Možemo li izvući neke pouke iz nedostatka cjepiva?

Kako trenutno stvari stoje EU neće uspjeti provesti svoj program cijepljenja onako kako je planirano. Razlog za to je vrlo jednostavan – nedostaje količina doza cjepiva da bi se predviđen plan proveo onako kako je planiran.

Izgleda da će AstraZeneca uspjeti, u najboljem slučaju, isporučiti polovicu od ugovorenih doza. Dobra vijest je da neke druge kompanije, poput Pfizera i Moderne, navodno mogu isporučiti i više nego što je planirano.

Ipak, u cijeloj EU širi se zebnja da nećemo imati dovoljno cjepiva da se docijepi stanovništvo do ljeta.

Naravno da se to odražava i na Hrvatsku. Puno toga ovisi naravno i o dostupnosti ruskog Sputnika, ali mnogi su skeptični da ćemo docijepiti planiranu polovicu stanovništva do ljeta.

Ovo je vrlo jasan slučaj na kojemu vidimo kako probleme EU-a i globalne probleme osjećamo na svojoj koži. Odnosno, bolje je reći ne osjećamo, barem što se tiče osjeta uboda igle.

Naravno, mi smo uz cijepljenje vezali neke druge probleme koji jasno pokazuju stanje u našem društvu. Mnogi su se cijepili preko veze, skoro svi jer su se slučajno zatekli baš na mjestu gdje je bilo viška cjepiva.

Kako bi to rekla Sandra Benčić – neki već trideset godina ustrajno vježbaju tu vještinu slučajnog ”zaticanja” na pravom mjestu u pravo vrijeme s pravom količinom viška nečega. Ili bolje rečeno, viška za neke, a manjka za gomilu za drugih.

Pouka je da EU ozbiljno prihvati činjenicu da se ljudi diljem svijeta već dugo nalaze u sličnoj situaciji nedostatka cjepiva i lijekova. I to ne zato jer njihove vlade nisu sposobne već zato što je sustav proizvodnje lijekova i intelektualnog vlasništva takav da im bitno otežava ostvariti njihovo ljudsko pravo na zdravlje

No prije nekoliko dana na radiju sam čuo izjavu poznate doktorice iz Padove Nele Sršen koja je rekla kako je isti, i puno veći, problem na jugu Italije gdje se tisuće ljudi cijepilo preko veze, u velikom broju i članovi obitelji.

Iz politološke i sociološke perspektive jug Italije je bio plodno tlo za neke od najpoznatijih radova o nefunkcioniranju demokracije, institucija i građanskog društva.

Izučavajući zajednice na jugu Italije sociolog Edward Banfield još je pedesetih godina skovao poznati termin – amoralni familizam. Glavna značajka amoralnog familizma je rašireno zanemarivanje općeg dobra zbog vlastite dobrobiti vlastite obitelji.

Poanta je čak da se sa sumnjom gleda na one koji stavljaju opće dobro ispred vlastite dobrobiti. U stvari, takvo ponašanje se smatra iracionalnim.

Drugim riječima, čim se raširi vjerovanje da je potpuno normalno cijepiti preko veze članove svoje obitelji ili neke od kojih možemo imati korist i da bi to svatko napravio da može zapadamo u stanje amoralnog familizma. Hrvatska je već dugo u tom stanju i ova ”aferica” s cijepljenjem je samo pokazala da je to business as usual.

No vratimo se na problem nedostatka cjepiva prisutan u cijeloj EU. Koji je razlog tome?

Prema nekim komentatorima, poput europarlamentarca Guya Verhofstadta, uzrok nedostatka je u nesposobnosti europske birokracije koja nije sklopila dobre ugovore s farmaceutskim kompanijama u kojima nisu jasno definirani obvezni rokovi i količina cjepiva.

EU proizvodi najveću količinu cjepiva protiv korone, ali zbog loših ugovora najveća količina cjepiva se izvozi u zemlje izvan EU-a. Problem je, prema Verhofstadtovom mišljenju, prvenstveno u nesposobnosti Europe da složi dobre ugovore.

Tek će ovlaš spomenuti neke druge probleme kao što su uspostavljanje zajedničkog budžeta za razvoj i proizvodnju novih lijekova i intelektualno vlasništvo nad patentima u proizvodnji lijekova.

