novinarstvo s potpisom
Dritana Abazovića, čovjeka čije se ime od crnogorskih izbora naovamo spominje mnogo, i rijetko bez povišenog tona, upoznao sam u kasno proljeće 2009. godine. Obojica smo dobili stipendiju norveške zaklade Fritt Ord za sudjelovanje na ljetnoj školi Sveučilišta u Oslu.
Brzo smo kliknuli. Dritana sam doživio kao iznimno inteligentnog i elokventnog čovjeka, koji je još tada bio fokusiran na promjenu društva u kojemu živi.
Nema o čemu nismo razgovarali – od odnosa prema manjinama u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, preko vladavine prava u našim zemljama, do toga kako bismo voljeli da naša društva izgledaju u budućnosti.
Za mene ni tada nije bilo sumnje da će Dritan završiti u politici, i nisam bio iznenađen kad sam, nekoliko godina kasnije, čuo da je Dritan izabran u crnogorski parlament.
Dritan je te 2012. godine postao najmlađim zastupnikom u tom sazivu crnogorskog parlamenta, i gledajući na YouTubeu njegove obračune s Đukanovićem, osjećao sam simpatiju prema njegovoj posvećenosti transparentnosti, demokraciji, vladavini prava.
Dritan je imao – i dan-danas ima – sposobnost da svoje progresivne vrijednosti i političke stavove artikulira na vrlo jednostavan i razumljiv, a istovremeno energičan i uvjerljiv način.
Dritanovu političku karijeru sam pratio rado i uvijek s velikim zanimanjem, jer sam istinski vjerovao da će doći vrijeme kad će Dritan izboriti priliku da u svom društvu pokrene sve one promjene o kojima mi je govorio dok smo studirali u Oslu.
Kada je taj trenutak konačno došao, bio je zasjenjen nacionalističkim, šovinističkim divljanjem Dritanovih koalicijskih partnera i svih onih koji ih podržavaju, ne samo u Crnoj Gori nego i u Bosni i Hercegovini i pogotovo u Srbiji.
Slika Zdravka Krivokapića kako ljubi ruku Amfilohija Radovića, čovjeka koji je po svim svojim stavovima dijametralna suprotnost Dritanu Abazoviću kakvog ja poznajem, iskreno me šokirala.
Čini se kako je ”čovjek koji u rukama drži budućnost Crne Gore”, kako neki mediji karakteriziraju Dritana, u situaciji da bira između dvaju zala: s jedne strane, Đukanovićevu korupciju i nedemokratsku vlast umotanu u celofan europejstva i odmaka od Srbije, i s druge strane, pokušaja promjene na krilima zloduha nacionalizma, uskogrudnosti, mržnje prema različitosti i velikosrpske nacionalističke mitomanije.
Ovaj izbor, ne Sofijin nego Dritanov, sličan je onome s kojim se suočava i građanska Srbija.
Naime, zemlja u kojoj vladajuća, nacionalistička stranka na izborima (na koje izlazi manje od 50% birača) osvaja preko 60% glasova, prva iduća stranka, koalicijski partner vladajuće stranke, osvaja 11% glasova, a sve opozicijske stranke zajedno niti toliko, zemlja je čiji je politički sustav pokvaren i klizi prema autoritarnom jednostranačju.
Je li za demokraciju u takvoj zemlji bolja i zdravija bilo kakva promjena, pa makar i prema još većem nacionalizmu i desničarskom ekstremizmu, u nadi da će iduća promjena – koja je sada izglednija i lakša – biti prema umjerenijem, progresivnijem, građanskom društvu?
Čini mi se da je odgovor Dritana Abazovića na ovo pitanje sadržan u njegovom pokušaju da ”ukroti” svoje koalicijske partnere i uvjetuje ih izborom premijera građanskog, progresivnog svjetonazora, kao i zadržavanjem na putu prema Europskoj uniji i u članstvu u NATO savezu.
Drugim riječima, izborom Dritana Abazovića.
Ako Dritanu Abazoviću pođe za rukom da postane idući premijer Crne Gore, voljan sam povjerovati da ima šanse da ”vuk ostane sit, a koza cijela”, odnosno, da ima šanse i za veću vladavinu prava i demokraciju u Crnoj Gori, i na gašenje šovinizma i nacionalizma kakve smo vidjeli odmah nakon izbora.
Nećemo se lagati, šanse za takvo što smatram jako malima, ali smatram da postoje.
Uostalom, nešto slično smo vidjeli na lokalnim izborima u Mađarskoj, na kojima je kompletna opozicija Orbanovu Fideszu – od krajnje desnice do progresivne ljevice – nastupila zajedno, okupljena oko progresivnog pokreta Momentum, i postigla ogroman uspjeh. Orbanu su oteli četiri od pet velikih mađarskih gradova, uključujući i Budimpeštu, kao i kontrolu nad velikim brojem regija.
Međutim, da bi takvi savezi funkcionirali, oni koji u takve saveze ulaze moraju biti posvećeni demokraciji, a ona uključuje i stvari s kojima neki od Abazovićevih partnera imaju problema, poput poštivanja prava nacionalnih i seksualnih manjina.
Put Crne Gore za sada nije jasan, ali su sve oči uprte u nju, i u Dritana Abazovića.
Od srca mu želim da napravi pravi izbor, učini dobro za svoju zemlju, i ostvari bar dio onih dobrih ideja o kojima mi je govorio.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.