavio se zbornik s radovima sa toga simpozija kojega su priredili tada dubrovački biskup dr. Želimir Puljić i dr. don Mile Vidović, crkveni povjesničar. U tri opsežna poglavlja prikazan je Carevićev crkveni, politički, humanitarni i intelektualni rad.

Don Mile Vidović je u svom prilogu napisao i ovo: ”Poslije blagdana sv. Vlaha 1940. biskup Carević otišao je u Rim i tom je prigodom definitivno riješeno pitanje njegova prijevremenog umirovljenja. O razlozima koje je tada podnio Svetoj Stolici mi može­mo samo nagađati. Naime, u Vatikanskom arhivu o tome do sada nije ništa pronađeno.

Poznato je da je bilo onih koji su protiv njega rovar­ili i širili lažne glasine te se služili svim sredstvima da ga uklone. Ako je učinio pismenu molbu za umirovljenje, te molbe kao ni njezina pri­jepisa nema ni u Vatikanskom arhivu ni u Dubrovniku. Prof. Stjepan Krasić u Vatikanskom je arhivu pronašao fascikl s njegovim imenom, ali začudo u njemu nije bilo nikakvih spisa niti upozorenja gdje su spisi pohranjeni.

Biskup Carević je napustio Dubrovnik i ubrzo završio (život – op. N. M.), a oni koji su ga nemilo klevetali ostali su i nadalje u životu. I da se njihov nečasni posao ne bi nikada otkrio, vjerojatno su poduzeli potrebne korake da se svi materijali o tom pitanju unište i tako ne sazna prava istina.

Biskup Carević suočavao se u svom životu s mnogim križevima koje je strpljivo nosio, pa je teško povjerovati da i taj svoj križ ne bi uzeo na svoja ramena i hrabro ga nosio. Zato osta­je i nadalje pitanje: je li Carević dragovoljno podnio ostavku ili su njegovi protivnici iz Dubrovnika i Beograda našli suradnike u Rimu i uspjeli iznuditi njegovo prisilno umirovljenje? O tome se može, prema sadašnjem stanju stvari, samo nagađati.

Počelo je s tim da su partizani ”zadužili” obitelj Korabek da pozovu pok. biskupa i ”pričaju” s njim po određenim naputcima. Sve kuće u selima su (bile) drvene pa tako i plafoni. Partizani su se sakrili u potkrovlju i sve slušali. Pok. biskup je naivno nasjeo i vjerojatno iskreno rekao svoje mišljenje i tako je ”nađen razlog” za hapšenje

Svakako, već je krajem veljače 1940. godine Radio Vatikan objavio vijest o Carevićevu umirovljenju. U Dubrovniku je ostao do 14. travnja 1940. Bila je tada Bijela nedjelja (Mali Uskrs), kada je održao svoju posljednju pontifikalnu službu Božju u dubrovačkoj katedrali, podijelio svoj blagoslov i uz sveopću žalost vjernoga naroda napustio je Dubrovnik. Poslije toga otišao je u Zagreb i stavio se na raspolaganje za pastoralne potrebe tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu.

U prosincu 1943. Carević je otišao u Strmec kod Velikog Trgovišća u Hrvatskom zagorju, gdje se i nastanio kao pomoćnik žup­niku Matiji Horvatu. Jedne su ga večeri partizani uhitili, izmučili i pogubili.

Prema navodima nekih seljaka bilo je to na Uzašašće 10. svibnja 1945. u šumi nedaleko od kapele Majke Božje u Strmcu, gdje je i pokopan. Druge su verzije nešto izmijenjene. Poznato je da je u njegovom ubojstvu sudjelovalo pet mučitelja koji su, prema iskazima seljaka, kasnije umrli u teškim mukama ili na okrutan način. Među seljacima sačuvala se predaja da je biskup svojim mučiteljima prorekao tešku smrt i da se to kod njih i ostvarilo”.

Opširnije i detaljnije o okolnostima Carevićeva nestanka u ovom zborniku piše u svome prilogu ”Josip Marija Carević: politički protivnik ili mučenik?” dominikanac akademik prof. Stjepan Krasić iz Rima. Rad je podijeljen na četiri dijela. U drugome, ”Biskupova okrutna smrt”, Krasić se uglavnom drži Kožulova teksta navodeći ga in extenso. No u trećem dijelu svoga priloga, ”Izjave pojedinih svjedoka o biskupovoj smrti”, pored izjave Z. Knezića iz Kožulova teksta, spominju se i neke druge izjave.

Tako učiteljica Marija Marušić, koja je službovala u Vižovlju od studenoga 1945. do kolovoza 1952., izjavljuje u veljači 1992.: ”Prvi put sam nešto više čula o pok. biskupu od pok. Slavka Laukuša, kad mi je (1949-50?) rekao da je umrla Bara Kralj, žena koja je jako patila, jer je imala rak na želucu.

Ja sam pripomenula da će ona ravno u raj, jer je toliko trpjela. ‘Hoće, ako putem ne sretne pok. biskupa’, rekao je on i ispričao mi sljedeće: ‘Pok. biskup je vjerojat­no nešto naslutio ili bio upozoren te se uputio u Zagreb. Srela ga je Bara Kralj i uvjeravala, kako mu se neće ništa dogoditi – ta njen sin je odbornik. Ako pok. biskup ode, oni će na Strmcu ostati bez mešice’.

On je naivno povjerovao i vratio se u selo. lste noći došao je po njega Barin sin Dragutin (otac Mika) rod. 3. 10. 1922., umro 12. 8. 1963. i Viktor Kralj, sin Izidora i France r. Jakopčević. Oni su ga odveli kroz Strmec u Plusku…  Kada sam sada (pretpostavljamo 1992. – op. N. M.) pokušavala saznati nešto više o smrti pok. biskupa, išlo je vrlo teško. Prošlo je puno godina, puno ljudi je umrlo, neki su stari i bolesni, a sjećanja su izblijedila.

Od novih momenata saznala sam ovo:

Počelo je s tim da su partizani ‘zadužili’ obitelj Korabek da pozovu pok. biskupa i ‘pričaju’ s njim po određenim naputcima. Sve kuće u selima su (bile) drvene pa tako i plafoni. Partizani su se sakrili u potkrovlju i sve slušali. Pok. biskup je naivno nasjeo i vjerojatno iskreno rekao svoje mišljenje i tako je ‘nađen razlog’ za hapšenje.

Ja sam pripomenula da će ona ravno u raj, jer je toliko trpjela. ”Hoće, ako putem ne sretne pok. biskupa”, rekao je on i ispričao mi sljedeće: ”Pok. biskup je vjerojat­no nešto naslutio ili bio upozoren te se uputio u Zagreb. Srela ga je Bara Kralj i uvjeravala, kako mu se neće ništa dogoditi – ta njen sin je odbornik. Ako pok. biskup ode, oni će na Strmcu ostati bez mešice”

Nakon mog odlaska iz Vižovlja, dakle svakako poslije 1952. Korabek i njegova žena su netragom nestali. Sva potraga je bila uzaludna i stvar bi ostalu nerazj[a]šnj[e]na da mu kćer nije bila (kuharica ili pospremačica) kod Udbe u Zagrebu. Ona je nekako namolila, pa su došli istražitelji s psima i našli ih zakopane u njivi. Ustanovljeno je da ih je ubio njihov rođeni sin i zakopao u njivi koju je Korabek dan prije smrti izorao i zasijao pšenicom.

Kako sam već rekla Dragutin i Viktor Kralj, a pridružio im se i Stjepan Bradač (rođ. 1924, umro 1972. god.) odveli su pok. biskupa negdje u Plusku (župa Luka) i tamo ga mučili. U tome je učestvovao i neki partizan iz M. Bistrice, koji je kratko vrijeme nakon toga poginuo čisteći pušku (ime mu nisam uspjela saznati). Svim prijateljima je pok. biskup navodno prorekao loš svršetak i oni su se toga jako bojali.

Glavni mučitelj bio je Valek T. Koji mu je ods[i]jecao dijelove tijela. Zakopali su ga u Pluski ispod oraha nekog Kosovića. Datum smrti nitko više sa sigurnošću ne zna ili neće da kaže (?). Neki spominju 19. 3. 1945., a neki 8. 5. 1945., jer je navodno bio blagdan i na Strmcu se služila misa. Valek T. umro je od raka i navodno su mu bile grozne rane po čitavu tijelu.”

Ovoj izjavi M. Marušić dodao je njezin brat, don Slavko Kovačić, neka objašnjenja, pa i ovo: ”S obzirom na datum biskupova uhićenja, neki su seljaci rekli župniku da je to bilo na blagdan Uzašašća, jer da je na Strmcu bila uobičajena misa toga blagdana, kad su ga pokraj te crkve proveli. Uzašašće je g. 1945. bilo 10. svibnja!”

(Nastavlja se)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (9)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (8)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (7)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (6)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (5)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (3)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (2)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (1)
    •  Ante Tomić bez znanja

> Svi tekstovi ovog autora