Ali upravo ove dvije posljednje stvari su jako važne kada govorimo o lijekovima općenito i specifično o cjepivima. Upravo su pitanja budžeta i pitanja patentnih prava u farmaceutskoj industriji ona koja trebamo postaviti vezana uz cjepivo i pitanja globalnog zdravlja.

Ako su farmaceutske kompanije na slobodnom tržištu onda im se generalno ne isplati raditi cjepiva jer su ona jednokratna, njihovo istraživanje je dugotrajno, a siromašne mnogoljudne zemlje ne mogu priuštiti cijene cjepiva.

Puno više se isplati proizvoditi lijekove za svakodnevnu uporabu za probleme koji tište one koji si ih mogu priuštiti. Puno više se isplati, na primjer, tražiti lijek protiv ćelavosti nego cjepivo za neku raširenu opasnu bolest koja je prisutna samo na istoku Afrike, a od koje stradavaju milioni.

Kako bi to rekla Sandra Benčić – neki već trideset godina ustrajno vježbaju tu vještinu slučajnog ”zaticanja” na pravom mjestu u pravo vrijeme s pravom količinom viška nečega. Ili bolje rečeno, viška za neke, a manjka za gomilu za drugih

Trenutni sustav patenata više odgovara razvoju lijekova od kojih se može zaraditi nego onih koje imaju širok učinak na zdravlje što većeg broja ljudi.

I istraživanje ovog cjepiva, koje je zahvatilo i bogati sjever, plaćeno je ogromnom količinom javnog novca, a profit će naravno biti privatni. Također, inovacije koje su nastale (i u velikoj količini) javnim novcem sada postaju privatno vlasništvo komercijalnih organizacija i one kontroliraju tko ima pristup.

Ellen ‘t Hoen, aktivistkinja i stručnjakinja za intelektualno vlasništvo u medicini, izrazila je zabrinutost da nema dovoljno dijeljenja intelektualnog vlasništva među kompanijama da se ubrza razvoj i proizvodnja cjepiva.

Također, problem je i u tome što kada se ulagao javni novac nisu se postavili jasni kriteriji oko patentnih prava. I to ne samo za zemlje EU-a već za sve zemlje, a pogotovo one koje si ne mogu priuštiti kupovanje velikih količina po tržišnim cijenama.

Dakle, pouka aktualnog problema s cjepivom ne bi smjela biti kako EU treba imati bolju birokraciju da sebi osigura što više cjepiva i generalno lijekova.

Pouka je da EU ozbiljno prihvati činjenicu da se ljudi diljem svijeta već dugo nalaze u sličnoj situaciji nedostatka cjepiva i lijekova. I to ne zato jer njihove vlade nisu sposobne već zato što je sustav proizvodnje lijekova i intelektualnog vlasništva takav da im bitno otežava ostvariti njihovo ljudsko pravo na zdravlje.

EU bi trebala nastaviti ulagati javni novac u proizvodnju lijekova i zahtijevati od drugih zemalja da to čine, ali kriteriji bi trebali biti drugačiji. Kriteriji bi trebali biti koliko će ti lijekovi imati učinak na zdravlje što većeg broja ljudi i naravno da bi onda posljedično trebalo mijenjati i patentna prava na tako proizvedena cjepiva i lijekove.

Ne smijemo sudjelovati u institucionalnom poretku koji ljudima krši ljudsko pravo na zdravlje, ako je drugi poredak moguć i izvediv.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ima li veze moj račun za grijanje s agresijom na Ukrajinu?
    •  Dužnost da se zviždi - Etika Ankice Lepej i Edwarda Snowdena
    •  Slučaj Dragana Umičevića pokazuje bešćutnost hrvatske države
    •  Može li nasilje biti opravdano?
    •  Je li Operacija Trajna sloboda uopće mogla osloboditi žene?
    •  Zlo negiranja genocida
    •  Ima li ideologije u komunalnim pitanjima?
    •  Do kada ćemo raditi ono što moramo, a ne što želimo
    •  Hrvatska nije sposobna građanima garantirati pravo na vodu
    •  HDZ-ovci kao u odnosu mafijaša iz Palerma

> Svi tekstovi ovog autora