Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (1)

(Opaska uredništva: Počinjeno s objavom 6. poglavlja, ”Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta”, knjige prof. Tomislava Šole, ”Javno pamćenje – Čuvanje različitosti i mogući projekti”, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, veljača 2014.).

Male zemlje mogle bi naučiti mudrost razasutu po teoriji i praksi u svijetu i vi­djeti svoju šansu u lakšoj prilagodljivosti ovim okolnostima, pa makar morale uvoziti strukovne elite koje su kod njih u stanju primijeniti znanja razvijenih zemalja.

Želimo li pomoći državi i naciji da uspješno prežive, inovativna strate­gija vrijedit će više od pukog novca[i].

Hrvatska je nemilosrdno rascjepkana pa su teme decentralizacije kako ih razmatraju velike, mnogoljudne države ovdje gotovo pitanje pomodarstva ili jalovog epigonstva.

Možemo li u svojoj malenoj i krhkoj državi uspostaviti na djelu takvu mega-konvergenciju koja se ionako već svugdje događa? Mogli bismo, ali nećemo, jer nam nedostaje dovoljan broj “ruku” u dogovaranju

Dopustiti svakom predsjed­niku općine ili gradonačelniku (najčešće neukom, priučenom političaru veza­nom s desetcima rodbinskih, kumovskih i inih “obaveza”) da donosi odluke od­sudne za budućnost zemlje, znači prepustiti da donosi odluke u ime ostalih če­tiri i po milijuna građana. Manipulacijska zamka je takvo “pravo” tumačiti kao demokraciju i decentralizaciju.

Administrativno govoreći, “malo misto” može biti dragulj u javnom vlasništvu pa je stoga jedina šansa prave odluke da je do­nosi što bolji poznavatelj vrijednosti, što dalje lociran od pristranih i pojedinač­nih lokalnih interesa.

Možda nam ne valja ni središnja administracija, jer do nje dospijevaju “veze” koje manipuliraju političke i privredne odluke, ali nekoliko izbora i dobra administracija takvo stanje mogu poboljšati.

Uprava za baštinu, ne nužno mimo postojećih struktura, morala bi biti na­pravljena na svijesti da će već u sljedećem desetljeću konvergencija ustanova kolektivne memorije biti organizacijska stvarnost. Zadatak ovakvih ustanova je da:

• kolekcioniraju građu (rekognosciraju, dokumentiraju, katalogiziraju i is­tražuju);
• za tu građu skrbe (bila ona opipljiva ili nematerijalna, konzervacijom, re­stauriranjem, pohranom, osiguravanjem pogodnih uvjeta, tj. pravilnog upravljanja);
• komuniciraju posreduju tako skupljenu supstancu vrijednosnog sustava (kroz do­stupnost, interakciju s okolinom, omogućavanjem otkrivanja, sudjelova­njem zajednice, kreativnim rješenjima komunikacije);
• vrednuju učinjeno, istraživanjem, dogovaranjem, uspoređivanjem, da bi se sva tri procesa mogla poboljšati.
• nastoje svojim djelatnicima osigurati obrazovanje za rad u specifičnim pro­cesima pojedinih institucija, redovnim visokim obrazovanjem, dodat­nim obrazovanjem, specijalističkim obrazovanjem ili alternativnim obli­cima obrazovanja kroz stručne skupove, seminare itd.

Ujedinjuju ih i zajednička usmjerenost na korisnike (često baš iste, ambicija da osvoje nekorisnike), svijest o istovrsnom poslanju u društvu, tj. zajednici, ista logika rastuće ICT (koja ih štoviše integrira prema vlastitoj logici) i potreba zajedničke teorije (jer ako ne znamo tko smo, čiji smo, komu služimo i kakvi bi­smo trebali biti, ne možemo govoriti niti o profesionalizaciji niti o uspjehu).

Možemo li u svojoj malenoj i krhkoj državi uspostaviti na djelu takvu mega-konvergenciju koja se ionako već svugdje događa? Mogli bismo, ali nećemo, jer nam nedostaje dovoljan broj “ruku” u dogovaranju.

Ovim je strukama (ustvari, samo u zanimanjima) nekako lakše da se sami, bez suvišnog dogovara­nja, brinu za svoje zbirke, svoj materijal, svoje teme, svoje korisnike … Zaposlenici u sektoru baštine koji svoj posao obavljaju vokacijskom prilježnošću i samoprijegorom, – obično i inovativni i kreativni, – moraju savladavati silne prepreke da bi obavili posao kako valja. Oni nisu na cijeni.

***

6.1. Hrvatska i potreba nacionalnog muzeja

Male zemlje mogle bi naučiti mudrost razasutu po teoriji i praksi u svijetu i vi­djeti svoju šansu u lakšoj prilagodljivosti ovim okolnostima, pa makar morale uvoziti strukovne elite koje su kod njih u stanju primijeniti znanja razvijenih zemalja

Jugoslavija je bila poput Papinova lonca politike, kojem je nedostajao ventil. Kako nam je pokazala nedavna povijest, lonac je eksplodirao s posljedicama koje su poznate i koje će, naravno, postati trajni dodatak u tragičnom dijelu identi­teta svih koji su se, što okolnostima, što prisilom, a što prijevarom, u njemu na­šli.

Obično se zaboravlja da se zbog ugroženih identiteta ili njihovih projekcija mogu voditi i ratovi, a kamo li praviti muzeji. Nacionalni muzeji mogli su biti bar dio spasonosnog oduška, za pritiske koji su se povećavali u ideološki pod­grijavanom zajedništvu. Nije ih bilo jer je Partija smatrala da su štetni: njezin je cilj bio stvaranje jedinstvenog kulturnog konglomerata na sustavu vrijednosti proletkulture, dakle projekt sličan stvaranju nove nacije, ali historijski zakasnio. Zato niti jedna nacija u toj državi nije smjela imati značajan muzej nacionalnog identiteta, pa niti Hrvatska^[ii].

Treba pokrenuti javnu raspravu o hrvatskom identitetu i njegovoj ulozi u ra­zvoju zemlje, ali tek kad raznoliki stručnjaci, nestranački i ujedinjeni zajednič­kom vizijom, donesu prijedlog strategije i taktike. To još nije učinjeno.

Nakon ratnog stradanja, nakon pljačke gospodarstva te nakon manipulacije duhovnog prostora u svrhu neometanog uživanja plodova “pretvorbi” – nakon, dakle, ove nacionalne traume nama je važnije i odsudnije no drugima među tranzicijskim zemljama stvoriti uvjete za uspješno preživljavanje.

Tranzicijske zemlje žive u vremenu vazala. Jedan malen postotak građana, obično prepoznatljiv po prena­glašenom domoljublju, zastupa interese velikih korporacija i političkih centara moći. Bogati, nedodirljivi, u svojoj privatnoj sferi (euforično) predani vrijedno­stima globalne lažne elite, učinkovit su transfer akulturacije. Njihovo upješno licemjerje samo je loš kulturni predložak, poguban za održavanje iole upotreb­ljivog sustava vrijednosti.

U situaciji kad je ekonomska samostalnost izgubljena, biti kolonija i pameću i kulturom nametnuto je gmizajuće rješenje koje liči na famoznu kupku Bertranda Rusella, koja, kako on kaže, tako neprimjetno postaje sve vruća da zapravo ne znamo kad je vrijeme da počnemo vrištati.

Svi koji mi­sle da je ovdje kultura nemoćna, varaju se. Ona nam je, možda, ostala jedina osnova, jedino polazište i ohrabrenje za vlastiti razvoj nakon svih promašaja koje su političari i gospodarstvenici dosad učinili.

Tzv. privatizacije za sobom su ostavile materijalno i duhovno osiromašenu zemlju. Tragično je stradala raznolikost Hrvatske, ali i fina struktura društvenih odnosa, teško stečeno političko, građansko iskustvo, (jedva uspostavljen) sustav vrijednosti i, što je trend i drugdje, gotovo je nestao relativno moćan i utjeca­jan srednji sloj, tradicionalno sklon radu i životnim vrijednostima.

Prividno pa­radoksalno, egzaltirani nacionalizam nije dokazao svoje domoljublje niti na ra­zini projekta nacionalnog identiteta[iii]. Nacionalni muzej je, naime, oprostorena slika političkog i duhovnog stanja, a za toliku transparenciju treba imati hra­brosti.

Desna ideologija, uvijek i svugdje, zagovara kulturni i duhovni izolacioni­zam i rješenja na štetu multikulturalizma i kulturne raznolikosti.

Hrvatska je nemilosrdno rascjepkana pa su teme decentralizacije kako ih razmatraju velike, mnogoljudne države ovdje gotovo pitanje pomodarstva ili jalovog epigonstva

Odakle, naizgled, politički tonovi u muzeološkom tekstu? Treba reći da je svaki muzej, a posebice nacionalni, politička ustanova. Zatvarati oči pred tom činjenicom, bilo da to radi profesija ili politika, nedostatak je mudrosti. Potre­bna je ona zrela politička sredina koja, u iskušenju pukog vladanja ili borbe za vlast, ne zaboravlja delikatne i zahtjevne sposobnosti kao što su politička odgo­vornost i svijest o općem dobru.

Dobar nacionalni muzej, naime, nije moguće napraviti bez tih kvaliteta. Novi izazovi već su dio naše nevolje. Infosfera postaje mnemosferom[iv]. Taj sve složeniji memorijski, pulsirajući omotač, golem, još uvijek primitivan globalni mozak, ništa ne ostavlja istim; to je bilo odavno jasno i McLuhanu: “Elektronska blizina će ojačati tribalizam. Etničke grupe koje su razasute po planeti moći će korespondirati, čak možda proširujući značenje na­cije od teritorija do etničke mreže” (…) “U isto vrijeme će elektronska blizina ojačati raznolikost” (…) “To neće voditi do univerzalne, globalne kulture, nego do tankog laka zajedničkih normi” (…) “Elektronsku blizinu će neki shvatiti kao slobodu da napadnu kulture kojima je trebalo tisuće godina da se izgrade.”[v] Jed­nadžbe su postale vrlo složene.

Svijet u kojem je u svakom času stotine milijuna izbjeglica, i svijet koji je sve tješnje mjesto paralelnih i podijeljenih identiteta, treba institucije koje će biti sposobne prihvatiti izazov i obaviti svoj dio posla. Postoji li alternativa? Slobodu nije moguće imati dok se ne podari drugima.

Svejedno je kojim putem će itko doći do duhovnosti, ali ako joj bitno ne doprinesu javne institucije (pa, zašto ne, u mjeri realističnog, i kulturne industrije), bit ćemo na gubitku. Nijedan dobar posao nije moguće ni započeti bez idealnog ishoda kao cilja.

Nacionalne muzeje treba graditi uravnotežena široko otvorena i (zašto ne?) nacionalno vrlo određena politička garnitura, koja u otvorenosti i iskrenosti, međusobno i prema drugima, vidi korist na dugi rok.

Otvorenost je rizik koji prihvaćaju oni koji su odgovorni i moralni, jer takav rizik je najbolja mobiliza­cija stvaralačkih potencijala. Malim zemljama i njihovim kulturama ne preostaje drugo nego li otvoreno stajalište, mašta i trud. Budu li samo slijedili velike, morat će velikima predavati sav svoj potencijal pa im se konačno i podrediti: politički, ekonomski i, naposljetku, kulturno. Time gube slobodu odlučivanja, financij­sku neovisnost i, naposljetku, identitet.

Danska, primjerice, ima Nacionalni muzej koji zauzima otprilike 100.000 m² prostora i u kojem radi oko 700 zaposlenih. S nešto manje stanovnika i jednako dugom i burnom historijom, Hrvatski povijesni muzej izlaže “nacionalni iden­titet” na 500 m² prostora, a posao radi 35 zaposlenih^[vi]. Danska znanošću i komu­nikacijom ispunjava potrebu održavanja nacionalnog identiteta i to je je­dini ispravni put. Ostaviti taj prostor neispunjen strukom, znači prepustiti ga manipulaciji i mitomaniji.

Projekt nacionalnog muzeja strateška je odrednica nacije i bilo bi sasvim is­pravno kad bi se financirao iz cjeline proračuna, prije no što, po nekom naslije­đenom sustavu raspodjele, Ministarstvo za kulturu ne dobije svoj sitni udio.

Uklonivši nesporazum kojim kompleksna, središnja ustanova nacionalnog identiteta pripada samo pod kulturu, ostvarili bismo prvi preduvjet da Hrvatska dobije istinski nacionalni muzej, tj. mrežu takvih muzeja. Takav muzej morao bi biti koncepcijski bolji od danskog, tj. bolji od uobičajene prakse.

Uostalom, kako će svi ratovi koji se odsad budu vodili u Europi biti samo infor­macijski (ratovi informacijskih potencijala, kao dio životne svakodnevnice), va­ljalo bi da Ministarstvo obrane s uvjerenjem i razumijevanjem sudjeluje u tak­vom kulturnom projektu.

Projekt nacionalnog muzeja strateška je odrednica nacije i bilo bi sasvim is­pravno kad bi se financirao iz cjeline proračuna, prije no što, po nekom naslije­đenom sustavu raspodjele, Ministarstvo za kulturu ne dobije svoj sitni udio

Dakako, to je hiperbola, ali tamo gdje se dogodi slična potvrda važnosti takve institucije bit će lakše razgovarati o entropiji i posljedi­cama globalizacije^[vii]. Činjenica je da već, bar od 70-ih godina prošlog stoljeća da je direktor Direkcije francuskih muzeja zapravo ministar bez portfelja.

Malo je znana činjenica da direktor Nacionalnog muzeja Danske ima ustvari nadlež­nost nad svom baštinom Danske jer je Nacionalni muzej krovna institucija sektora[viii]. Uz to, Danska još ima i Agenciju za baštinu.

Nakon što znamo tolike gradove i regije koji su iz duhovne i materijalne re­cesije počeli izlaziti tek nakon velikih, vizionarskih ulaganja u kulturu, vrijeme je da se iskustva počnu koristiti na državnoj razini. Turizam je prva industrija Velike Britanije, a baština je u njemu pogonski potencijal. S usponom tzv. trećeg sek­tora, a pokazatelji su dramatični^[ix], došlo je vrijeme i za novu strategiju nacio­nalnih muzeja i baštine koju zastupaju.

Bilo bi vrlo mudro od države da po­segne u izvore sredstava koji nisu resorni, kako bi se napravio maksimalan skok u samospoznavanju, u razumijevanju identiteta kao dijela svojevrsne duhovne obnove. Velik, suvremen, djelatan, informatiziran, real-time nacionalni muzej mogao bi biti prvi od nekoliko sličnih projekata, koji bi bitno pridonijeli razu­mijevanju prošlosti, razumijevanju sadašnjosti i nešto jasnijoj slici budućnosti.

Među elokventnim i iskusnim europskim “damama” Hrvatska ne treba biti niti bučna nevaljalica, niti pretenciozna provincijalka, a niti sitna i samozatajna djevojčica. Valjalo bi da bude lijepa, samosvjesna, šarmantna, hrabra i poduzetna djevojka. Ako je još moguće, taj se image neće sam dogoditi.

Nacionalni muzej je puno toga, ali i vanjski, javni odjel za odnose s javnošću svake države. Hrvats­koj je nužno potreban nacionalni muzej kao ustanova koja može predstaviti cjelokupan nacionalni identitet[x]. Projekti i paviljoni sa svjetskih izložbi u Lisa­bonu 1998., Aichiju 2005., Zaragozi 2008. i Shanghaiju 2010., – uspješni iznad očekivanog, bili su sjajna proba i u velikoj mjeri popuštena prilika za stalnu, domaću izložbu, kako će poslije biti još rečeno.

Potrebna je i virtualna inačica tog napora od koje se, jednako tako, očekuje da potakne samospoznavanje, zdrav i kritičan nacionalni ponos, i svijest o pripadnosti europskom jedinstvu različitosti. Obje varijante su, naravno, i način da svoj složeni identitet objasni­mo sebi i drugima, da pokažemo svoje najbolje, najzanimljivije lice, i to znan­stveno i komunikacijski na najučinkovitiji način.

Ako se posao obavi kako valja, promijenit će sliku hrvatske baštine prema unutra i prema van te imati značajne posljedice za funkcioniranje cjelokupnog sektora javne memorije u Hrvatskoj.

Projekti se nameću inovacijom i od nje dugo žive: obično svaki plan do reali­zacije i u toku nje izgubi nešto od planiranih inovacija i kvalitete, u raznim kompromisima i pojednostavljenjima. Dobro, stručno, planiranje treba ovakve gubitke svesti na minimum.

Neophodno je napraviti inovativan muzeološki program koji je pristupom radikalan i maksimalno ambiciozan, bar po kraj­njim konzekvencijama. Najmanje je riječ o ambicioznosti u skupoći zgrade i njezine opreme.

Nema razloga zadanošću smatrati povijesni stjecaj okolnosti: što je va­ljalo u jednom vremenu vjerojatno je neprimjereno ili dovoljno u drugom.

Ako se posao obavi kako valja, promijenit će sliku hrvatske baštine prema unutra i prema van te imati značajne posljedice za funkcioniranje cjelokupnog sektora javne memorije u Hrvatskoj

Či­njenica da su se pod jednim krovom našle tri zbirke nipošto ne znaci da su se tu trebale naći. Ustvari, sto uopće rade zajedno? Iz tih razasutih muzejskih i inih baštinskih fragmenata velike, nepostojeće freske hrvatskog cjelovitog identiteta (a on je puno širi od povijesnog i kulturnog) nitko osim stručnjaka (a njima muzej nije namijenjen) ne može razumjeti ni neku približnu sliku hr­vatskog identiteta, niti se snaći u njegovoj panorami.

Nacionalni bi muzej trebao biti središnji prostor[xi] maksimalnog događanja je­dne velike mreže kolektivne memorije i zato se ne treba bojati da će biti pra­zan ako mu se dodijeli veliki prostor. Program (i oni koji su ga u stanju iz­vesti) čini instituciju značajnom.

Hrvatska bi mogla dobiti europsku pomoć za tako važan posao na početku svojeg novog doba. Iskustvo pak govori da nije­dno ministarstvo nije u stanju išta provesti ako na svoju stranu ne pridobije muzejsku struku. Ona ima i vrijeme, i društvene ingerencije, i “žute” medije željne senzacija, i implicitno pravo da bude (čak i) samorazorno konzervativna.

Ako su prvu generaciju muzeja nacionalnog identiteta sačinjavali veliki specija­listički muzeji (umjetnički, prirodoslovni i etnografski), drugu nacionalni muzeji kulturne i političke povijesti, treća generacija je vjerojatno ona koja će biti nešto manje muzej u klasičnom smislu te riječi.

(6. poglavlje – u nastavcima – knjige prof. Tomislava Šole, ”Javno pamćenje – Čuvanje različitosti i mogući projekti”, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, veljača 2014.).

________________

[i] Da je Hrvatska uložila desetinu sredstava utrošenih za spašavanje brodogradnje u svoju kul­turu, u infrastrukturu identitea i odgoj za demokraciju, imali bismo, vjerojatno, jedinstvenu snagu.

[ii] Svi nacionalni muzeji osim makedonskog, koji je izgradjen nakon potresa, bili su zaustavljeni u razvoju, obično sastavljeni od nekoliko zbirki, formirani obično oko koncepta tzv. kulturne povi­jesti i bez stvarne mogućnosti da pokažu išta osim krnje slike dijela bivših vremena. Takvo su stanje održavale i politika i struka; zanimljivo, tek nakon gotovo dva desetljeća političke elite se dosje­ćaju kulture i baštine.

[iii] Posljednji neuspio pokušaj koji se ticao baštine bio je 2001., iako je, vjerojatno, istina da je među ministarstvima neuspješne države ministarstvo kulture bilo bolje od drugih.

[iv] Šola, Tomislav. Mnemosopy – notes on the art of public memory. uskoro u tisku.

[v] Dertouzos, Michael. Of Networks and Nations: a glimpse inside the information marketplace of the future. Time, winter 1997/98, p.171

[vi] Sve su usporedbe arbitrarne kad je riječ o tako različitim institucijama, ali uzmemo li da su Ar­heološki muzej, Etnografski muzej i Povijesni muzej u Zagrebu te Muzej Hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu nekakav ekvivalent kompleksnom Nacionalnom muzeju Danske, omjer je i dalje 1:10.

[vii] Kulturna dimenzija razvoja sad je konačno dio strategije, ali to je tek racionalizacija od koje malo tko ide puno dalje: velike razvijene zemlje zapada i neke zemlje Arapskog poluotoka.

[viii] 2003. sam na međunarodnom natječaju izabran za savjetnika Nacionalnog muzeja Danske, s tri zadatka: interna edukacija, međunarodni projekti i program.

[ix] Elkington, John. Hailes, Julia. Manual 2000 Life choices for the future you want. Hoddler and Sloughton. London, 1998.

[x] Hrvatska se već odavno odlučila za nacionalni muzej kulturne povijesti, kao obnovljena, prese­ljena verzija Hrvatskog povijesnog muzeja. To je stara koncepcija kojoj će, možda, neke inovacije dati spasonosnu snagu da se bori sa zahtjevima novog vremena.

[xi] Autor je na međunarodnom konkursu 2000. godine dobio radno mjesto višeg kustosa-savjet­nika u Nacionalnom muzeju Danske, koji je krovna baštinska institucija te zemlje.

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida

> Svi tekstovi ovog autora