Nasilje naše svagdašnje

Video o nasilju četvorice nad jednim mladićem, snimljen nevješto, mobitelom, a onda objavljen na društvenim mrežama, tjedan je dana kolao hrvatskom javnošću, izazivajući tek sporadično zgražanja građana.

Malo veću pažnju privukla je informacija da se radi o učestalom iživljavanju grupice mladića nad sumještaninom s posebnim potrebama, ali sve to nije bilo dovoljno za službenu reakciju.

Je li uzrok pasivnosti policije pozicija roditelja nasilnih mladića i njihova bliska veza s policijom ili politikom? Ili su oni koji bi trebali službeno reagirati očekivali da stvar ”legne” sama od sebe – pa ljeto je, vrijeme godišnjih odmora, tko će sad o nasilju…

Zakašnjela, štura i suha reakcija policije govori koliko smo kao društvo zapušteni, ali svjedoči i o NAMA građanima, o našem zatvaranju očiju pred agresijom svake vrste.

Zanima me koliko je ljudi pogledalo spomenuti video s pažnjom i do kraja? Uvjerena sam da su mnogi prešli na drugi sadržaj čim su vidjeli da se radi o uznemirujućem snimku.

Zanima me koliko je ljudi pogledalo spomenuti video s pažnjom i do kraja? Uvjerena sam da su mnogi prešli na drugi sadržaj čim su vidjeli da se radi o uznemirujućem snimku

Jednako kao što je opća pojava da susjedi zatvaraju prozore kad čuju obiteljsko nasilje u stanu do njihovog.

Ili produže korak kad slučajno naiđu na zlostavljanje na cesti.

Je li ta pasivnost odraz neznanja ili mentalitetna oznaka: Ne petljaj se u tuđe probleme!

Osobno mislim da smo po pitanju nasilja potpuno neobrazovani, da smo društvo u kojem je očekivano da onaj koji je ”jači ima pravo da tlači”, na bilo koji način!

Čak se tu ne radi nužno o muškom spolu, ili o fizičkoj snazi. Nasilje može biti psihičko, verbalno, podmuklo, tiho ili bez riječi, ali i takvo u konačnici bude najčešće okončano fizičkom agresijom.

Do koje smo mjere ignoranti po pitanju nasilja svjedočila sam na okruglim stolovima koji su se – na inzistiranje redatelja Laryja Zappije – održavali nakon predstave ”Pet vrsta tišine” u njegovoj režiji. Radilo se o produkciji HKD Teatra iz Rijeke, na tekst engleske autorice Shelagh Stephenson, a čija je tema posvuda izazivala opće zaprepaštenje publike.

A radilo se o ocu zlostavljaču, dvjema kćerima i majci koja o tome šuti.

Zlostavljanje je u toj predstavi bilo svakovrsno: od toga da otac mjeri na kojoj je udaljenosti od tanjura postavljen pribor za jelo prigodom obiteljskih obroka ili kontrolira kako su posložene staklenke sa zimnicom na policama, preko stalnih primjedbi o negašenju svjetla do fizičkog i seksualnog zlostavljanja.

Predstavu je čitavim trajanjem pratila atmosfera straha. I pitanje, u kojoj je mjeri majka žrtva, a gdje počinje njena odgovornost za šutnju.

Publika je bila u šoku. Očito nenavikli da svjedoče eksplicitnom nasilju i budu uvučeni u obiteljske strahove, ljudi su sudržano čak i pljeskali, a tek rijetki bi se odazivali da ostanu na kratkom razgovoru nakon predstave.

Oni koji su ostali, tvrdili su da takve situacije u našem društvu ne postoje, da je fizičko, a posebno seksualno zlostavljanje nepoznato ili zanemarivo rijetko u Hrvatskoj, kao i da nisu nikad smatrali da bi ”uvođenje reda” bilo zlostavljanje.

Ovi su se razgovori vodili nakon predstava u Rijeci i Zagrebu, 2000. i 2001. godine.

U susretu s kazališnom publikom dvaju velikih gradova, dakle ljudima koji ipak (barem pretpostavljam) misle i ponekad nešto pročitaju (a reagirali su potpuno neprimjereno), shvatila sam da bi predavanja o zlostavljanju i kako ga prepoznati – trebalo započeti u vrtićkoj dobi.

I ne samo to!

Ovisno o uzrastu, djeca bi trebala biti svjesna što je opasno u ponašanju njihovih ukućana ili bližoj okolici (pa i školi ili toliko puta spominjanoj crkvi!), kako uznemirenost koju osjećaju ne trebaju tumačiti kao vlastitu krivnju, i što je najvažnije: Komu se potužiti kad im je teško!

Sustavnim informiranjem, ali i gradnjom sustava u kojem će žrtva imati oslonac u institucijama, u nekom dužem periodu moguće je stvoriti svijest i savjest, pa i građansku hrabrost kao dužnost.

Mnoga društva oko nas to već odavno imaju u svojoj tradiciji, što svjedoči ne samo o edukaciji, već i povjerenju u policiju i sudstvo.

A to je druga strana ove prljave medalje.

Ako policiji treba tjedan dana da reagira na nasilje koje je snimljeno i objavljeno na društvenim mrežama; ako medijima treba također toliko vremena da progovore s psiholozima i pedagozima o snimljenom nasilju; ako aktivistima svih vrsta ovo nije crvena krpa da hitno organiziraju skupove diljem ove male države na kojima će stati u obranu svake žrtve, a posebno kad se radi o čovjeku s posebnim potrebama… kakvu to poruku šaljemo zlostavljačima?

Hrabrimo ih da mladića s posebnim potrebama – šutiraju i dalje! I da se pritom osjećaju kao filmski glumci, jer o njima bruje društvene mreže!

U našem je društvu očekivano da onaj koji je jači – ima pravo da tlači, na bilo koji način! Čak se tu ne radi nužno o muškom spolu, ili o fizičkoj snazi. Nasilje može biti psihičko, verbalno, podmuklo, tiho ili bez riječi, ali i takvo u konačnici bude najčešće okončano fizičkom agresijom

Potičemo ih da zlostavljanje prošire i na članove obitelji, na oca mladića, primjerice, koji je izjavio da zlostavljanje njegova sina traje već duže vrijeme, a koji je, takvim istupom, riskirao da ga grupica ni malo bezazlenih mladića, sačeka u mraku i (najblaže rečeno) prebije!

A gdje su u ovom slučaju roditelji zlostavljača?

Ne vjerujem da u vrijeme kad svatko ima mobitel nisu doznali za ovaj opaki video.

I što su poduzeli?

Sudeći po brzoj reakciji službenih organa – poduzeli su sve da se stvar zataška.

Pa zaboga, to su njihova djeca, samo su se šalili, još su mladi, zaigrani…

Kao i oni koji su za Božić stavili petardu psu u stražnjicu! Čemu frka? Pa to je SAMO pas!

Ili oni koji su ubili susjede! Zašto im sude? Pa to su bili SAMO Srbi!

Ili sad: Zašto ih uopće privode? Pa to je SAMO mladić s posebnim potrebama…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora