Osvijestimo svoje strahove i čuvajmo jedni druge

(Opaska uredništva: Ovo je posljednja kolumna Lane Bobić na Autografu. Drugi je to put u ovoj godini da nas napušta osoba kojoj se drugdje nudi honorar. Mi tu ne možemo ništa jer je Autograf projekt u kojem svi/e suradnici/e pišu/daju priloge ad honorem, dakle, volonterski. Nama je drago da je gospođa Bobić stekla vidljivost zbog pisanja na Autografu i što je njen rad od drugih prepoznat. Zahvaljujemo joj se na kvalitetnim tekstovima i želimo joj puno sreće. Očekujemo, pak, da se, kao što je poručila u oproštajnom pismu, opet oglasi kod nas. Naime, napisala je ovako: “Voljela bih ostaviti otvorenu mogućnost da ponekad nešto i napišem za Autograf, kad stignem i osjetim da je prilika”).

Živimo, jasno nam je svima, u izuzetno kompleksnim, neizvjesnim i, u najmanju ruku, izazovnim vremenima.

Već ionako nestabilnu situaciju, i na nacionalnoj, i na međunarodnoj razini, dodatno je destabilizirala pandemija kojoj svjedočimo.

I prije pojave pandemije, naša su društva bila poljuljana nesigurnostima. Sve veće nejednakosti u društvu, odnosno društvima, sve veći broj ljudi koji sumnja u demokratske procese i institucije, širenje dezinformacija i raznih teorija zavjere, klimatska kriza koja je već odavno pokucala na vrata našeg planeta…

Dakle u takvim nesigurnim vremenima, dolazi i do pandemije s kakvom se još nismo susretali. Preživljavali smo ratove, prirodne nepogode pa i katastrofe i bolesti, ali pandemija ovolikih razmjera ne pamti se od vremena kojih se mogu sjećati samo oni najstariji među nama.

Nije nam svejedno.

Mala digresija, doma nam nešto ne štima s odvodom, negdje se začepilo i morali smo zvati hitne intervencije. Ivan i ja razgovaramo i detektiramo da smo anksiozni. Shvaćamo da je problem s odvodom tek okidač i da je anksioznost rezultat cjelokupne situacije u kojoj se nalazimo.

Držimo se mjera kako bismo maksimalno smanjili pritisak na zdravstveni sustav i kako bismo omogućili daljnje gospodarske aktivnosti, dakle kako bismo maksimalno minimalizirali ekonomsku štetu koja je neminovna

Živimo, funkcioniramo, nosimo se sa stvarnošću kako najbolje znamo i zapravo potiskujemo brige. Nemamo vremena za strahove, anksioznosti, panike. Niti ih želimo u životima. Ali onda se dogodi tako banalna situacija, poput začepljenog odvoda, koja aktivira potiskivane osjećaje.

U razgovoru otkrivamo cijeli sijaset emocija s kojima se u nužnosti normalnog funkcioniranja nismo suočavali.

A jedna od ključnih emocija koje potiskujemo je strah. Ako kojim slučajem mislite da se ne bojite, varate se. I oprostite što vam to tako kažem, ali hajmo si priznati da nam nije svejedno.

Bojimo se. Pojedinačno i kolektivno.

I trebamo pričati o tome. Moramo pričati o tome ako ne želimo da taj impuls straha postane bȉlo. Jer kad strah preuzme, preuzima i iracionalnost koja nam onemogućuje da se efikasno nosimo s problemima i izazovima.

Ok je bojati se, brinuti se. Ok je osjećati anksioznost. Nije ok to potiskivati jer ako se s time ne suočimo manifestirat će se na poprilično iracionalne načine. Primjerice, one da te zbog začepljenog odvoda uhvati napad anksioznosti.

Živimo u vrijeme pandemije, u vrijeme opće nesigurnosti. Zaraza se širi nevjerojatnom brzinom, počinjemo shvaćati da nije pitanje hoćemo li se zaraziti nego kad. Zdravstvenom sustavu prijeti kolaps, ekonomske posljedice su već sada ozbiljne, a situaciji se ne nazire kraj.

Ljudi ostaju bez poslova, tvrtke propadaju, dugovi rastu.

A tu su i svi oni problemi s kojima smo krizu uzrokovanu pandemijom dočekali.

Imamo se razloga bojati, ali nemamo razloga živjeti u strahu.

Strah je emocija kojoj ne možemo pobjeći, ali se možemo s njom suočiti kako nas ne bi obuzela. Strah obuzme u čas posla bez da smo toga svjesni. I onda uvjereni da se ne bojimo živimo u strahu, a život u strahu vodi u iracionalnost. To ne želimo, to ne rješava, već produbljuje postojeće i stvara nove probleme.

Možda se neki od nas toliko boje za posao u koji su cijeli život ulagali da će radije negirati opasnost od virusa kao da će nam takav stav o virusu omogućiti prosperitetan nastavak poslovanja.

Možda se neki od nas toliko boje gubitka kontrole i slobode, odnosno uobičajenog načina života kojeg tumače kao slobodu, da će u odluci da ne nose masku pronaći taj mali prostor autonomije, taj prostor u kojem imaju svoj način života pod kontrolom. Zaboravljajući pritom da je uistinu slobodan čovjek slobodan i u zatvorskoj ćeliji.

Možda se neki od nas toliko boje posljedica krize uzrokovane pandemijom da su jednu sobu u stanu pretvorili u skladište brašna i wc papira.

Možda se bojimo promjene navika, rutine, svakodnevice koja je neminovna, nismo se na to pripremili i brine nas što ćemo morati prihvatiti kao nov način života?

Bilo kako bilo, iz straha se rađa iracionalnost, koju nesvjesni straha vješto prikazujemo kao zdrav razum i osnovnu matematiku. I tako dok računamo, uporno iz jednadžbe izbacujemo množitelja. Strah.

Jer mi nemamo vremena za strah.

Jer priznati strah bila bi slabost. Tako su nas učili, zar ne? Veliki dečki i cure ne boje se mraka. A mi smo veliki. Zar ne?

Mala digresija, doma nam nešto ne štima s odvodom, negdje se začepilo i morali smo zvati hitne intervencije. Ivan i ja razgovaramo i detektiramo da smo anksiozni. Shvaćamo da je problem s odvodom tek okidač i da je anksioznost rezultat cjelokupne situacije u kojoj se nalazimo

Ili to tek trebamo naučiti biti.

Naučiti biti dovoljno veliki da se suočimo s vlastitim negativnim emocijama i prihvatimo ih kao nešto sasvim normalno u situaciji u kojoj se naša društva na globalnoj razini trenutno nalaze. U kojoj se uostalom nalaze i naši mali mikrokozmosi u tim društvima.

I da te negativne emocije proradimo.

Da nam se ne događa da u strahu kojeg nismo svjesni ne odbijemo staviti masku nesvjesni da taj iracionalni bunt nije hrabro istupanje za slobodu već samo iracionalni bunt. I da stavimo masku.

Čuvajmo jedni druge.

Držimo se mjera kako bismo maksimalno smanjili pritisak na zdravstveni sustav i kako bismo omogućili daljnje gospodarske aktivnosti, dakle kako bismo maksimalno minimalizirali ekonomsku štetu koja je neminovna.

I pričajmo o našim brigama, anksioznostima, strahovima.
S obitelji, prijateljima, stručnjacima.

Hajmo biti dovoljno veliki da se ne bojimo shvatiti da trebamo stručnu pomoć, da to nije nikakva slabost, već odlika velikih, zrelih i snažnih ljudi.

Molim vas, nemojmo živjeti nesvjesni svojih strahova kako ne bismo zbog straha kojeg osjećamo živjeli u strahu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Solidarno sa ženama koje su pobacile
    •  #ženeujavnomprostoru
    •  Ispravljanje povijesnih zabluda o sv. Mariji iz Magdale
    •  Silovanje je čin pokoravanja, ono je i ratna strategija
    •  HDZ-ovci prije nego su stručnjaci, stranački su poslušnici
    •  Bojite li se? Nemojmo se prepustiti strahu!
    •  Fiksacijom protiv djece
    •  Jednom k’o ni jednom
    •  Imati ili biti
    •  Salonska desnica

> Svi tekstovi ovog autora