Većina ljudi ipak je dobra!

Nakon pilule optimizma što nam ju je u ova naglo pomračena vremena ponudio švedski doktor Rosling, egzaktno dokazujući kako svijet za svoje stanovnike dramatičnim tempom biva sve bolji (vidi ovdje), široko je odjeknula nova knjiga nizozemskog povjesničara Rutgera Bregmana, ”Ljudski rod: Povijest nade” (Humankind: A Hopeful History). Bregman dokazuje da je, unatoč svim očiglednim zloćama, većina ljudi u osnovi dobra.

Naziranje da je ljudska narav duboko kvarna, sebična, vazda orna za najgora zlodjela, proslavilo je engleskog pisca Williama Goldinga, sve do Nobelove nagrade za književnost. Pod dojmom užasa rata, u kojemu je i sam sudjelovao, Golding je u knjizi ”Gospodar muha” (1951.) ispripovjedio pustolovinu nekolicine dječaka koji su jedini preživjeli pad aviona na jednom pustom otoku Pacifika. Djelo je doživjelo 10 milijuna primjeraka na 30 jezika i dosad dva filma. Klasik 20. stoljeća.

Nesreću su dečki doživjeli veselo: divna plaža, jestive školjke i – nema starijih da im gospodare! Najjači i najnaočitiji među njima, Ralph, nametnuo se odmah za vođu. Prvoga dana proglasio je pravila zajednice: 1. uživati, 2. preživjeti, 3. praviti dimne signale, posreći li se kakav brod na vidiku.

Kad je nakon nekog vremena britanski pomorski kapetan došao na otok, našao je pusto zgarište, svi goli, izranjavani, šareno prebojani divljaci, trojica drugova ubijena. Golding je majstorski opisao ”mračnu dubinu ljudskoga srca”.

Kao srednjoškolac čitao je ”Gospodara muha” i, veli, ni trena nije posumnjao u osnovanost Goldingova suda o opakoj naravi čovjeka. Sve dok, godinama kasnije, nije saznao više o piščevu životu: bio je to nesretan čovjek, opijao se, padao u depresije, tukao djecu. ”Uvijek sam razumio naciste”, priznao je Golding, ”jer sam slične naravi”

Ta se priča nikada nije dogodila. Priču dječaka brodolomaca na pustom otoku koja se uistinu dogodila otkrio je nedavno Rutger Bregman. Ta je sasvim drukčija. Iznio ju je kao ilustraciju svojoj tezi o premoći dobra u ljudskoj naravi nad egoizmom i zlotvornošću.

Kao srednjoškolac čitao je ”Gospodara muha” i, veli, ni trena nije posumnjao u osnovanost Goldingova suda o opakoj naravi čovjeka. Sve dok, godinama kasnije, nije saznao više o piščevu životu: bio je to nesretan čovjek, opijao se, padao u depresije, tukao djecu. ”Uvijek sam razumio naciste”, priznao je Golding, ”jer sam slične naravi.”

”Dijelom iz te samospoznaje” pisao je Gospodara muha.

Bregmana su rezultati psihosocioloških proučavanja dječje i mladenačke dobi, kao i vlastito iskustvo s djecom kod kuće, u školi i na ljetnim kampovima utvrdila u uvjerenju da se djeca u takvim teškim prilikama ne bi tako neljudski ponašala.

U to je na nekom opskurnom blogu slučajno nabasao na dvije škrte rečenice o šestorici dječaka iz Tonga koje je 1977. u ribarskoj brodici uhvatila velika oluja i bacila na pust otok; dogovorili su se da se nikada neće svađati.

Počeo je istraživati.

Ustanovio je da podatak s interneta daje krivu godinu. U australskim novinama The Age od 6. listopada 1966. otkrio je vijest o šestorici dječaka brodolomaca pronađenih na stjenovitom otočiću Ata na jugu Pacifika i da televizija priprema film o njihovoj pustolovini.

Jesu li još živi ti momci? I bi li mogao pronaći taj film? Novine su spomenule ime kapetana koji ih je spasio: Peter Warner. Eto niti za početak ispitivanja!

Onda je opet imao sreću: jedan svježi broj lokalnih novina iz Mackaya u Australiji pisao je o susretu ”dvojice neobičnih prijatelja” na plantaži banana kraj Lismorea, proslavljaju 50 godina druženja. Bila je tu i slika dvojice zagrljenih: Peter Warner i Mano Totau – 83 i 67 godina.

Otputovao je da posjeti Petera Warnera, bogatog industrijalca. Peterova strast je plovidba i ribarenje. Tako mu je one jeseni 1966. privukao pozornost stjenovit otočić na jugu.

Začudio se kad je opazio spaljene komade usred zelenila. Ima li tu dakle još nekoga živoga? Stotinu godina otok je bio nenastanjen. Godine 1863. Englezi su domoroce što pobili, što odveli za prodaju robovlasnicima.

Warner se približio otoku i vidio dječaka, gola, kose do ramena, kako mu maše. Dječak je skočio u more i doplivao do broda. ”Ja sam Stephen”, vikao je na čistom engleskom. Reče da ih je šest i tu su već 15 mjeseci.

Dječaci od 13 do 16 godina – Sione, Stephen, Kolo, David, Luke i Mano – bili su pitomci vrlo stroga katoličkog internata i škole u glavnom gradu Nuku’alofa. Dozlogrdila im disciplina i lipnja 1966. odluče oni ”posuditi” brodicu od jednog ribara i otploviti na 500 milja udaljeni otok Fiji.

S dvije vreće banana i nešto kokosovih oraha podvečer su se neopaženi otisnuli na mirno more. Da bi im dobro došao zemljovid i kompas, toga se nisu sjetili. U noći probudili ih preko glava divlji valovi. Osam su dana plutali, bez hrane, bez vode. Ulovili bi jedvice poneku ribu, u kokosove ljuske nakupili su nešto kišnice i svaki bi uzeo malen gutljaj ujutro i navečer.

Osmi dan pred njima je iz oceana izronila visoka stijena. Nikakve palme, nikakve pješčane plaže. Ali, spašeni su! Za preživljavanje bio je trenutak da lakomisleni mladi avanturisti iskrešu iz sebe dobru mjeru zrelosti.

O svemu su se dogovarali. Za poslove su se podijelili na timove po dvojica. Isplanirali su vrt, kuhinju, stražarenje. Napravili su vatru, koju su brižno održavali punu godinu. Za svađe su unaprijed utanačili koliko mogu najduže trajati. Dane su započinjali pjesmom i molitvom.

Cijelo ljeto nije bilo kiše, ubijala ih je žeđ. Pokušali su skrpiti splav da potraže bolje mjesto, ali su ju valovi odmah razbili, srećom. Preživljavali su od ulova ribe i nekih ptica. Kasnije su u unutrašnjosti otkrili vulkanski krater, gdje su prije stotinu godina živjeli ljudi. Tu su rasle banane, vrvila je i perad što se množila od odlaska ljudi.

Kad je kapetan Peter javio radijem u Nuku’alofu da je pronašao živu šestorku iz katoličke škole, radiooperater je povikao: ”Našli ste ih! Mi smo im već organizirali sprovod. To su oni, ovo je čudo!”

Peterov brod sa spašenim brodolomcima dočekalo je u luci oduševljeno mnoštvo. Ali je tu momke čekala i policija: za krađu ribarske brodice odmah su otpravljeni u zatvor. Vlasnik, Taniela Uhila, tražio je kaznu i odštetu. Poslije ih je njihov spasilac s pustoga otoka otkupio također iz zatvora, platio je ribaru njegov brodić.

Nadmoć dobra nasuprot zlim svojstvima i sklonostima, i unutar zajednice izgubljenih dječaka i u čovjeka koji ih je spasio!

Istiniti događaj poslužio je povjesničaru Bregmanu da primjerom oživi svoje povijesne, arheološke, psihološke, biološke, ekonomske i antropološke argumente za tezu kako je većina ljudi u srži dobra. I kako nije u pravu egzistencijalni pesimist William Golding sa svojim izmišljenim dječacima brodolomcima koji su, prepušteni sami sebi, neminovno završili u međusobnom istrebljenju.

”Ljudi mi često govore da idem stopama svoga oca svećenika, ovo moje da je tek svjetovna verzija kršćanskog propovijedanja”, kaže Rutger Bregman. Sam se izjašnjava da je ateist. Ne vidi potrebe da se dokazi bilo za zloću bilo za dobrotu ljudi izvode iz neke nadnaravne objave.

Ipak, dok traži dokaze za nadmoć dobrote u ljudskoj naravi, ne može izbjeći a da iznovice ne spominje Isusov govor na gori.

”Nakon Auschwitza” naslov je jednoga poglavlja Bregmanove ”Povijesti nade”. Tumači kako čovjekova narav, koja je u dubini dobra, može biti potisnuta bude li dugo izložena nekoj ishitreno skovanoj ideologiji, kao što je to nacizam, boljševizam, razni nacionalizmi i vjerske isključivosti. Ideologije često druge i drukčije u glavama sljedbenika pretvaraju u neljude

***

Bregmanova optimistična vizija čovjeka dolazi mi usred štiva svjedočanstva čovjeka koji je prošao Auschwitz: Primo Levi svoju je priču užasa naslovio: Se questo è un uomo – ”Ako je ovo čovjek”.

Nedoumica o čovještvu! Misli li autor pod tim upitnim naslovom onoga koji čini nepojmljivo zlo drugome čovjeku ili na toga drugoga čovjeka?

Da je nečovjek onaj prvi, samorazumljivo je. Ali je također činjenica da taj proizvodi nečovjeka i od svoje žrtve – time što ova izgubi osjećaj ljudskog dostojanstva, vlastitoga čovještva.

Gdje je dakle to silno dobro u čovjekovoj naravi? To se i mi ovdje možemo upitati nakon Srebrenice. Ili, recimo, Iraka, Sirije, Jemena…

”Nakon Auschwitza” naslov je jednoga poglavlja Bregmanove ”Povijesti nade”. Tumači kako čovjekova narav, koja je u dubini dobra, može biti potisnuta bude li dugo izložena nekoj ishitreno skovanoj ideologiji, kao što je to nacizam, boljševizam, razni nacionalizmi i vjerske isključivosti. Ideologije često druge i drukčije u glavama sljedbenika pretvaraju u neljude.

”Ljudsko stado, kad ga se kolektivno nadraži, najokrutnija je zvijer na planetu”, piše škotski biskup Richard Holloway (Between the Monster and the Saint). ”Uvijek se nađe neko karizmatično ljudsko čudovište koje će briljantno uzbuditi stado i hipnotizirati ga da mu pokorno služi ostvarujući njegove grozne vizije…”

Pa i okorjeli optimist Rutger Bregman na kraju kaže za ljudsku destruktivnost: ”Nismo rođeni da to činimo, ali smo za to sposobni”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora