Ni bombe WWII nisu zaustavile život kao danas COVID-19

Kad je već svima u Engleskoj bilo jasno da je rat neizbježan, užurbano se krenulo s procjenjivanjem opasnosti i planiranjem zaštitnih mjera. Hitler se baš i nije trudio sakriti namjeru da na Englesku pošalje Luftwaffe natovaren tonama bombi koje će na zemlji napraviti pakao. Rastao je strah da će se narod slomiti od užasa i straha.

Jedan britanski general je predviđao: “promet će stati, beskućnici će glasno tražiti pomoć, a gradom će zavladati potpuni kaos”. Planiranje obrane računalo je s mogućnošću da će se milijuni građana psihički slomiti, a da će vojska, umjesto borbom, biti prezauzeta obuzdavanjem histerične mase ljudi. Churchill je procjenjivao da će najmanje tri do četiri milijuna stanovnika Londona pokušati pobjeći.

Od izgradnje mreže podzemnih skloništa ispod Londona se odustalo, ne samo zato što je u tu svrhu dobro poslužio i metro, nego i zbog bojazni da ljudi, kad bi se jednom zavukli u te rupe, više iz njih ne bi izlazili.

Ipak, u očekivanju kolektivnog nacionalnog živčanog sloma, u okolici Londona je osposobljeno nekoliko hitnih psihijatrijskih bolnica.

Sve to piše u u prologu knjige “Ljudski rod” nizozemskog povjesničara Rutgera Bregmana. Knjigu iz 2019. prošle je godine u Hrvatskoj objavila izdavačka kuća Ljevak u prijevodu Svetlane Grubić Samaržije s nizozemskog.

Međutim, naslov na nizozemskom jeziku je drugačiji i u njemu je već na koricama istaknuta glavna teza knjige: “De meeste mensen deugen” – “Većina ljudi je dobra”. A to baš i nije zaključak na koji nas navodi većina povijesnih i historiografskih knjiga, uključujući i one iz koje smo svi kao đaci učili povijest naše vrste.

Da smo mi ljudi bolji nego što sami o sebi mislimo, to ja već odavno vjerujem. Ali, čitajući danas Bregmana, muči me osjećaj da se u posljednjih godinu dana ispisuje neka još novija povijest čovjeka i naše civilizacije

Zbog toga je mladi povjesničar, rođen 1988. godine, nizozemskom izdanju smjelo dodao i podnaslov “Nova povijest ljudi”.

Inače, Bregman je postao svjetski poznat ne zbog svojih knjiga, nego zbog svega nekoliko rečenica koje je u siječnju 2019. godine izgovorio u Davosu, na Svjetskom ekonomskom forumu.

Tamo je bio pozvan zbog svoje prethodne knjige “Utopija za realiste” u kojoj, uz ostalo, propagira zajamčeni temeljni dohodak i skraćivanje radnog tjedna, za što su se oduševili i neki mladi milijarderi iz Silicijske doline. (“Utopiju za realiste” u Hrvatskoj je 2017. također objavila Naklada Ljevak u prijevodu Miše Grundlera s engleskog.)

Međutim, tim istim milijarderima nije se nimalo svidjelo kada je njihov akademski ljubimac na njihovim privatnim druženjima u Davosu počeo spominjati za njih jako prostu i uvredljivu riječ – porez. “Kada sam to spomenuo jedan me Amerikanac pogledao kao da sam vanzemaljac”, rekao je Bregman kasnije novinaru Guardiana.

Iziritiran takvim ponašanjem, Bregman je na panelu o nejednakosti, ignorirajući pitanje voditelja, ironično pohvalio ljepotu svih tih priča o participaciji, pravdi, jednakosti, transparentnosti i filantropiji, a onda se na glas pitao kako to da nitko ne spominje ono najočitije i za temu najvažnije: izbjegavanje plaćanja poreza upravo od strane tamo okupljenih milijardera.

Usporedio je skup s konferencijom vatrogasaca na kojoj se smije govoriti o svemu, osim o vodi. U Davos ga nakon toga više nisu zvali, ali jesu na sve važne svjetske televizije nakon što je njegov istup na YouTubeu  privukao milijune gledatelja.

No, vratimo se prologu “Ljudskog roda” u kojem Bregman odmah na početku želi dokazati da je  Gustave le Bon, autor slavne knjige “Psihologija gomila” iz 1895., bio potpuno u krivu kada je ustvrdio da se u eskstremno kriznim situacijama ljudi i društva smjesta “spuštaju nekoliko prečki na ljestvama civilizacije”, kada usred panike i nasilja na vidjelo izlazi naša prava priroda.

Naime, argumentira u nastavku Bregman, kada je napokon došla ta Crna subota 7. rujna 1940. s prvih 348 njemačkih bombardera nad engleskim gradovima, razaranje je bilo strašno.

U sljedećih devet mjeseci “Blitza” samo na London je bačeno više od 80 tisuća bombi. Milijun građevina je uništeno ili oštećeno, poginulo je više od 40 tisuća ljudi. Ali, nije bilo ni živčanog sloma, ni masovne histerije i panike. Upravo suprotno.

U stanovništvu su porasli moral, solidarnost i spremnost na pomaganje drugima. “Otvoreniji nego inače”, pisalo je na londonskim trgovinama i pubovima kojima su nedostajali vrata, prozori ili čak i čitavi zidovi. Promet, trgovina, proizvodnja, kultura, zabava i sve drugo što čini život, nastavili su se odvijati nesmanjenim intenzitetom, kao da ih je pogodila neka malo jača vremenska nepogoda.

Taj dio priče nam je već dobro poznat iz mnogih filmova koji i danas podgrijavaju mit o tipičnoj engleskoj hladnokrvnosti, mirnoći i humoru koji Britance ne napuštaju ni onda kad je najteže.

Usporedio je skup s konferencijom vatrogasaca na kojoj se smije govoriti o svemu, osim o vodi. U Davos ga nakon toga više nisu zvali, ali jesu na sve važne svjetske televizije nakon što je njegov istup na YouTubeu  privukao milijune gledatelja

Međutim, Bregman nakon toga iznosi drugu, manje poznatu stranu priče. Vojni vrh, a osobito Frederick Lindemann, najžustriji zagovaratelj višestruko jače odmazde bombardera Kraljevskog zrakoplovstva nad njemačkim gradovima i civilima, poslali su u Birmingham i Hull, dva bombardiranjima naročito pogođena grada, ekspertni tim psihijatara da analiziraju učinak na stanovništvo.

Nakon što su sve temeljito istražili, popisujući čak i koliko se tamo tih dana popilo piva, a koliko aspirina, psihijatri su se vratili s izvještajem na čijoj je naslovnici pisalo: “Nema dokaza o slabljenju morala”.

Churchill i bombaš Lindemann nisu slušali. Nisu Nijemci Englezi, tvrdili su. Krenula je odmazda. Samo u jednoj noći bombardiranja Dresdena poginulo je više ljudi nego u Londonu tijekom cijelog rata.

Ali, sva istraživanja, ona ratna njemačka, i ona poslijeratna saveznička, pokazala su isto: ni Nijemci se nisu slomili. Naprotiv. Rat je trajao mnogo dulje nego što bi trajao da su Englezi umjesto na gradove tolike bombe bacali na strateške vojne i industrijske ciljeve.

Među civilnim stanovništvom, umjesto razine civiliziranosti i ljudskosti, smanjivale su se stope kriminala, alkoholizma i samoubojstava, dok je život bujao u svim svojim oblicima i djelatnostima.

Da smo mi ljudi bolji nego što sami o sebi mislimo, to ja već odavno vjerujem. Ali, čitajući danas Bregmana, muči me osjećaj da se u posljednjih godinu dana ispisuje neka još novija povijest čovjeka i naše civilizacije.

Kod nas je još dobro, dok su i Englezi i Nijemci pod sirenama u podrumima, a bombardera nema. Pljunite me, ubijte me, ali ja ih stvarno ne vidim.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Ni sve bombe Luftwaffea u Engleskoj, ni RAF-a u Njemačkoj, nisu zaustavile život kao danas COVID-19).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora