Nemaš prava ni slobode zaraziti svoga bližnjega

”Hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj?”

Branko Miljković upitao se ovo suštinsko, i tako strašno, pitanje, koje se vraća u me gledajući slobodarske demonstrante po europskim gradovima, zabrinut za slobodu, svoju i njihovu, pun straha.

A gdje je to moja sloboda, zar i tamo gdje ću tebe ubiti da mogu slobodno živjeti, udahnjujući u te koronu za istim slobodarskim šankom? Klečeći u crkvi? Urlajući virusno u armiji navijača?

Ili ćemo postaviti granicu na kućna vrata, kao slovenska vlast, i onda nema cirkulacije: ni virusa, ni ljudi, nema prijelaza iz kućnog ropstva u slobodu preko granice.

Ne znam ni sam čemu pišem ovu kriptodramatiku? Jer hoću zapisati riječ-dvije o frontierizmu (graničarstvu?, pograničarstvu!), o mom konkretnom istarskom višestoljetnom življenju na granici, u granici, s granicom, protiv granice!

Zašto, ergo, tumaraju moje misli?

Zapravo me zebe u glavi, kada se ogledam oko sebe, iz svoga privatnog egzila (samoizolacija – koja tupava kovanica!) – iste te glave s unutarnjim ozeblinama – i opazim da smo sada, mi FRONTIERISTI, možda dalje od vlastite utopije, nego što je još jučer bio Fulvio Tomizza ili, pak, prekjučer Niccolo Tommaseo.

Pužar je u pravu kada veli da se svi, manjine osobito, svim silama trse, stoga što se to i očekuje u sveopćoj politički korektnoj kakofoniji, ograditi se u neki entitet koji neodoljivo smiješno glumi državu

I ča sad? Hititi motiku na korunu i leći u hlad spod lišnjaka, ter brajde niete ujti ća, ne, ćemo ben, ćemo sutra, prikosutra, kad jur učiera ni hodilo, a ne gre maša jako ni danas, a ni viti ni sutra da bi moglo biti bolje. Pur, pur, štijen kako je jopet modierno u loze z motikon; ki reču da traktor prikida korienje.

Sad je modierno ča i u doba prvanja; stare loze, stare ulike, motiku i badilj, i jamati po starinsku; cca osandesiet centimetri dimboko za lozu, cili metar za uliku!

I tako valja jopet jamati i na uvih naših kunfini; mora biti da smo prahljali zguora, kada nan se brajde i ulike transfrontierizma ne ćapivaju ki zna kako?

”Riječka i istarska, a i svaka druga multikulturalnost, dobra je kao hostija (za ”nepraktične” vjernike, agnostike i ateiste: kao bijela brašnasta obloga na bijelome ljepljivom mandorlatu!).

Bezukusnom i neslanom mješavinom korektnosti, danomice se nudi spas u nacionalizmu i rasizmu, ksenofobiji i netoleranciji ogrezlih duša, a u njezinom se sterilnom kolobaru ogledavaju i ovaploćuju (ruskocrkvenoslavenizam umetnut uslijed željene korektnosti prema pripadnicima manjinskih zajednica!) novi bogovi neoliberalnog panteona”.

Žustro i žestoko Aljoša Pužar opalio je ovaj šamar, prije desetak godina, multikulti mitu – i u nacionalizmu ogrezlim dušama, a ponad svega toga, dakako, ”ovaploćuju” (slavjanoserbski, Aljoša, a ne ruskocrkvenoslavenski) se novi bozi liberal-pomamnoga panteona; a i on je i multikulti i ogrezao u sve i svašta, i regionalno, i nacionalno, i planetarno.

On je Tifon, on je Lavijatan, on je, naposljetku, Uroboros koji nas proždire sve, da na koncu proguta i sebe sama, a onda nema više tko što žderati?

”Posebnost granice i njezinih manjina, entiteta što posebnost proizvode iz ”posebnosti”, LAŽ je s istinitim posljedicama, mjesto razlike i mikroskopski ustanak – kapilarno naprsnuće u oku lažnorevolucionarne inteligencije i antirevolucionarne reakcije.

Zato taj konstrukt ponegdje i pokatkad, ponajvećma uslijed tegobnog nedostatka radikalnijih solucija, još valja inkubirati i njegovati…”

Ma jasno da ”valja inkubirati i njegovati” jer nema ”radikalnijih solucija”. Jasno da ih nema, radikalnih solucija, niti ih može biti, ali nema ih stoga što stare granice samo formalno, prividno nestaju.

A sada, kad se već zadjevičila i omomčala novissima generacija ALPHA A (kako drukčije nazvati mladež rođenu 2000. i poslije, a već su ljudi?): evo je dvostruka i posve nova ŽELJEZNA ZAVJESA. Dvostruka. Antimigrantska sa žilet žicom, pa antivirusna s ”čuči kući” naredbom.

Ovdje u nama zagovornicima trans-multikulti-blabla utopije je posrijedi hibrid, doduše, na koji lucidno ukazuje Pužar, makaronske tirade kao virtualni zbroj nacionalnih kultura, a nerijetko i nacionalističkih pizmi.

Ali, mi znamo da su KONTAKT I DIJALOG jedino što nam preostaje da bismo jednom dosegli vlastitu utopiju, odnosno Aljošine ”radikalnije solucije”.

A gdje je to moja sloboda, zar i tamo gdje ću tebe ubiti da mogu slobodno živjeti, udahnjujući u te koronu za istim slobodarskim šankom? Klečeći u crkvi? Urlajući virusno u armiji navijača?

Koje su to solucije, ni Pužar ne izgovara iako se može naslutiti; to je UBIJANJE DRŽAVE KAO TAKVE! No, no, budimo razumni…

I zato baš ove naše konkretne države (Austrija, Hrvatska, Italija, Slovenija), koje nas dijele, ili koje želimo posvojiti nakon što odumru – jer postoji i danas vrlo živa MITTELEUROPSKA AROMA, unatoč tome što ju države nastale iz nje od 1918. svim sredstvima guše i zagađuju nacionalističkim mlakim juhicama.

Baš zato, velim ove naše države tvrdokorno i tvrdoglavo sabotiraju bilo kakav istinski multi-kulti kontakt, suzbijajući naše napore svojim paradama i ceremonijama i festivalima na kojima nastupamo, doduše, svi, ali svatko sa svojim belcantom.

A mi se upinjemo stvoriti novu skupnu harmoniju, preplitanje i stvaranje NOVE KULTURE; želimo onaj MOGUĆI BABILON kojeg proriče i ”planira” Ulderico Bernardi.

Pužar je u pravu kada veli da se svi, manjine osobito, svim silama trse, stoga što se to i očekuje u sveopćoj politički korektnoj kakofoniji, ograditi se u neki entitet koji neodoljivo smiješno glumi državu.

Ali, gle čuda, L’ÉTAT C’EST MOI: ODJEDNOM I JA SAM DRŽAVA. Čučim na svom balkonu, ne idem nikud i nitko ne dolazi.

Ali, gle čuda, to me isti ovi KILLER CLOWNS koji vladaju, pretvaraju u etno-etatistični-entitet.

Ma što to ovaj drobi, s pravom ćete se upitati: Miljković, Tomizza, Pužar, Istra, granica, sloboda, virusi?

E kad bih to znao, možda bih se usudio reći: da, imaš pravo na slobodu da se zaraziš koronom i krepaš. Ali ne, nemaš prava ni slobode zaraziti i svoga bližnjega.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora