Glas iz Majskih Poljana: ”Zna li ovdje iko sreću pisati”

Toga dana probudila me moja žena Lenka oko 8 ujutro. Stajala je potpuno obučena iznad kreveta u kojem sam te noći spavao u Nininoj sobi jer otkako smo ostali sami u našem riječkome stanu, često biram neku od soba mojih kćeri da na taj način lakše prebolijevam njihov odlazak, a i da na miru pročitam Novosti i vidim što pišu moji prijatelji Ivančić, Dežulović, Đikić, Čulić i ostali don kihoti hrvatskoga novinarstva.

”Idem u Zagreb po Luciju i djecu”, rekla mi je Lenka. ”Bio je jak potres. Jutros u 6,30. Na ulici su. Vozim ih u Barbarigu.”

Pisat ću dosta u prezentu, kao da se sve opet nama događa.

Moja Lenka u teškim životnim situacijama reagira mirno i staloženo. Valjda je to naslijedila od svoga oca Lazara Udovičkog, španjolskog borca i poznatog jugoslavenskog ambasadora.

Prva stvar koja mi je poput munje proletjela kroz glavu bile su slike razrušenoga Skoplja koje su me se tako duboko dojmile kada sam na maturalnoj ekskurziji, 1965. godine, sa svojim vinkovačkim školarcima, razgledao taj, od strahovitoga potresa, ranjeni i porušeni grad.

Nazivam moju Luciju i Danila u Zagrebu. Lucija je preplašena. Na Trgu žrtava fašizma je, kaže. Istrčala je s djecom iz stana. Svi su još u pidžamama… Ne usudi se vratiti u stan na trećem katu. Stan je prilično uništen. Stvari su popadale s ormara. Zidovi su napukli.

Srećom, prijatelj Goran Bogdan je odmah dojurio i sada sjede i griju se u njegovom autu. Čekaju Lenku da dođe po njih i da ih odveze u našu ljetnu kuću u Istri.

Obično snimam noću. Stavim kameru na prozor našega stana s kojeg se vidi veliko kazalište Ivana pl. Zajca i onda govorim Krležu, Arsena ili poneku svoju pjesmicu. Mogao sam u ovih deset godina govoriti nešto i na toj pozornici, grešno pomislih, ali se brzo ugrizoh za jezik

Danilo je smiren. I oni su istrčali na ulicu, ali njihova zgrada je čvrsta i uskoro će se vratiti u stan.

Dođavola, samo nam je potres trebao ovoga časa, pomislih.

Čudno, kako je taj naš stari i dobri Zagreb, stradavao posljednjih godina. Iako je po svemu centar Hrvatske, ipak se nekako devastirala njegova elegancija od početka devedesetih naovamo.

Lenka i ja smo se upravo vratili iz Beograda gdje je ona u Beogradskom dramskom pozorištu režirala predstavu, po čuvenom filmu talijanskoga režisera Ettorea Scole ”Ružni, prljavi, zli”.

Prethodne subote je trebala imati premijeru koja je zbog korone otkazana. Održali su posljednju generalnu probu da na neki način dovrše svoj posao.

Predstava je sjajna. Ozren Grabarić opet briljira.

Već u nedjelju smo bili u našem stanu u Rijeci u dvostrukoj samoizolaciji. Naime, od kada smo zbog nesporazuma s gradskom upravom i riječkim Sveučilištem napustili Studij glume koji smo 2011. godine osnovali, nismo više imali nikakvog razloga boraviti u Rijeci.

Bilo nam je žao jer smo se na neki način naviknuli na taj lijepi grad i drage ljude. Žao nam je bilo i naših divnih studenata, s kojima smo ostvarili tako lijepe interakcije i zavoljeli ih kao svoju djecu.

Sad sam eto potpuno sam u Rijeci u dvostrukoj samoizolaciji. Lenka se ne može vratiti iz Istre jer su zatvorene veze između županija i tako sada oboje provodimo vrijeme u karanteni. Ona u Fažani, a ja u našem stanu u Rijeci.

Srećom, napunila je frižider tako da imam hrane i pića. Izlazim samo predvečer da se prošećem Molo longom uz more. Stavim masku na lice i sa svojim nordijskim štapovima pređem kroz prazan grad, oko 4 kilometra. To je 40 minuta brzoga hoda.

Zatim se vraćam u stan na četvrtom katu, bez lifta. Gledam TV i pijem vino. Zovem Lenku, djecu, unuke i prijatelje. Privikavam se na svoju ilegalu. Zovem i moga Damira Urbana. Uvijek ga zovem kada se osjetim tjeskobno ili u bilo kakvom problemu. A on me, svojom divnom energijom i pričama, diže i uspravlja bolje od bilo koje psihoterapije.

Objašnjava mi akciju koju su on i njegov bend smislili da se bore protiv korone. Unajmit će kamion, staviti na njega svoje instrumente i razglas i krenuti ujutro po ulicama i trgovima Rijeke, da sviraju svoje pjesme. Ljudima. Rijeci. Gradu koji teče.

Ponosim se kako moj pametni prijatelj Urban pronalazi način da djeluje u ovim teškim vremenima kao umjetnik i da ponudi svojim gledateljima i sugrađanima program. Da ih umiri. Da ih razgali.

A ovi iz Europske prijestolnice kulture žele otkazati svoje programe.

Kakav kukavičluk.

I sam pokušavam nešto učiniti u ovome beznađu i prinudnoj karanteni na koju smo osuđeni.

Lenka mi predlaže da se snimam na mobitel i da šaljem neke pjesme ljudima preko interneta. Uzimam gitaru i u svome stanu improviziram nešto. Sam se snimam s mobilnim. I učim kako da to pošaljem preko Facebooka. Ljudi su oduševljeni. Šalju mi poruke da nastavim.

”Idem u Zagreb po Luciju i djecu”, rekla mi je Lenka. ”Bio je jak potres. Jutros u 6,30. Na ulici su. Vozim ih u Barbarigu.” Moja Lenka u teškim životnim situacijama reagira mirno i staloženo. Valjda je to naslijedila od svoga oca Lazara Udovičkog, španjolskog borca i poznatog jugoslavenskog ambasadora

Obično snimam noću. Stavim kameru na prozor našega stana s kojeg se vidi veliko kazalište Ivana pl. Zajca i onda govorim Krležu, Arsena ili poneku svoju pjesmicu.

Mogao sam u ovih deset godina govoriti nešto i na toj pozornici, grešno pomislih, ali se brzo ugrizoh za jezik.

Nakon nekoliko dana samoće, dobio sam dozvolu od riječkoga stožera da odem autom do Fažane i da se priključim svojoj obitelji, s obavezom da budem u samoizolaciji dvanaest dana. Tamo je Lenka u iznajmljenom apartmanu. Milica, naša najmlađa kći, stigla je iz Liverpoola i sada je, u jednoj od kuća Lenkine sestre Lidije, u Fažani. Lucija je s djecom u našoj kući u Barbarigi.

Dakle stigao sam u Fažanu i uselio se u apartman u kući u kojoj je bila i moja Milica.

I tako smo još deset dana živjeli jedni pored drugih, a nismo se mogli družiti. Samo smo se gledali s prozora ili sretali jedni druge na ulici ili ispred naših apartmana, s maskama na licima i uz velike opreze.

Zatim je naša karantena završena i mi smo napokon mogli svi uživati u obiteljskoj idili. Ja sam sa svojim prijateljem Adijem lovio ribu, igrao se po cijele dane s unucima i gotovo svaki drugi dan snimao svoje video uratke za svoju novootvorenu Facebook stranicu. U mojoj kćeri Milici otkrio sam talentiranu snimateljicu, a Lenka je usavršavala svoju vještinu kao boom girl i dramaturg mnogih naših videa.

Brzo je prolazilo vrijeme. I došlo je ljeto. I naša nova sezona Ulyssesa na Brijunima, svedena samo na nekoliko predstava i koncerata.

Otvaranje i proslavu dvadeset godina Ulyssesa napravili smo u prilaznoj luci Maloga Brijuna. Ljudi su došli sa svojim brodicama. Mi smo organizirali dva veća broda.

Bilo je čarobno i nezaboravno. Imali smo sreću da je more bilo mirno i tiho. A s nama su bili Gabi Novak i Matija Dedić i Urban i Rundek i Putokazi i Maja Posavec i Nigel Osborne i Vlatko Stefanovski i naša kći Mimi i ja sa svojim Zapadnim kolodvorom.

Bio je to uistinu ”San ljetne noći”.

Moj prijatelj Duško Ljuština je direktor našega teatra i u ovim teškim vremenima čvrsto drži kormilo u rukama. On je jedan pravi čarobnjak i zna kako da se i u najtežim vremenima preživi u teatru.

Odlučili smo odigrati samo nekoliko manjih predstava i održati nekoliko koncerata. Bilo je sve tako nekako tužno, a opet i uzvišeno.

Predstave samo za dvjesto ljudi na tribinama koje su obično znale biti prepune sa šesto-sedamsto gledatelja. A sada svi nekako zatočeni.

Gledatelji s maskama na licima. Glumci sa strahom u dušama.

Našu kultnu predstavu ”Kralja Leara” nismo mogli igrati, ali smo ga uz pomoć prijatelja Saše Rendulicha, sjajnoga kamermana iz Los Angelesa, snimali tijekom ljeta i čini se da ima šanse da napravimo uistinu zanimljiv i dobar dokumentarno-igrani film o našemu ”Kralju Learu”.

Bili smo prošloga ljeta opet u Dubrovniku. Ovoga puta s našom uspješnom predstavom ”Tko se boji Virginije Woolf”. Dobio sam nagradu Orlando. Ali uvijek s radošću i malo tuge primam nagrade iz Hrvatske, zbog nekog osjećaja da ima dosta onih koji zbog toga nisu baš najsretniji…

Prošle godine dobio sam i Nagradu hrvatskoga glumišta za svoju ulogu Georgea u ”Virginiji Woolf”, ali nisam otišao da je osobno podignem. Bilo mi je nekako baš bez veze da primam nagradu od Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske koje me je u proljeće 1991. isključilo iz članstva. Uz obrazloženje da nisam više od tri mjeseca igrao ni jednu predstavu u Hrvatskoj.

Stiže pomoć iz cijele Hrvatske. Ljudi nose hranu, odjeću, obuću… Draga Tereza Kesovija, hrabra i dostojanstvena. Moj božanski Pero Močibob sa svojom Sanjom, sasvim inkognito i da nitko ne zna, odnosi pomoć običnim ljudima u Majskim Poljanama

Dođavola s tim glupostima. Ne želim o tome ni razmišljati niti ih se sjećati.

U podsvijesti mi odjekuje rečenica bivše predsjednice, kada su je pitali iz čuvenoga Hrvatskoga tjednika što misli o činjenici da je Rade Šerbedžija, koji je devedesetih godina podržavao politiku Slobodana Miloševića, dobio najveću državnu nagradu Vladimir Nazor, odgovorila: ”Pa nisam mu je ja ni dala”.

Uz pomoć mojih prijatelja Čede Prodanovića i Jadranke Sloković tužio sam Hrvatski tjednik za neistinite tvrdnje i objede.

Jesen nas je pohodila s novim valom korone i sasvim neozbiljnim ponašanjem ljudi u Hrvatskoj. Ali nismo jedini. Izgleda da je cijeli svijet, osim Australije i Novoga Zelanda, neozbiljno shvatio opasnost od ovoga opasnoga virusa.

Sada su uvedene oštre mjere od strane nacionalnog stožera i čini se napokon daju rezultate. I taman kada smo se ponadali sretnim novogodišnjim blagdanima, strašan potres pogodio je gradove Sisak, Petrinju, Glinu i manja mjesta i sela u Baniji.

Potres je bio, kažu, jačine 6,3 stupnjeva (po Richteru), ali je napravio veliku štetu i odnio nekoliko ljudskih života.

Valjda će i neki ljudi odgovarati što su u tim ratom poharanim krajevima, u obnovi i izgradnji porušenih kuća, učinjeni neki kriminalni propusti i time pomogli da ovaj potres uništi mnoge građevine kao kule od karata.

Ono što me u toj čitavoj tragediji posebno dirnulo, jest neviđena solidarnost iz čitave Hrvatske, ali i iz drugih dijelova bivše Jugoslavije.

Vrhunac medijske pozornosti bio je dolazak navijačkih skupina. Bad Blue Boysi, Torcida i Armada su zakopali svoje ratne sjekire i zajedno pomažu unesrećenom narodu.

Neke državne institucije ih optužuju da prave gužvu, a ja bih da ih ima i više. I sretan sam što ti ostrašćeni momci u ozbiljnim vremenima pokazuju svoje pravo lice. I to nije prvi put da reagiraju pozitivno. Bili su na prvoj liniji kada su velike poplave prijetile Hrvatskoj…

To znači da su ti mladi ljudi u stanju činiti plemenite stvari i biti korisni i da njihova agresija koju ispoljavaju na utakmicama zapravo dolazi od toga što ne vide perspektivu za sebe u ovome našemu društvu. Siguran sam da su mnogi od njih nezaposleni i s neriješenim egzistencijalnim pitanjima.

Stiže pomoć iz cijele Hrvatske. Ljudi nose hranu, odjeću, obuću…

Draga Tereza Kesovija, hrabra i dostojanstvena. Moj božanski Pero Močibob sa svojom Sanjom, sasvim inkognito i da nitko ne zna, odnosi pomoć običnim ljudima u Majskim Poljanama.

Naša studentica Romina Tonković s dva prijatelja glumca ide u Petrinju, Glinu… Napunili su auto sitnicama koje dopušta njihov studentski budžet. Ali dijele ih iz čista srca.

Zove me iz auta i plače. Kaže: ”Profesore, ovo je strašno, a sada na radiju Vaša i Kemina pjesma ”Zna li ovdje iko sreću pisati…”

Nakon nekoliko kilometara su završili u jarku. Auto totalka, oni srećom zadobili samo lakše povrede.

Ja pomažem svome prijatelju Nikoli Damjaniću koji je pokrenuo u Kninu zadrugu ”Vrbničko selo” s ciljem da se zaposle mladi ljudi, povratnici poslije Oluje i da im se pomogne da ponovo započnu svoje živote u svome rodnome kraju.

Zove me iz auta i plače. Kaže: ”Profesore, ovo je strašno, a sada na radiju Vaša i Kemina pjesma ”Zna li ovdje iko sreću pisati…”

U sklopu naših aktivnosti posadili smo na 16 hektara površine, 30.000 loza i nekoliko tisuća badema. Želja nam je da se ti mladi ljudi zaposle u tu zadrugu i da ostvaruju neke prihode.

Tu nam je mnogo pomogao sadašnji gradonačelnik Marko Jelić, koji je jedan sjajan i pametan čovjek i koji čini sve što je moguće da se od ovoga gorštačkog kraja napravi ponovo grad i njegova okolina na bazi prijateljstva i razumijevanja. Naše glavno vino koje proizvodimo zove se ”BURNUM”.

I eto Nikola i ja pozvali smo svoje prijatelje iz Slovenije, Italije, Srbije, Bosne i Hercegovine da nam pomognu i da zajedno učinimo nešto za taj postradali narod od ovoga razornoga potresa u Baniji.

I jedva čekam da se cijepim protiv korone i da odmah odletim u Petrinju pa da se družim s ljudima, da im pjevam pjesme sa svoga novoga albuma. Da odemo i do Gline.

A onda ćemo moja prijateljica Maja Sever i ja sjesti na bicikle i odvesti se u Majske Poljane. Vozit ćemo se poljima i šumama i stići do rječice Maje.

Možda u priviđenjima vidimo Branka Micića, mladoga glumca koji je u časopisu Zenit kojega je pokrenuo u Zagrebu 1921. godine, kada je pokrenuo i prvu filmsku reviju Kinodrom, zapisao: ”Selo moga djetinjstva zvaše se Majske Poljane… Rječica koja tjecijaše posred sela moga malog zvaše se Maja. Maja po staroindijskom ima dva tako jednostavna i tako različita značenja: Maja znači iluzija i zemlja”.

Onda ćemo moja prijateljica Maja Sever i ja prijeći most i produžiti biciklima kroz uske makadamske ulice malenoga sela porušenih kuća.

I tamo među malim urušenim seoskim kućama sretati ljude. Popiti kavu s njima.

I razgovarati.

Jer utjeha im treba.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naša je Una. Ne dajmo Unu!
    •  Razglavio se svijet
    •  Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
    •  Mala božićna priča o našem mačku Marku
    •  Stalna na tom svijetu samo mijena jest
    •  Moj Zagreb, tak imam te rad
    •  Radko Polič – Naš Rac je bio Car
    •  Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
    •  Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
    •  Pismo Borisu Dežuloviću

> Svi tekstovi ovog autora