Kad žrtva postane identitet

O kolektivnom samosažaljenju, politici sjećanja i čovjeku kojeg smo izgubili iz vida

U crkvi svetog Ludgera u Münsteru Miljenko Jergović ugledao je Isusa bez ruku. Ispod raspela, koje je preživjelo savezničko bombardiranje grada u septembru 1944, stajao je natpis: “Ich habe keine anderen Hände als die euren.” Nemam drugih ruku do vaših. Slika ga je podsjetila na književnost Darka Cvijetića i na odgovornost živih: ako nema drugih ruku, onda su naše jedine kojima možemo pomoći drugome.

Jergović je, međutim, tekst završio rečenicama koje su izazvale polemiku. Tekst je završio pomalo zagonetnim rečenicama. Napisao je da je Cvijetić pomalo ostao sam, da više nije potreban onima koji su ga trebali “da bi samosažalijevali sebe” i “da bi veličali svoju žrtvu”. Dodao je da su se samosažaljivci “razišli na sve strane”.

Novinarka Envera Selimović odgovorila je hitro tekstom “Darko Cvijetić nije sam i nikada neće biti sam”, protumačivši njegove riječi kao nepravedno svođenje iskustva preživjelih bošnjačkih žrtava na samosažaljenje. Podsjetila je na pravo žrtava da pamte, traže istinu i pravdu, i da ne pristanu na zaborav. Sve su to prava koja niko razuman ne bi smio osporavati. Ali između onoga što je Jergović napisao i onoga što mu Selimović pripisuje postoji razlika koju ne bi trebalo previdjeti.

Kao prvo, istina je da sjećanje nije isto što i samosažaljenje. Čovjek koji je izgubio najbliže ili dom ima pravo govoriti o tome cijelog života; niko mu nema pravo propisivati koliko dugo smije tugovati. Ali iz tog prava ne proizlazi da je svaka politička ili identitetska upotreba vlastitog stradanja moralno opravdana. Postoji razlika između pamćenja i zarobljenosti u vlastitoj povredi, između zahtjeva za pravdom i potrebe za potvrdom vlastite moralne nadmoći.

Istraživanja socijalne psihologije nude korisno pojašnjenje ili okvir. Daniel Bar-Tal i saradnici u studiji A Sense of Self-Perceived Collective Victimhood in Intractable Conflicts (2009) opisuju kolektivnu žrtvenost kao zajednički obrazac koji nastaje iz uvjerenja da je grupi nanesena velika i nepravedna šteta. Ona, pišu autori, postaje “a fundamental part of the collective memory of the conflict” (temeljni dio kolektivnog pamćenja sukoba). To ne znači da je sjećanje na zločin pogrešno, nego da ono može postati trajni okvir kroz koji zajednica tumači sebe i druge.

Masi Noor i saradnici u studiji When Suffering Begets Suffering (2012) opisuju kompetitivnu viktimizaciju: nastojanje sukobljenih grupa da dokažu kako je njihova zajednica pretrpjela više od druge. Tada tuđa patnja postaje konkurencija, a pitanje ko je više stradao potiskuje pitanje kako spriječiti ponavljanje zla. Ovaj obrazac ne treba brkati sa stvarnom boli ljudi koji pamte svoje mrtve.

U postjugoslavenskim društvima taj je obrazac prepoznatljiv: vlastiti mrtvi imaju imena i spomenike, dok se tuđa patnja prešućuje ili relativizira. Tako se od sjećanja, koje bi trebalo biti brana ponavljanju zločina, pravi granica između naših i njihovih mrtvih.

Smatram zato da Jergovićevu formulaciju da su se samosažaljivci “razišli na sve strane” ne treba svoditi na jednu nacionalnu zajednicu. U svom kasnijem odgovoru Jergović govori o ljudima koji su živjeli sa susjedima, a poslije rata ih protjerivali zbog drukčijih imena. Osuđuje, dakle, nacionalističku logiku koja se može nastaniti u svakoj zajednici, pa i u onoj koja vlastito stradanje s pravom pamti.

Posebnu pažnju zaslužuje ono “mi” Envere Selimović: “Mi Darka ne cijenimo zato da bismo kroz njega potvrđivali vlastitu patnju.” Ko je to “mi”?

Ljudi koji dijele iskustvo stradanja ne moraju imati isti odnos prema prošlosti i politici. Zajednica ima pravo govoriti o sebi, ali problem nastaje kada se njeno “mi” predstavi kao jedini legitimni glas, a drukčije mišljenje kao povreda cijele zajednice.

Jergović, međutim, govori u prvom licu, o onome što je vidio i osjetio. Njegova formulacija doduše jeste preširoka: ne razdvaja dovoljno jasno kult vlastite žrtve od bola ljudi koji ne mogu prestati tugovati. Ali kritika jedne rečenice nije dokaz da je cijeli njegov književni i ljudski, moralni pogled nepravedan prema žrtvama, konkretno u ovom slučaju prema bošnjačkim žrtvama.

Nije problem kritički osporiti neki konkretan stav, riječ, tekst ili dio teksta. I tu se možemo složiti s Enverom Selimović. Problem nastaje kada se kritika udalji od onoga što je autor zaista napisao i počne mu pripisivati stavove za koje u tekstu nema dovoljno uporišta.

Tako Selimović piše: “Problem nastaje onda kada za zločince uvijek imamo spremnu složenu biografiju, moralnu sivu zonu i beskrajno razumijevanje njihovih unutrašnjih lomova.” A zatim konkretno samom Jergoviću pripisuje jednostranost:

“Zato je teško razumjeti Miljenka Jergovića, koji gotovo nikada ne propušta priliku da iznova problematizira perspektivu onih koji su stradali, prvenstveno Bošnjaka, dok istovremeno pokazuje više razumijevanja za složenost identiteta počinilaca i promatrača nego za ranjivost preživjelih. Nije problem u tome što Jergović postavlja neugodna pitanja. Problem je kada se ona gotovo uvijek postavljaju kao moralni sud o onima koji su već platili najvišu cijenu.”

To je već ozbiljna optužba. I upravo tu se otvara pitanje koliko ona odgovara stvarnom Jergovićevom književnom i javnom djelovanju.

Teško je, naime, prihvatiti takvu karakterizaciju autora koji je u svojim djelima pokazao izuzetnu empatiju prema stradanju bosanskih muslimana, čiji je književni prostor odavno prerastao nacionalne granice i koji je, da se poslužimo nešto snažnijom metaforom, davno izašao iz sigurnosti vlastitog nacionalnog tora.

O tome svjedoči i činjenica da je još prije četvrt stoljeća, otisao u Beograd, ali ne da bi “pokazao više razumijevanja za složenost identiteta počinilaca” nego da bi otvoreno i krajnje nedvosmisleno govorio o temama o kojima u ono vrijem nije bilo nimalo jednostavno javno govoriti.

U intervjuu za beogradski dnevnik Danas od 07. – 08. oktobra 2001. pod naslovom “Srbi i Hrvati su pod anestezijom“ na pitanje pod kojim je okolnostima napustio Sarajevo i šta ga je učinilo prognanikom, odgovorio je:

“Šesnaest mjeseci bio sam u gradu pod opsadom i došao sam do krajnjih granica svoga straha. Imao sam sreću da sam kao novinar mogao izaći iz Sarajeva. Međutim, prognanik, a ni izbjeglica, nikad nisam bio. Najprije iz Sarajeva me nije tjerao nitko, osim Karadžića i njegovih granata…”

O odnosu prema NATO bombardiranju Beograda 1999. i opsadi Sarajeva rekao je:

“Nikada ne bih stradanje Sarajeva stavio u usporedbu s bombardiranjem Beograda iz 1999., ali mi ne pada na pamet podcjenjivati bilo čiju nesreću. Pogotovu zato što je nesreća ipak i uvijek individualna. Ljudi, naime, nisu brojevi. Ne mogu to biti ni u životu, ali ni u smrti. Međutim, isto tako ne uspoređuju se mjeseci NATO bombardiranja, s tri i pol godine Karadžićevog i Mladićevog svakovrsnog kasapljenja Sarajeva. U životu jednoga čovjeka, onoga koji je sve preživio, bitna je ta razlika. Pitajte Sarajlije, a ima i takvih, koji su najprije preživjeli rat, a onda otišli u Beograd i tamo preživjeli NATO. No, insistiranje na toj vrsti distinkcije jedna je stvar, a relativiziranje ljudske nesreće druga stvar i nešto što se ne smije činiti.”

A o suočavanju Beograda s vlastitom prošlošću kazao je:

“Beograđani se teško suočavaju s golim istinama o Vukovaru i Srebrenici, ali i onom šta se Albancima u Jugoslaviji događalo od 1981…”.

Nije nam poznato da se Jergović ikada odrekao ovih svojih stavova. Oni su važan kontekst koji se ne može jednostavno izostaviti kada se njegov odnos prema žrtvama pokušava predstaviti kao trajno problematičan ili moralno sumnjiv.

Treba imati na umu i nešto drugo. Jergović je jedan od rijetkih glasova u hrvatskom javnom prostoru koji se tako dosljedno suprotstavlja desničarskoj islamofobiji, pojavi koja neposredno opterećuje odnose muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini. Njegovo javno djelovanje ne može se svesti na nekoliko polemičkih rečenica, baš kao što se ni njegov književni opus ne može čitati kroz unaprijed zadanu nacionalnu perspektivu.

U tom kontekstu postaje razumljivije i zašto je Jergović tekst Envere Selimović okarakterizirao kao hajku. Ne moramo se s tom njegovom ocjenom u svemu složiti da bismo razumjeli na šta je mislio. Kada se autoru pripisuje gotovo sistematsko moralno privilegiranje počinilaca u odnosu na žrtve, a pritom se zanemaruje veliki dio njegovog javnog i književnog rada, kritika prestaje biti samo rasprava o jednoj rečenici.

Zato bi velika nepravda bila Jergovićev opus i Jergovića kao čovjeka svoditi na nekoliko rečenica istrgnutih iz konteksta i distribuiranih po društvenim mrežama.

Riječ je o piscu internacionalnog književnog ugleda, čija su djela prevedena na brojne jezike, a književni rad prepoznat i nagrađen značajnim međunarodnim priznanjima, među kojima su Leipziška nagrada za evropsko razumijevanje i Nagrada Erich-Maria-Remarque za mir. Njegova književnost, obilježena dubokom empatijom prema ljudskim sudbinama, posebno prema onima obilježenim ratom, progonstvom i historijskim nepravdama, svjedoči o trajnom nastojanju da se čovjek razumije izvan nacionalnih, ideoloških i kolektivnih etiketa. Upravo zato njegovu jednu spornu rečenicu ne bi trebalo pretvarati u konačnu presudu o njegovom književnom i moralnom pogledu na svijet.

U Sarajevskom Marlboru ratna stvarnost Sarajeva prikazana je kroz sudbine običnih ljudi, njihove navike, strahove i pokušaje da sačuvaju svakodnevni život. Jergović ne dijeli svoje likove na kolektivno dobre i zle, nego ih posmatra u njihovoj ljudskoj složenosti, sa slabostima, strahovima i moralnim izborima.

U Dvorima od oraha porodična historija postaje složena slika jednog prostora i vremena, ispričana kroz fragmentarne sudbine, bez jednostavnog i pravolinijskog pripovijedanja.

U Rodu se kroz život pradjeda Karla Stublera, podunavskog Nijemca koji je život proveo u Bosni, prepliću historije srednje Evrope i Balkana, različiti jezici, države i pripadnosti. Posebno je znakovito da Stublera nakon Drugog svjetskog rata od deportacije spašavaju susjedi koje je tokom rata štitio u vlastitom domu.

U Ocu, polazeći od smrti vlastitog oca, Jergović otvara mnogo širu priču o porodičnom naslijeđu, skrivenim biografijama, nacionalnoj i porodičnoj krivnji, ličnoj odgovornosti i historiji dvadesetog stoljeća.

A knjiga Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu, sastavljena od njegovih novinskih tekstova iz ratnih godina 1993–1995, svjedoči o autoru koji je još tokom rata pisao o genocidu, ksenofobiji, teroru, manipulaciji i odgovornosti intelektualaca.

Nijedan pisac nije izvan kritike. Ipak, Jergovićev opus svjedoči o naporu da se čovjek oslobodi kolektivnih etiketa i pojednostavljene slike stvarnosti. Zato je nepravedno njegovu rečenicu čitati kao poricanje tuđe patnje, a zanemariti širi društveni kontekst i njegov cijeli književni opus.

Najveći paradoks ove polemike, međutim, ne nalazi se u teorijskim razlikama. Nalazi se u tome šta se dogodilo Darku Cvijetiću. Jergović je u svom odgovoru/komentaru podsjetio na događaj oko predstave Što na podu spavaš. Prema njegovim navodima, Narodno pozorište izašlo je naprasno iz koprodukcije, gostujući glumci ostali su bez hotelskog smještaja i čekali prevoz s putnim torbama. Među njima je bio i Cvijetić. “Darko Cvijetić na ulici je, s putnom torbom, čekao prevoz. Sam.”

Treba razlikovati polemiku od odgovornosti za konkretan događaj. Selimović je i sama napisala da, ako su se stvari dogodile kako ih Jergović opisuje, odgovornost ne snose žrtve i poštovaoci Cvijetića, nego oni koji su ga pozvali pa mu zatvorili vrata. Važna rečenica, ostavljena je u sjeni rasprave o tome je li Jergović uvrijedio žrtve.

A upravo je tu trebalo zastati. Šta vrijedi javno govoriti da Darko Cvijetić nije sam ako se ne pitamo kako je moguće da se pisac, čije je djelo postalo važno mjesto sjećanja na prijedorsku tragediju, nađe na ulici i čeka prevoz? Šta vrijedi simbolička solidarnost ako izostane ona elementarna, praktična? Čovjeku s putnom torbom ne treba još jedna deklaracija o njegovoj veličini. Treba mu da neko preuzme odgovornost i pruži ruku.

Zato je ona početna slika Isusa bez ruku važnija nego što se čini. “Nemam drugih ruku do vaših.” To nije samo religijska poruka nego zahtjev za djelovanjem. Ne možemo se pozivati na poštovanje prema žrtvama ako nismo spremni pomoći živom čovjeku.

Selimović je znala kritički govoriti o negativnim pojavama u vlastitoj bošnjačko-muslimanskoj sredini. Takav je odnos potreban svakoj zajednici, a pokazuje se i spremnošću da se neugodna pitanja postave vlastitim institucijama. U ovom slučaju smatram da je bilo daleko važnije ispitati šta se dogodilo Cvijetiću nego dokazivati da je Jergović nepravedan prema žrtvama.

Možda je zato najvažnije pitanje ostalo bez odgovora: koliko je onima koji se pozivaju na Darka Cvijetića stalo do njega kao čovjeka, a koliko do onoga što on simbolizira?

Društvo koje pamti svoje mrtve zaslužuje poštovanje. Ali sjećanje ne smije postati moralna povlastica, niti samokritika izdaja žrtava. Bez nje nema ozbiljnog pamćenja, odgovornosti ni izlaska iz naslijeđenog neprijateljstva.

Pitanje nije ko ima pravo na svoju bol. To pravo pripada svakome. Pitanje je hoćemo li iz te boli izvući razumijevanje tuđe nesreće ili ćemo je pretvoriti u novu granicu između nas i drugih.

Isus bez ruku nema drugih (premda grli i srcem). A čovjek koji je ostao sam ne može živjeti od naših lijepih riječi i polemika na društvenim mrežama.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tri švicarske priče i tri Bosne
    •  Sveti Franjo, fra Anđeo Zvizdović i mogućnost dijaloga
    •  Bez oprosta nema života
    •  Rat i zlo: snaga i granice književnosti
    •  Cvijeće koje nije Pavelićevo
    •  Disidenti kao trofeji
    •  Zašto nas prošlost još uvijek drži zarobljenima

> Svi tekstovi ovog autora