Godina bez Franje – proročke geste i nedovršena reforma

Papa Franjo preminuo je 21. travnja 2025., dan nakon Uskrsa – blagdana koji su te godine zajedno slavili katolici i pravoslavni, upravo u duhu njegove trajne želje da se taj središnji kršćanski blagdan ubuduće slavi na jedinstveni datum.

Već ta simbolika, odnosno liturgijska koincidencija, kao da sabire napetosti njegova pontifikata, između jedinstva i podjela, nade i nedovršenosti.

Godina dana nakon njegove smrti otvara prostor za trezveno, oslobođeno emotivne euforije, ali ne i bez zahvalnosti, vrednovanje njegova pontifikata.

Njegov pontifikat, koji je trajao dvanaest godina (2013. – 2025.), bio je obilježen snažnim naglascima i pomacima, ali i vidljivim nedovršenostima. Bio je papa koji je promijenio ton Crkve, ali ne nužno i njezine strukture. Bio je glas siromašnih, ali i čovjek proturječja. Bio je znak vremena, ali i simptom dubokih napetosti koje i dalje razdiru tkivo Katoličke Crkve.

Franjo je bez sumnje uveo novu hermeneutiku crkvenog života, hermeneutiku blizine. Njegova vizija Crkve kao communio, kao Božjeg naroda u hodu, duboko je ukorijenjena u koncilsku paradigmu Drugoga vatikanskog sabora.

Za razliku od svojih prethodnika, osobito Benedikta XVI., koji je naglašavao ”istinu u ljubavi”, Franjo je radikalizirao obrat: istina se prepoznaje kroz ljubav – non intratur in veritatem nisi per caritatem (u istinu se ne ulazi drukčije nego po ljubavi).

To nije bila tek teološka maksima, nego pastoralni program, gotovo egzistencijalni stil.

Njegovi naglasci na sinodalnosti, socijalnoj pravdi i globalnoj perspektivi Crkve označili su duboki pomak u dotadašnjoj pastoralnoj praksi Crkve. Crkva više nije gledala prvenstveno prema Europi, nego prema ”periferijama”, Latinskoj Americi, Africi i Aziji.

Ondje je Franjo vidio njezinu vitalnost i budućnost. U tom smislu bio je prvi papa koji je u potpunosti prepoznao globalni pomak u Katoličkoj Crkvi, promatrajući je iz perspektive ”Juga” i periferija, a ne iz tradicionalnog europskog središta.

Njegova enciklika Laudato si’ nije bila tek ekološki apel, nego duboko teološko i antropološko promišljanje odnosa čovjeka, stvorenja i Boga, koje je snažno odjeknulo i izvan crkvenih granica. Slično vrijedi i za Fratelli tutti, gdje razvija viziju univerzalnog bratstva kao etičkog temelja suvremenoga svijeta, te za apostolsku pobudnicu Evangelii gaudium, svojevrsni programski tekst pontifikata, u kojem jasno poziva Crkvu da izađe iz sebe i postane ”Crkva u izlasku”.

U Amoris laetitia pokušao je otvoriti prostor milosrdnijem pastoralnom pristupu obitelji, dok je u Querida Amazonia artikulirao svoju osjetljivost za konkretne kulturne i društvene kontekste.

Sve to pokazuje da za Franju teologija ne može ostati zatvorena u sakristiji niti iscrpljena u apstraktnim definicijama, nego mora disati s ranjenim svijetom, slušati njegov vapaj i odgovarati na njegove rane.

Otvoreni procesi, nedovršene odluke

No upravo ondje gdje je otvorio prostor, Franjo ga često nije ispunio sadržajem. Sinodalnost je ostala proces bez jasne teleologije. Svjetska sinoda otvorila je mnoga pitanja, ali bez konkretnih odluka koje bi ih zaokružile.

Amazonska sinoda razotkrila je njegovu sklonost povlačenju pred snažnim otporima. Iako su mnogi očekivali da će upravo tu prelomiti, a i sam je bio na pragu da barem ad experimentum dopusti ređenje oženjenih muškaraca u Amazoniji, pred otporom konzervativne struje ipak se povukao, ostavljajući pitanje otvorenim i nerazriješenim.

Franjo je imao hrabrosti započeti procese, ali ne i institucionalne snage da ih dovede do kraja. Još ozbiljniji problem bio je njegov odnos prema pravnom nasljeđu i pravnim strukturama Crkve.

Njegovo nepovjerenje prema ”institucionalnoj logici” i pravnoj formalnosti dovelo je do svojevrsne normativne fluidnosti. Kanonsko pravo, koje bi trebalo biti jamac pravednosti i transparentnosti, nerijetko je zaobilaženo ili selektivno primjenjivano. A gdje zakon slabi, ondje ne jača sloboda, nego prostor preuzimaju neformalne mreže moći.

Upravo su se u tom prostoru počele nazirati pojave klijentelizma, utjecaja i prikrivenih oblika korupcije. Treba, međutim, biti pošten i priznati da je Franjo snažno otvorio pitanje borbe protiv seksualnog zlostavljanja u Crkvi te donio važne dokumente i mehanizme odgovornosti, osobito kroz apostolsku konstituciju Vos estis lux mundi. Time je jasno pokazao svijest o težini problema i potrebi sustavnog odgovora.

No istodobno, upravo na razini konkretne primjene, ostao je dojam nedosljednosti, u pojedinim slučajevima bio je odlučan, dok je u drugima, osobito kada su u pitanju bili njemu bliski ljudi ili krugovi povjerenja, djelovao preblago ili nikako.

Paradoksalno, ali istinito, pod papom koji je snažno govorio protiv klerikalizma i zlouporabe moći, takvi su se obrasci ne samo zadržali, nego su na pojedinim razinama čak i ojačali.

Dok je kritizirao klerikalizam, oko njega se postupno formirao krug lojalnosti u kojem je osobna blizina nerijetko prevladavala nad objektivnim kriterijima. Bergogliova logika bila je jednostavna, ali u konačnici rizična i opasna: biti ”unutra” ili ”izvan” njegova kruga. Takva dinamika neminovno rađa napetosti i produbljuje osjećaj nepravde.

Paradoks Franjina pontifikata posebno dolazi do izražaja u njegovu odnosu prema siromaštvu. Propovijedao je siromašnu Crkvu, ali je tijekom njegova upravljanja Crkvom potrošeno mnogo sredstava upravo u ime te ideje. Pauperizam je katkad djelovao više kao simbolička gesta nego kao sustavna reforma.

Taj paradoks dodatno se produbljuje kada se pogleda financijska stvarnost njegova pontifikata. Premda je Franjo pokrenuo niz reformi vatikanskih financija i naglašavao transparentnost, upravo su u to vrijeme izbili neki od najpoznatijih financijskih skandala, poput afere s nekretninom u Londonu, koja je razotkrila složene mreže lošeg upravljanja, posrednika i upitnih investicija unutar samih vatikanskih struktura.

Suđenja i istrage koje su uslijedile pokazale su da problem nije bio samo u pojedincima, nego u dugotrajno neuređenom sustavu koji se teško mijenja. Franjo je u tim procesima pokazivao određenu odlučnost, osobito u pokušajima da uvede veću kontrolu i odgovornost, no istodobno se činilo da reforme dolaze sporije nego što su to zahtijevale okolnosti.

Tako je dojam o ”siromašnoj Crkvi” nerijetko dolazio u napet odnos s realnošću složenih financijskih struktura, gdje su se, unatoč dobrim nakanama, zadržavali obrasci netransparentnosti i rizičnog upravljanja. Upravo u toj napetosti između evanđeoskog ideala i institucionalne prakse očituje se jedan od ključnih paradoksa Franjina pontifikata.

Ipak, reducirati Franjin pontifikat na njegove slabosti bilo bi i površno i nepravedno. On je, možda više nego ijedan papa prije njega, uspio probuditi moralnu savjest svijeta. Govorio je jednostavno, ponekad i prejednostavno, ali razumljivo. Vjerovao je susretu više nego strategiji, licu više nego dokumentu.

U vremenu u kojem institucije gube povjerenje, pokušao je vratiti vjerodostojnost Crkve osobnim primjerom. U tome je njegova snaga bila neosporna, uspio je doprijeti do onih koji Crkvu više nisu slušali, otvoriti teme koje su bile potisnute i vratiti u središte evanđeosku osjetljivost za čovjeka, osobito onoga na rubu.

No upravo tu započinje i granica njegova pontifikata. Ostaje ključno pitanje, može li Crkva dugoročno živjeti od gesta i simbola? Može li se osloniti na karizmu pojedinca, ma kako snažna bila, bez da je prevede u stabilne i pravedne strukture?

Povijest Crkve pokazuje da proroštvo bez strukture ostaje kratkoga daha, dok struktura bez proroštva postaje prazna forma. Franjo je otvorio vrata, ali započete procese u pravilu nije dovodio do kraja.

Njegov pontifikat, stoga, ostaje napet između proroštva i nedovršenosti, između hrabrosti i oklijevanja, između snažnih riječi i slabijih institucionalnih posljedica.

Možda je upravo u tome njegova najdublja ostavština, nije ponudio zatvoren sustav odgovora, nego je Crkvu prisilio da ponovno postavlja temeljna pitanja o sebi, o svojoj naravi i poslanju.

Time je, na neki način, Crkvu vratio u stanje traženja, a traženje je uvijek rizično, iako i plodno.

U vremenu lažnih sigurnosti i brzih rješenja, sposobnost postavljanja pravih pitanja već jest oblik istine. A hoće li ta pitanja uroditi stvarnim promjenama ili ostati tek otvoreni procesi, to više ne ovisi o Franji, nego o onima nakon njega.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve
    •  Crkva između misije i moći, slučaj ''neposlušnih'' redovnica
    •  Vatikanska pravda ili režirana presuda?
    •  Crkva koja gubi ljude ili ljudi koji gube Crkvu?
    •  Kada pastir napusti svoje malo stado u Iranu
    •  Žene nisu bojište za ideologije
    •  Korupcija u Crkvi – stvarnost koja se ne može zaobići
    •  Josip Dabro je dobio povjerenje kardinala Vinka Puljića
    •  Je li u slučaju fra Vidovića nuncij Lingua dobro postupio?
    •  Je li dijete rođeno surogatstvom ''sporno'' i za krštenje?

> Svi tekstovi ovog autora