Ifigenija u Banskim dvorima

Netom nakon napada na Markovom trgu, Andrej Plenković je u prvih nekoliko dana najavio oštar obračun s radikalizmom u Hrvatskoj. Međutim, njegovu odvažnu retoriku slijedio je muk.

Osnovano je nekakvo povjerenstvo (opet), ili je stvar dana na razmatranje nekom postojećem povjerenstvu – kao da je bitno! – i sad se čini da je hrvatski premijer mnogo više zainteresiran za sve osim ogromnog, gorućeg problema kojeg je tako nedavno postao svjestan – naime činjenice da se naše društvo već godinama guši u govoru mržnje koji je prisutan svuda – od javnog diskursa u politici i medijima, u komentarima ispod članaka na portalima, do kloake javnog prostora – društvenih mreža.

Zašto Andrej Plenković odjednom djeluje tako nevoljno baviti se problemom za koji je rekao, citiram, da će ”o tome govoriti svaki dan”, i to ”baš svaki”?

Kad su ga novinarke i novinari suočili s činjenicom da odgovornost za govor mržnje i društveno nasilje u Hrvatskoj možda treba tražiti i u vlastitoj stranci, Andrej Plenković je oprao ruke od odgovornosti za HDZ prije nego što je postao njegovim predsjednikom.

Tužna je istina da Andrej Plenković jako teško može biti spasitelj Hrvatske od mržnje i društvenog nasilja. Nije to nemoguće, ali to bi od njega tražilo požrtvovnost, empatiju i nesebičnost kakvu do sada, na moju veliku žalost, nijednom nije pokazao

Time je pokazao nekoliko stvari.

Prije svega, otkrio nam je da je zapravo itekako svjestan odgovornosti koju je HDZ Tomislava Karamarka imao u eskaliranju nasilja i govora mržnje – zato i pere ruke od njega, i pokušava nas uvjeriti da je njegov HDZ neka umjerena stranka desnog centra, a nipošto far right HDZ-a njegova prethodnika, koji prostora daje kojekakvim marginalnim nacionalističkim spadalima i klerikalnom polusvijetu.

Druga stvar koju nam je Plenković otkrio je da zapravo ne zna kako se nositi, i kako neutralizirati tu preogromnu toksičnost koju je dobio u amanet. Najbolje što može u ovome trenutku je zamoliti građanke i građane Hrvatske da mu, eto, progledaju kroz prste oko ovoga, u nadi da će ubuduće raditi bolje izbore nego njegov prethodnik.

Treće, iz njegovog odlučnog odbijanja da oda priznanje ranijim metama i žrtvama mržnje i nasilja, a pogotovo onima koji ne pripadaju njegovom dijelu političkog spektra, jasno je da premijer uopće nije svjestan činjenice da je za rješavanje bilo kojeg ozbiljnog društvenog problema potreban politički savez koji nadilazi stranačke granice.

Preduvjet za takav savez je priznanje onoga tko je na vlasti, jer figurativna lopta je u njegovom figurativnom dvorištu, da je problem širi od stranaka i pojedinaca iz stranaka, a Plenković do dana današnjeg fokus stavlja isključivo na sebe.

Ako Andrej Plenković nastavi ovim putem, mogao bi, poput Ifigenije, završiti kao žrtva prinesena prošlim grijesima vlastite stranke, za koje sam nije odgovoran, jer ignoriranje širine problema, i odbijanje jedinog racionalnog i ispravnog pristupa njegovom rješavanju, problem mogu jedino učiniti gorim.

A osim toga, tu je i činjenica da Andrej Plenković naprosto nije nevin u svemu ovome. Nije li taj Andrej Plenković, kao predsjednik HDZ-a, na liste stavljao radikale poput Marijane Petir, Lovre Kuščevića, Steve Culeja i Ivana Penave?

Nije li ogroman dio njegove prethodne vlade bio prisiljen otići s dužnosti zbog korupcijskih skandala koji su bili šamarčina u lice svim poštenim ljudima u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je, prema posljednjim podacima, trećina stanovništva (a to je milijun ljudi) na granici siromaštva?

Nije li taj isti Andrej Plenković proveo godine gromoglasno šuteći o vrlo očitom radikalizmu i u HDZ-u i izvan njega, na ostatku desnice?

Tužna je istina da Andrej Plenković jako teško može biti spasitelj Hrvatske od mržnje i društvenog nasilja. Nije to nemoguće, ali to bi od njega tražilo požrtvovnost, empatiju i nesebičnost kakvu do sada, na moju veliku žalost, nijednom nije pokazao.

Netom nakon napada na Markovom trgu, Andrej Plenković je u prvih nekoliko dana najavio oštar obračun s radikalizmom u Hrvatskoj. Međutim, njegovu odvažnu retoriku slijedio je muk

Mnogo je izglednije da će ovaj problem čekati neku progresivnu, lijevu vladu koja će problem pokušati riješiti s više širine i razumijevanja nego što to čini ova.

Pravo pitanje glasi: hoće li Andrej Plenković i HDZ, kada se to jednom dogodi, činiti isto ono što su činili do sada – potpaljivati lomaču radikalizma u nadi da će imati koristi od nje?

Jer to su radili svaki put do sada. Ako to učine opet, ne možemo se nadati poboljšanju, jer, kao što sam već rekao – ovo nije problem koji se može riješiti bez odgovornog političkog saveza.

Pod time, dakako, ne mislim na ”politički savez na vlasti”, nego politički savez kakav smo imali za rješavanje problema žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, ili za ustavne promjene.

Andrej se Plenković tako nalazi u svojevrsnoj zatvorenikovoj dilemi, iz koje se može izvući jedino tako što će imati povjerenja u političke suparnike, i biti spreman žrtvovati nešto od blještave i lažne slike sebe koju pokušava prodati Hrvatskoj i Europi.

Takvo nešto mogu samo velike političarke i političari. A nisam siguran da naša Ifigenija u Banskim dvorima to jest.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Govor mržnje za početnike
    •  Premijeru, nisu vam aršin Karlo Ressler ili Davor Filipović
    •  Brexit i budućnost demokracije
    •  Javnost mora znati tko je odgovoran za kriminal u obnovi
    •  Političar, pištolj i zlato, guraju Sj. Makedoniju u blato
    •  Moj djed Vukovarac ne poznaje pravdu
    •  Sliči li ekipa iz Slovenske 9 na Plenkovića u Europskom vijeću?
    •  Zašto valja gledati u Dritana Abazovića
    •  Zorane Milanoviću, idi i ne griješi više
    •  Zašto napuštam SDP

> Svi tekstovi ovog autora