Nova Ujedinjena Europa će nastati ovdje, ili nigdje

Trinaestog srpnja 1920. fašisti su spalili Narodni dom u Trstu i onaj u Puli, i demolirali hrvatsku tiskaru u Pazinu. U Trstu veliki čin pomirenja, predsjednici Italije i Slovenije zajedno, ruka u ruci.

U Hrvatskoj? Silenzio stampa. Kao uvijek kad je riječ o fašistima, ovdašnjim ili tamošnjima, ganz egal.

Trst i Italija vraćaju Narodni dom onima čiji je uvijek bio, Slovencima. Stotinu godina nakon što je spaljen. Dramatično groteskni historijski preokret, ali ujedno, nakon što su Aldo Moro i Miloš Minić potpisali Osimo, i čin od iznimne povijesne važnosti.

Pahor je zgrabio Mattarellu za ruku i kod fojbe u Bazovici i kod spomenika bazovičkim žrtvama (tri Slovenca i jedan Hrvat). Kao nekada De Gaulle i Adenauer.

Naravno da treba mnogo više od iskrenog, bratskog, pomirbenog pohoda, ali to je početak…

Svakako, ostaje bedasta nada da ćemo se sada možda zbilja affrettarsi (by Camillo Benso de Cavour, 1848.), Talijani i Južni Slaveni, i fieri bastardi – kako je samog sebe opisao Enzo Bettiza. Ali sada tek treba početi raditi, treba uključiti mozak (promućkati ga prije upotrebe), na što upozoravaju dva draga mi autora. Marko Kravos šalje okolo poruku: ”Dragi moji, srce mi je te dni kot žaba v pločevinki. Ne morem držati zaprtega kljuna”. A Ervin Hladnik Milharčič zaključuje prikaz nevjerojatnog 13. jula 2020. godine: ”Državi si ne bosta delali problemov in se bosta delali, da jih ni”. U knjizi ”Istra, križ i križina Europe”, koju pišem već trideset godina, zapisao sam da će Nova Ujedinjena Europa ili nastati ovdje, između Alpa i Jadrana – ili nigdje, jer samo se ovdje dodiruju, sukobljuju, prelijevaju jedan u drugoga tri etnička oceana Europe: germanski, romanski i slavenski O mia Trieste… Podsjećam da je slična historijska parada bila upriličena u Trstu 13. jula 2010., kada su predsjednici Napolitano, Turk i Josipović položili vijence pred Narodni dom, a na Piazzi Unita simfoničari i koristi iz Italije, Slovenije i Hrvatske, dirigent Muti, svirali i pjevali Luigija Cherubinija, Andreja Missona (Libertas Animi) i Jakova Gotovca (Himna slobodi). Deset godina kasnije (na žalost bez trećeg predsjednika, zašto?) još jedan veliki iskorak kulture u historiju, u politiku, u život, kao prilog stvaranja ”Sjedinjenih Država Evrope” (by Winston Churchill). U knjizi ”Istra, križ i križina Europe”, koju pišem već trideset godina, zapisao sam da će Nova Ujedinjena Europa ili nastati ovdje, između Alpa i Jadrana – ili nigdje, jer samo se ovdje dodiruju, sukobljuju, prelijevaju jedan u drugoga tri etnička oceana Europe: germanski, romanski i slavenski. Daleko smo od toga, zapravo dalje nego što smo bili 1848., 1947., 1954. i naročito osimske 1975. godine, jer posvuda kruži politički korektna, koliko i antihistorijska, ”mantra” o ”dva totalitarizma”, protiv kojih (naročito protiv socijalizma i antifašizma) uzvišeno posvuda nastupaju vladajuće horde novih populističkih, suverenističkih, klerokriptonacionalističkih demokratura: naročito na liniji Jadran-Panonija-Baltik.

Posrijedi je gola historija, a kroz nju smo opstali, u njoj i svojim jezicima i kulturama, barem tisuću i pol godina, sve do iste 1945. godine izvan naših matica.

To što smo živjeli s drugima, i mahom POD drugima, stvorilo je ovdje DRUKČIJI AMBIJENT. I taj ambijent danas je ono najbolje, najeuropskije, najslovenskije i najhrvatskije i najtalijanskije što ove zemlje, koje nas dijele, imaju.

U Gmuendu, prije desetak godina, austrijski pjesnik Axel Kerner uozbiljio nas je stihom u kojem njegovi (germanski) zemljaci s istih alpskih visina vide jezera u dolinama u smeđoj boji, s jasnom aluzijom na određene uniforme.

Možemo li izaći iz blutt und boden teorije i prakse kao temeljnog našeg nasljeđa; jer o tome je riječ uz Karavanke i Julijske Alpe i Soču i Jadran; o borbi za teritorij.

U sjajnom Kovičevom romanu ”Put u Trento” onaj slovenski trgovački šegrt zarekao se da će obljubiti sve žene Carevine; zanimljiv naum stvaranja zajedništva, zar ne?

Mislim da se prosječni Istranin danas tako osjeća, kao ”ljubavnik Europe”, a zašto ne, kao Zeus preobražen u bika koji obljubljuje djevicu Europu. Jer, prosječni Istranin sit je himni, zastava i nacionalnih zanosa.

Rekao mi je nedavno s uvažavanjem Miha Baloh (koji je prije pola stoljeća igrajući u tršćanskom slovenskom kazalištu na prvomajskim paradama prkosno po Trstu nosio slovensku zastavu – i zato dobio izgon iz Italije!) da smo mi Istrani najprije Istrani, a ne najprije Talijani, Slovenci ili Hrvati…

Možda bi bilo dobro definirati sami sebe, jer Istrani smo, nema dvojbe! Dobro znam moć naših lokalnih identifikacijskih šifri – Trieste je Trst i Carso je Kras i Istra je Istria itd.

Ali, kao ordinarni istarski ”imperijalni iredentist”, Istru vidim gore do Beljaka (Vilach) i Celovca (Klagenfurt), do Krmina (Cormons), do Tržiča (Monfalcone), do Rijeke (Fiume), po otocima do Boke, Krfa i zapravo je Lepant njena istočna granica, gdje su naši momci, iz Istre i s Krasa, na galijama tonuli za svoju jadransku republiku Serenissimu i kršćansku Europu.

Zatim u Puli na ”Viribus Unitis” za našeg ljubljenog Franju Josipa, ali kranjski dobrovoljci, kako podsjeća Jančar, prije toga i za Maximiliana u Meksiku!

Posrijedi je gola historija, a kroz nju smo opstali, u njoj i svojim jezicima i kulturama, barem tisuću i pol godina, sve do iste 1945. godine izvan naših matica

Zatim na krstaricama ”Pola”, ”Zara” i ”Fiume” za našeg Dučea i Vittorija Emanuela III. kod Matapana.

Zatim su naši očevi u Prekomorskim brigadama zatvorili krug; iz udobnih savezničkih logora (kao zarobljeni talijanski vojnici, o čemu piše Pahor) iz Tunisa i Tobruka ajde na Vis, Knin, ajde na Fjumu i Terst i Soču; a moji Hrvati zaboravljaju da smo dobili Pulu i Rijeku i Zadar i otoke…

U mnogim glavama uz granicu (i ”našim” i ”njihovim”), na žalost, još bridi povijesna demarkacija koju je izrekao Ruggero Fauro Timeus, militantni iredentist, prije stotinjak godina – ”ovdje ima mjesta ili za njih ili za nas”!

Ne, ovdje ima mjesta za svakoga, ovdje ima mjesta za nas ”autohtone” (navodnici, jer ta riječ implicira rasizam!), kao i za srpske zidare koji čekaju posao po tršćanskim pločnicima, za kineske kuhare i konobare, za cijelu Europu i Aziju i Afriku.

TO je kolektivni istarski osjećaj danas – ako ne pretjerujem, doduše!

A moram pretjerivati, a tko će, ako pisac neće? Jer ovdje preteže želja za suživotom i suradnjom, nigdje se kao ovdje, premda katkada groteskno, češće tek retorično, tako žarko i tvrdokorno ne pokušava stvoriti euroregija. Dosljedni i iznervirani Riccardo Illy zarekao se da će ona biti utemeljena 1. kolovoza 2007. – ali nije do danas.

Nigdje Italija, Slovenija i Hrvatska nisu slabije nego u Istri, i ZATO nigdje nisu tako snažne! A kad to velim, nikako ne mislim da ponosne patriote (ima ih i ovdje!) koji i sad budno stražare na granicama kojih ”nema”.

