Novinari gledaju kako Hrvatska pod HDZ-om umire. I to je OK?

Da nesreća nikad ne dolazi sama Hrvatska se (još jednom) uvjerila 2020. godine, kada su je, nakon što se u njenu nutrinu prelila pošast pandemije Covida-19, pogodila dva razorna zemljotresa odnoseći ljudske živote i čineći nemjerljive materijalne štete. Jedan početkom, a drugi krajem godine.

Te ”velike trešnje” ujedno su razotkrile brojne slabosti funkcioniranja države i sustava koji bi trebali (ponajprije preventivno) brinuti da se tragične posljedice svedu na najmanju moguću mjeru.

Podaci o sporosti reagiranja, nepostojanju jasne koordinacije u djelovanju na saniranju posljedica iz koje je proizašlo da nisu napravljene brojne predradnje i planovi te da na odgovornim mjestima (bilo u Civilnoj zaštiti ili na čelu nekih općina) sjede ljudi koji nisu dorasli ni manje zahtjevnim aktivnostima, razgolitili su hrvatsku stvarnost.

Svima je postalo jasno da je takvo stanje manje-više u cijeloj državi. Ujedno, cijela Hrvatska se počela zgražati kad je, u slučaju zemljotresa na Baniji, postalo bjelodano da brže reagiraju volonteri nego oni koji su za to plaćeni, a, u ne malom broju segmenata i organiziranije.

Minute u radijskim i televizijskim emisijama, prostor na novinskim stranicama i web portalima počele su puniti vijesti iz kojih je bilo sve razvidnije da tijekom 30 godina samostalnosti nisu, čak ni na papiru, izgrađivani mehanizmi i planovi temeljem kojih bi se kvalitetno djelovalo.

Činjenica da su se na Baniji, kao kule od karata, rušile kuće tijekom i nakon Domovinskog rata, ukazale su na činjenicu da se tih standarda u obnovi mnogi nisu držali, ma koliko se sada vlast upirala minorizirati broj obnovljenih, a stradalih objekata

Tako se sada u cijeloj Hrvatskoj svi pitaju na kakvom tlu žive, koliki potres mogu izdržati njihovi domovi i objekti komunalne infrastrukture, u kakvim su zgradama škole, vrtići…

Postalo je jasno da Hrvatska, iako jest na trusnom području, ipak nema u svojim dokumentima takve podatke pa se moglo čuti i kako su vjerojatno sigurne zgrade građene nakon 1963. godine, odnosno poslije zemljotresa u Skoplju, jer su nakon njega uvedeni novi građevinski standardi.

Međutim, činjenica da su se na Baniji, kao kule od karata, rušile kuće tijekom i nakon Domovinskog rata, ukazale su na činjenicu da se tih standarda u obnovi mnogi nisu držali, ma koliko se sada vlast upirala minorizirati broj obnovljenih, a stradalih objekata.

To je, naravno, izazvalo gnjev građana, kao i spoznaja da se procesom obnove manipuliralo. I to ne samo obnavljanjem objekata, nego i stvaranjem preduvjeta za povratak pa tako do nekih kuća ni danas nije došla struja iako su je prije rata imali.

Ono što je pritom značajno je da se u Hrvatskoj raspolagalo svim informacijama nad kojima se sada svi iščuđavaju. Što bi rekli stari: Otkriva se Amerika!

Postojala su saznanja da se u objekte ne ugrađuje potrebna armatura, jasno je bilo da se manipulira procesom obnove, ma koliko to nijekao predsjednik Republike, jasno je da nema planova i kadrova jer to svaki građanin Hrvatske vidi i u svojoj sredini.

Ali, reakcija nema, svi šute i tek kada se dogodi sunovrat uslijede burne reakcije, obojane ogorčenošću.

”Potres je otkrio svu nebrigu vlasti za Banovinu koja je doživjela nevjerojatan ekonomski i demografski nazadak”, naslovljava Nacional veliki tekst u kojem se, primjerice, spominje da je Petrinja još 1903. godine imala željezničku vezu, a da je od 1995., dakle godine kad je taj kraj podveden pod ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, nema.

Ljudi se suočavaju s posljedicama, doduše na tuđoj koži, svjesni, temeljem spoznaje o manjkavostima sustava, da sutra i oni mogu biti žrtve.

Otud i žestina reakcija, kao i povećana pažnja medija, koji su i prečesto ”samozatajni“, iako možda bolji od prosjeka društva. Ta samozatajnost je vidljiva pogotovo na primjerima malih općina i gradova.

Jer, ne može se reći da se neke stvari nisu znale. Da nisu, onda Jutarnji list ne bi mogao brzo reagirati na zbivanja u Požegi, objavljujući na tri stranice tekst pod naslovom ”Požega, grad slučaj” – Politički klan koji ubija jedan grad, a u istom broju i osvrt kojem je ista tema poslužila kao slikovit povod: ”Prazna i šuplja priča o no way HDZ-u”.

Kada težina grijeha postane tolika da je politika više ne može kontrolirati, dolazi do prave poplave medijskih uradaka.

Tako je sada i u slučaju župana Ive Žinića. Stvari se ne mogu više kontrolirati i odvezuje se cima, a brod se pušta da sam plovi.

Slično je bilo i u slučaju trogirskog gradonačelnika, kao i omiškog gradonačelnika. Ovog potonjeg Omišani sami svrgoše iako čak ni lokalni mediji nisu skoro ni zucnuli o njemu 20 godina pa je uhljebljen u starački dom.

Lijep je primjer i Virovitice. Sve post festum, kao i mnogi drugi primjeri.

Problem se kontrolira dok se može. Kako inače objasniti da je slučaj Požega ležao na Državnom odvjetništvu od proljeća prošle, 2020. godine? Kao što se neki drugi procesi otežu dok javnost ne otupi.

Kao da na istom prostoru paralelno žive dvije Hrvatske. Jedna koja je u najčitanijim, najgledanijim i najslušanijim medijima i ona druga do koje ti isti mediji ne dopiru. A onda kada se nešto dogodi dolazi do osvještavanja da u ”kifli” ima onih koji ni za kruh nemaju.

A sve je tu pored nas. Samo treba htjeti vidjeti i onda reći, napisati, snimiti i ne bojati se da će neko s nekog ”brijega”, u povodu takvog pisanja, govoriti o rušenju države.

Jurica Pavičić je tako, u svojim Vijestima iz Liliputa podsjetio na serijal Mladena Ćapina ”Pola sata od svega”, u kojem progovara o prostorima ekstremne zapuštenosti i društvene izolacije bez stanovnika, javnog prijevoza, s kućama bez struje i televizije i bez telefonije.

Toliko o snivanoj Hrvatskoj, koja se polako prelijeva i na nešto što se još uvijek zove urbani centri, a u kojima polako nestaju obilježja te urbanosti, među kojima su i mediji.

Te ”velike trešnje” ujedno su razotkrile brojne slabosti funkcioniranja države i sustava koji bi trebali (ponajprije preventivno) brinuti da se tragične posljedice svedu na najmanju moguću mjeru

Cjelokupna društvena, a ne samo ekonomska kriza značajno pa i najviše vidljivo se prelama preko medija. Važnost vladanja nad medijima je odavno poznata.

Želja da se kontrolira pobjednički politički proces 1990. godine doveo je do čistki na HRT-u. Potom se krenulo u osvajanje ostalih medija i uskoro je medijska scena u Hrvatskoj bila centralizirana uz gotovo uništen pluralitet.

Tako su mediji sve više postajali oruđe politike, ali i unutarpolitičkih obračuna.

Prije više od deset godina Hrvatsko novinarsko društvo je organiziralo skup na temu ”Sloboda medija na udaru kapitala, kriminala i korupcije”.

Novinari su tada procjenjivali da je nezajažljivost vlasnika medija, ali i krupnog kapitala bila sprega koja je dovodila do uškopljenosti i slabog ekonomskog položaja novinara te ukidanja njihovih radnih mjesta (poglavito dopisničkih), dok su se na njihov teret kupovala zemljišta, stanovi i moć.

Tek rijetki su upozoravali da je tada ipak najutjecajnija bila politika, koja je krojila kapital, a navodno i blagoslovila osnivanje nekih nezavisnih medija.

Danas svi govore kako je Agrokor izrastao na političkoj podršci, a onda se pričalo kako se ne može pisati protiv Todorićeve firme, jer će on uskratiti reklame.

O apsurdu da tada tiražni Feral Tribune nije mogao dobiti reklame uopće, ali jest malotiražni Hrvatski tjednik nitko nije htio ozbiljnije pričati.

Politika je uvijek reagirala kada se osjetila ugroženom. Tako su snažniji napadi na Novi list počeli kada mu je počela rasti tiraža.

Istovremeno, potezom pera u čijem su držanju sudjelovali neki današnji ”uglednici” pokopana je Slobodna Dalmacija. Ona je danas tek ”Radna jedinica”, koja zajedno s kupoprodajno uništenim Novim listom tavori na smiješnim tiražama.

Elektronski mediji su centralizirani, dopisničke mreže ukinute logikom navodnog troškovnika. Lokalni mediji gotovo da i ne postoje osim portala, koji nemaju ekonomski pa time ni kadrovski potencijal da čak ozbiljnije prate i lokalna zbivanja, a ako nešto i ”nabodu” to veliki mediji bukvalno kradu pokrivajući tako nedostatak svojih novinara.

Zato se čak i Split tretira kao posljednje selo. Koncentracija vlasti i moći te kapitala u Zagrebu je dovela do toga da je ozbiljnijom analizom lako utvrditi kako se Hrvatska proteže samo do tamo dokle pogled seže s kaptolskih tornjeva.

Tako je u svim medijima izvan Splita (nacionalne TV kuće, dnevnici, tjednici, portali), centar Dalmacije, od početka godine spomenut samo 83 puta. Od toga 9 puta u vezi s cijepljenjem, 14 u vezi potresa i najave nevremena, 7 gotovo istovjetnih tekstova o Marjanu…

Kad su u pitanju ”prave”, komunalne teme pa i one izborne, o njima su objavljena 24 priloga. Međutim, osim intervjua sa Željkom Kerumom (u triplikatu te još dva teksta o njemu) tu je 7 gotovo istovjetnih tekstova o uvođenju GIS-a (Gradskog informacijskog sustava) i tek 3 vijesti vezane za GUP, ali u biti o uspostavi suradnje Grada i Društva arhitekata.

Tekstova u kojima se promišlja vizija razvoja grada ili postojeća podvrgava kritici, kako bi građani diljem Lijepe Naše stekli uvid u stvarno ”stanje stvari” u gradu pod Marjanom, izvan šabloniziranih obrazaca, nema.

Takav tretman pokazuje da u metropoli ne postoji stvarni interes za Hrvatsku izvan naplatnih kućica, jer tamo nema novca pa time ni moći.

To je doprinijelo devastaciji novinarstva i otuda manjak kvalitetnijih priloga o stvarnom stanju u zemlji, ali i interesa za bilo što ako ne miriše da se proteže do Zagreba, odnosno do Banskih dvora.

Nešto zaokupi pažnju tek kada izbije kao incident, bilo iz nekontrolirane situacije kao što je zemljotres, bilo kada se preko medija ”pakuje” konkurentima ili onima za koje se procjenjuje da bi mogli biti.

Taj medijski tretman je osjetio i Željko Kerum jer je ”ukrao” dio biračkog tijela vladajućima prepoznavši kako u Hrvatskoj funkcioniraju poluge vlasti i moći.

Indikativno je da prije njega, kada su se donosile po grad mnogo skuplje i ”čudnije” odluke, nekih tekstopisaca nije bilo da pišu ”stručne” osvrte, niti je tih tekstova bilo približno toliko, a ”štofa” je bilo mnogo, mnogo više i to ne samo za novine, nego i za USKOK.

Podaci o sporosti reagiranja, nepostojanju jasne koordinacije u djelovanju na saniranju posljedica iz koje je proizašlo da nisu napravljene brojne predradnje i planovi te da na odgovornim mjestima (bilo u Civilnoj zaštiti ili na čelu nekih općina) sjede ljudi koji nisu dorasli ni manje zahtjevnim aktivnostima, razgolitili su hrvatsku stvarnost

Slikovit primjer je pisanje o njegovom odnosu s Fani Horvat. Toliko papira i minuta u medijima nije potrošeno na ministra Božidara Kalmetu, koji je bio na važnijoj funkciji od splitskog gradonačelnika, a također za istu stvar o nacionalnoj svetinji Anti Gotovini.

U zemlji u kojoj se stranice političkih rubrika, gotovo nerazmrsivo, isprepliću sa stranicama crne kronike, u prvom redu vlada nered čije je rodno mjesto u ustrojenosti društva, o čemu odlučuje politika.

Ona u Hrvatskoj diktira sve: od razine kriminala, odnosno njegove kontrole, prvenstveno u sklopu koruptivnog sustava, koji seže i do velikih korporacija te time i do razvijenosti, odnosno reguliranosti tržišnih odnosa.

Zato je sužen prostor novinarstvu. Riječ je o preventivi, kroz čije prste prolazi samo ono neizbježno, a time i nezaustavljivo, za što je lijek marginalizacija, jer vlasnici medija shvaćaju kada je dobro ”zatvoriti” ili uopće ne otvarati temu svjesni mogućih posljedica.

Jer kad se novinari više bave ovim pitanjima, što dublje ulaze u njih, to će oni sami, ali i mediji za koje rade, biti izloženiji pritiscima.

Otkrivanje velikih tajni nosi i velike uloge s obje strane. Zato se svi pravimo iznenađeni kada otkrivamo u biti već otkrivene priče.

Kada se zna da ni druge profesije nisu spremne, za novac koji je nekad čak i veći od novinarskog, raditi do kraja profesionalno svoj posao, onda ne treba oštro suditi ni novinarima, koji su ipak samo dio tog istog društva.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora