”Oluja” – gdje smo pet godina poslije?

Prošlo je desetak dana od obilježavanja 25 godina akcije ”Oluja” u Kninu, a za desetak dana ministar branitelja Tomo Medved prisustvovat će komemoraciji za ubijene srpske civile u Gruborima.

Ima li smisla sada pisati o tome ili je već prošlo vrijeme za priču o Kninu, a nije još stiglo za priču o Gruborima?

Čini mi se da ima, zato jer se rad na stabilnom demokratskom miru ne može sastojati samo od ”povijesnih gesti” i ”pozitivnih koraka prema naprijed” svakog vrućeg kolovoza ili augusta već treba konstantno raditi na pomirenju i promatrati događaju li se neke promjene u društvu te analizirati što je katalizator tih promjena.

Pišući ovo imam na umu situaciju od prije pet godina kada se obilježavala dvadeseta obljetnica ”Oluje” i kada je u riječkom HNK Ivanu pl. Zajcu ta godišnjica obilježena dokumentarnom izvedbom ”Drugi rat” u kojoj su svoje ratne priče na sceni ispričale žene kojima su zlo nanijele (para)vojske različitih strana u sukobima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ovo događanje trebalo je u javni prostor pustiti glas žena žrtava rata koje iako različitih nacionalnosti ipak dijele iskustvo patnje koje ljudi namjerno čine jedni drugima u ratu.

Rad na stabilnom demokratskom miru ne može se sastojati samo od ”povijesnih gesti” i ”pozitivnih koraka prema naprijed” svakog vrućeg kolovoza ili augusta već treba konstantno raditi na pomirenju i promatrati događaju li se neke promjene u društvu te analizirati što je katalizator tih promjena

No taj je događaj izazvao lavinu negativnih reakcija i prijetnji i prije samog održavanja. Niti organizatori niti sudionice se nisu uplašile i program je izveden kako je bilo predviđeno, ali uz velike mjere sigurnosti.

Na kraju se ispostavilo da niti te mjere sigurnosti nisu bile dovoljne da zaštite malobrojnu publiku i sudionice programa od razularene mase koja je ispred kazališta pjevala ”Mi Hrvati ne pijemo vina, samo krvi četnika iz Knina” i pokušavala provaliti u kazalište i obračunati se s četnicima i četnikušama koji ne slave ”Oluju” na poželjan način.

Publika je morala ostati u kazalištu još oko sat vremena nakon programa i čekati da dođe pojačanje interventne policije koja će složiti kordon koji će publiku i sudionice programa zaštititi od nasilja navijača i veterana nezadovoljnih riječkim protokolom proslave vojne pobjede.

Danas, pet godina poslije, situacija izgleda dosta drugačije.

S govornice u Saboru čulo se iskustvo žene, saborske zastupnice Anje Šimprage, koja je kao djevojčica bila u izbjegličkoj koloni, Boris Milošević, potpredsjednik Vlade, je službeno prisustvovao obljetnici, premijer je u Kninu poručio da moramo staloženo sagledati svu slojevitost tadašnjih događaja u koju mora ući i srpski pogled na zbjeg, ministar branitelja otići će u mjesto u kojem su ubijeni srpski civili nakon Oluje.

Znači li to da se stvari mijenjaju i da napokon idemo prema naprijed kako se mnogima čini? Da više nećemo nigdje gledati slike kao prije pet godina iz Rijeke zato jer je netko tuđem iskustvu, iskustvu druge strane, dao moralni i javni legitimitet?

Iako mnogi komentari idu u tom smjeru možda bismo ipak trebali biti malo oprezniji. Bilo je takvih važnih simboličnih gesti i ranije pa su se ubrzo stvari čak i pogoršale, a ne samo da nisu napredovale.

Pet godina prije događaja u Rijeci dvojica predsjednika, Ivo Josipović i Boris Tadić, poklonili su se u Paulin Dvoru i na Ovčari. Bila je to važna gesta iza koje se činilo da ništa više neće biti isto. No bilo je još gore.

Četiri godine nakon toga ratni veterani podigli su šator u Savskoj, a kao okidač njihovog nezadovoljstva (stvarni su uzroci, naravno, bili političke i politikantske prirode) koji je mnogima zvučao uvjerljivo bila je Glavaševićeva izjava o tome kako je čudno da civilne žrtve rata s hrvatske strane imaju PTSP i razna druga oboljenja dok civilne žrtve s druge strane nemaju, što je protumačeno kao izjednačavanje žrtve i agresora.

Dakle, četiri godine nakon što se hrvatski predsjednik poklonio civilnim žrtvama sa srpske strane i dalje kao mobilizacijsko gorivo može poslužiti prihvaćanje i javno isticanje iskustva građana koji su živjeli na drugoj strani.

U toj atmosferi šatora i Karamarkovog HDZ-a dogodio se i riječki slučaj prije pet godina. Stoga ne možemo biti sigurni da je otvorena nova stranica u percepciji prošlosti koja na ovim prostorima bitno određuje odnose u budućnosti, iako naravno treba pozdraviti svaki pokušaj u tom smjeru.

No ne možemo govoriti o uvažavanju tuđeg iskustva, a da ostanemo samo u okvirima hrvatsko-srpskih odnosa.

Te večeri u Rijeci prije pet godina bila je i žena iz Mostara koja je pričala o svom iskustvu nasilja koje je provodilo Hrvatsko vijeće obrane nad njom, njenom obitelji i ostalim bošnjačkim stanovništvom.

Nasilje o kojem je ta žena pričala detaljno je dokumentirano na tisućama stranica Haškog suda, među kojima se nalaze i materijali za optužnicu protiv Zlatana Mije Jelića, čovjeka koji je pred optužnicom pobjegao iz BiH u Hrvatsku, a čiji je slučaj preuzelo hrvatsko tužilaštvo.

Istog onog čovjeka kojem je povodom obljetnice ”Oluje” predsjednik Zoran Milanović predao odlikovanje za postrojbe kojima je zapovjedao. Predsjednik je tom prigodom izjavio da mu se fućka ako će bosanska strana protestirati.

Za pretpostaviti je da je Milanović mislio na političke institucije BiH, ali ta izjava ne može se odnositi samo na institucije već i na iskustvo one žene sa scene riječkog kazališta, iskustvo njene obitelji i iskustvo drugih Bošnjakinja i Bošnjaka za čije se živote mnogima živo fućkalo.

Jednako kao što se fućkalo i onoj masi ispred riječkog kazališta za iskustva žena na pozornici.

Pet godina prije događaja u Rijeci dvojica predsjednika, Ivo Josipović i Boris Tadić, poklonili su se u Paulin Dvoru i na Ovčari. Bila je to važna gesta iza koje se činilo da ništa više neće biti isto. No bilo je još gore

Na obljetnici u Kninu, Milanović je citirao Churchilla kazavši da se u pobjedi treba biti velikodušan. A Churchill, osim što je bio veliki vođa u ratu protiv Hitlera, poznat je i po tome da za patnje mnogih u engleskim kolonijama nije uopće mario, čak ih je otvoreno prezirao.

Sigurno Milanović nije iz tog razloga odabrao Churchilla, ali se dobro uklopio. Uostalom, ne treba pobjednik biti velikodušan, pobjednik treba poštovati zakone i konvencije ratovanja i treba uspostaviti uvjete mira koji neće proizvoditi daljnje konflikte.

Pobjednik se poziva na velikodušnost onda kada smatra da je pravedan mir njegov osobni izbor jer je jači, a ne njegova dužnost kao moralnog subjekta.

Ako je ova 25. obljetnica ”Oluje” imala neke simboličke geste one se sastoje u tome što se iskustvu druge strane počelo davati kredibilitet i legitimitet koje se još do pred pet godina smatralo provokacijom i povodom za nasilje.

No Milanovićev čin i dalje pokazuje da su naše institucije velikim dijelom gluhe na iskustva mnogih koje su u ime mira, stabilnosti i demokracije dužni uzeti u obzir.

Put do demokratskog mira na ovim prostorima je i dalje ostao dalek i neće biti stabilan sve dok političari ne shvate da je patnja ljudskog bića ispred apstraktnih ideja poput domovine i nacionalnih interesa.

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ima li veze moj račun za grijanje s agresijom na Ukrajinu?
    •  Dužnost da se zviždi - Etika Ankice Lepej i Edwarda Snowdena
    •  Slučaj Dragana Umičevića pokazuje bešćutnost hrvatske države
    •  Može li nasilje biti opravdano?
    •  Je li Operacija Trajna sloboda uopće mogla osloboditi žene?
    •  Zlo negiranja genocida
    •  Ima li ideologije u komunalnim pitanjima?
    •  Do kada ćemo raditi ono što moramo, a ne što želimo
    •  Hrvatska nije sposobna građanima garantirati pravo na vodu
    •  Možemo li izvući neke pouke iz nedostatka cjepiva?

> Svi tekstovi ovog autora