Nego mislim upravo na onu tako tipično istarski (tržaški, kraški) smjernu i šutljivu, trpeljivu i strpljivu, radišnu i srdačnu većinsku populaciju Sjevernog Jadrana, i talijansku, i hrvatsku, i slovensku.

Ta populacija tvori kolektivni mentalitet pograničja, i ona hoće ostvariti svoj ”niži”, a ne više ”viši” interes; živjeti dobro, raditi, zaraditi, provesti se.

A OVDJE SE TO NE MOŽE BEZ PRIJAZNOG I PRIJATELJSKOG ODNOSA S ONIM DRUGIM, i najprije POSLOVNOG, INTERESNOG KONTAKTA, s tim drugim – koji ima sva prava na ovaj teritorij kao i mi sami, bez obzira na to je li ”večinec” ili ”manjšinec”, i živi li s ove ili one strane granice!

Ćo muoj, kad popensaš da su još u doba prvanja, u vrime kad su muoji didi Ive i Jure bili dica, po Istri hodili džiganti, valje slabo ti duojde sada kada grieš mrež sve samih maljahnih Maličići.

Vladimir Nazor, div-tvorac istarskog hrvatskog (i slovenskog) kulturalnog moderniteta i urbaniteta, i kao profesor u Kastvu, Kopru i Pazinu, i kao stvoritelj novoistarskog slavenskog mita (Veli Jože, Medvjed Brundo, Galiot Ilija…); danas je gotovo zaboravljen, zacijelo minoriziran u svojoj gigantskoj figuri.

Ča bi danas rekli i ča bi načinili Nazorov Veli Jože i div Dragonja, da se jopet najdu u Istri?

Veli Jože bi zacilo najprija hitija doli uni dimnjak na Pićanštini, a Dragonja bi ćapa za uho po jenoga čovika na dvi bande Dragonje i stresa njin buhe.

To što smo živjeli s drugima, i mahom POD drugima, stvorilo je ovdje DRUKČIJI AMBIJENT. I taj ambijent danas je ono najbolje, najeuropskije, najslovenskije i najhrvatskije i najtalijanskije što ove zemlje, koje nas dijele, imaju

Ma…

Nije vrijeme divova, ovo je vrijeme čovječuljaka; jer ”naša stvar” bolje je stajala ovdje oko Raše kada su naši pjevali ”sve se diže oko Raše, čuje Mirna, Draga, Lim”, kada je preporod stvarao divove, one iz mitologije, i one izrasle iz običnih ljudi.

U kulturi i literaturi, pojava Nazorovog Velog Jože, u ingenioznoj jugend-ilustraciji Saše Šantela, u Ljubljani prije stotinu godina zapravo su samo poetizacija stanja duha i duše.

To je doba drskih junaka, Jure Dobrila zavrće halju i pokazuje težaku kako se ore, pa šalje Jožu Velikanju (opet cro-slo tandem, ali tada je tako bilo: ”EDINOST” je zagovarala VZAJEMNOST) na Roveriju, a ovaj vitlajući revolverima s oltara poučava puk i otvara školu.

Njihov puoteč iz Pazinske gimnazije, Miho Mirković, u exodusu po Dunavu skupa z Nuton piva na tanko i na debelo pred zgranutim homoljskim Vlasima, poj sličan njihovome.

Njegovi sljednici Kolar i Milotti pivaju 1943. ”Mi sinovi smo Istre, a roblje više nismo”, a Zvane Črnja prkosno piva (jer tada smo imali divizije, koje nismo imali 1918. – kako piše Mirković) ”po Istri puške miruju, sloboda je došla u sela”; da bi se isti Črnja uzveo u Velog Jožu tamo sedamdesetih, na krilima zanosa Čakavskog sabora.

Junački Veli Jože se replicira, multiplicira, s njime i težački div Dragonja; nastaju Uljanik, Riviera i Plava laguna, TDR i Siporex, beskonačni vinogradi Bujštine…

Veli Jože i Dragonja sad spe, ma njin se sanjiva z gusinci, kako i nami drugin svi čistin, pak, kad se zbudimo mi, homunculusi, će se zbuditi i uoni, u nami, s nami.

Intanto, Veli Jože je danas s nami, prez škrbi budite, čuva uon delavca i težaka, na koje su zabili i nebo i zemlja, i sva uva liberal –kapitalistička i politička populistička marmaglia; pak, neka te bude strah, čoviče, Veli Jože je tuote.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora