Uzalud nam cjepivo bez empatije i solidarnosti

”Profit raste, a gubi se ljudskost i empatija.”

Ovako je jedna Čehinja nedavno na Facebooku opisala situaciju u svojoj tvrtki, zgađena pristupom poslodavca koji ne dopušta zaposlenicima rad od kuće premda im je jedino sredstvo za rad kompjuter, koji ne vodi računa nose li zaštitne maske na radnom mjestu i jesu li dovoljno udaljeni jedno od drugog, niti šalje na bolovanje radnike sa simptomima Covida. Profit iznad svega.

Češka je još od listopada u europskom i svjetskom vrhu po broju zaraženih, hospitaliziranih i umrlih. U trenutka pisanja ovog teksta od virusa je podleglo preko 20.300 ljudi.

”Nitko me nije učio da mi može umrijeti dvije trećine pacijenata, nikada u jednoj smjeni nismo oživljavali i intubirali toliko ljudi”, izjavila je glavna sestra bolnice u gradu Trutnovu, jednom od najviše zahvaćenih epidemijom.

Dok sonda Perseverance pristaje na Mars češka Vlada uzalud pokušava dopremiti cjepiva od skladišta do centara za cijepljenje.

”Nitko me nije učio da mi može umrijeti dvije trećine pacijenata, nikada u jednoj smjeni nismo oživljavali i intubirali toliko ljudi”, izjavila je glavna sestra bolnice u gradu Trutnovu, jednom od najviše zahvaćenih epidemijom

Ovako je jedan češki političar komentirao tragičnu nesposobnost Vlade oligarha Andreja Babiša u borbi za suzbijanje epidemije. Skoro 120.000 doza cjepiva čekalo je tjednima u skladištima na izbor distributera. Na koncu je Udruga mladih liječnika u suradnji s nekoliko poduzetnika organizirala prijevoz od skladišta do ordinacija obiteljskih liječnika.

Gledajući u svjetskim omjerima Češka je bogata zemlja, a u evropskim srednje bogata s izrazito funkcionalnim i kvalitetnim zdravstvom.

Kad je u pitanju životni okoliš, starosna dob, zdravlje stanovništva i mjera nejednakosti, Češka se ni sa čim posebnim ne razlikuje od okolnih zemalja i zato je analitičarima vrlo teško objasniti što se to dogodilo u posljednjih pola godine i kako je Češka tijekom pandemije postala jedno od najnesigurnijih mjesta u razvijenom svijetu gdje od Covida-19 umire i do 200 ljudi dnevno.

Mnogi će, i to s pravom, uprijeti prstom u premijera, čovjeka koji je od samih početaka vladavine izjavljivao da će voditi državu kao svoju tvrtku.

Od životne je važnosti koga birati na izborima jer jedna populistička štetočina sa svitom nesposobnih oportunista u jednom mandatu od razvijene evropske zemlje napravila je demoraliziranu, obezglavljenu, posvađanu i podijeljenu zemlju gdje se zaboravilo na solidarnost, empatiju, javno dobro i vrijednost ljudskog života.

”Kad sam učio o anomiji i dezintegraciji društva, gledao sam na to kao na historijsku zanimljivost. Nije mi palo na pamet da ću to: a) doživjeti, b) da će to biti posljedica demokratski izabrane vlade na čijem čelu je jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. Rado bih se rodio ponovo, ali negdje drugdje”, napisao je na svom Facebook zidu sociolog Stanislav Biler.

Kad vladaju ljudi koji svjesno polariziraju, koji ponižavaju političke protivnike i građane, u društvu u kojem su ljudi tradicionalno sumnjičavi prema svakoj vrsti vlasti, kada vrh ne poštuje ni pisana ni nepisana pravila, kad se skoči iz skoro staljinističkog modela socijalizma u grabežljivi kapitalizam gdje svatko jami za sebe i svoje, gdje se ignorira zajednički interes i zajedničke dužnosti onda je za takvo društvo kriza poput epidemije prava tragedija. Ona se može riješiti samo suradnjom, solidarnošću, povjerenjem, kompromisima i ustupcima.

Koliko god paradoksalno i morbidno zvučalo mnogim građanima ignoriranje mjera postalo je pitanje časti, slobodoumlja i političkog stava.

Nakon produljenja izvanrednog stanja koje traje od 5. listopada češka Vlada je novim mjerama od 1. ožujka pooštrila postojeći lockdown zabranom kretanja između općina, što će nadgledati 26.000 policajaca i pet tisuća vojnika. Vlada je zatvorila sve osim velikih tvrtki, tvornica i proizvodnih pogona gdje se prema epidemiološkim podacima najviše širi zaraza.

Poslušala je lobiste, a ne epidemiologe. Nije naložila ni obavezno testiranje u tvornicama što su predlagali i stručnjaci i opozicija. Kao da usred Češke postoji nešto poput pekinškog Zabranjenog grada, bijelo mjesto na mapi koje je tabu, ne smije se o njemu ni pričati, piše politički komentator Jan Moláček.

”Stanovnik male češke općine koji mora pet puta tjedno u pet ujutro ući u prenatrpan autobus, a nakon toga osam sati stajati u hali za tvorničkom trakom punom ljudi, tijekom vikenda ne smije u šetnju s djecom po šumi koja se nalazi pored njegove vikend kućice, jer se šuma nalazi u katastru susjednog sela”, opisuje Moláček češke epidemiološke apsurde.

Politički komentator Petr Honzejk rezignirano primjećuje kako ”ljudi ne vjeruju vladi, vlada ne vjeruje ljudima, nitko ne vjeruje ni u šta. U sveopćem nihilizmu padamo s brda, a mrtvih je sve više”

Novi soj virusa je, prema riječima doktora Rastislava Maďara, promijenio pravila igre. Otvorene tvornice i putovanje ljudi javnim transportom na posao može dovesti do potpunog kolapsa zdravstvenog sustava.

U mnogim češkim bolnicama liječnici priznaju da već neko vrijeme selektiraju pacijente odnosno biraju koga staviti na respirator u zavisnosti od starosne dobi i pridruženih bolesti pacijenata.

Vlada, pak, ne želi čuti o zaustavljanju proizvodnje na neko vrijeme, što je neophodno za suzbijanje epidemije. Kažu da to puno košta. Industrija iznosi 40 posto češkog BDP-a. Koliko koštaju životi Vladu, ali ni dio javnosti ne zanima. U tvrtki Škoda Auto, u kojoj je zaposleno 34.000 ljudi, prema informacijama sindikalista, virus se rapidno širi, ali radnici moraju na posao.

”Bojim se da veliki dio češke javnosti još uvijek ne razumije koliko je situacija teška, a ono što je zaista zastrašujuće jest što su neki ljudi prihvatili činjenicu da 150 ljudi dnevno bespotrebno umire, a oni ne vide da je to alarmantno već da je to nešto prirodno i neizbježno. U stvari je u pitanju ogromna tragedija”, izjavila je za CNN demografkinja Dagmar Dzúrová, profesorica na Karlovom sveučilištu u Pragu.

U doba katastrofa, u parlamentarnim demokracijama ljudi često očekuju od predsjednika, simbola države, ohrabrenje, nadu, utjehu, poziv da zajedno istraju.

Predsjednik Zeman, uz nekoliko izuzetaka, radi sve suprotno. Mlade Pražane je nazvao neobrazovanim, poduzetnike koji su zbog epidemije propali nesposobnim, glumce je optužio da kukaju što nemaju posla, svim umjetnicima poručio da najbolje stvaraju kad su gladni.

I kad radi korisnu stvar, kad, na primjer, govori o nužnosti cijepljenja, ni tad se ne usteže od vrijeđanja. ”Prema mojoj procjeni najkasnije do rujna ove godine većina stanovništva bi mogla biti cijepljena, odnosno svi koji to žele. Vjerujem da će, ta malo dementna skupina koja se ne želi cijepiti, promijeniti mišljenje.”

Češka ipak nije usamljeni otok. Usprkos nadanjima i uvjerenjima mnogih dobronamjernih svijet se s pandemijom nije promijenio. Situacija s cjepivom to najbolje pokazuje.

”Solidarnost je nikakva, neke zemlje takoreći kradu vakcine, ili se oko nje natežu s drugima. Ne samo da ne funkcionira svjetska solidarnost, već sa sebičnošću na površinu izlazi i glupost jer virus ne poznaje granice. A u trenutku kada polovica ubogog čovječanstva ne bude cijepljena, to naše cijepljenje će biti uzaludno. Virus će mutirati i ponovno napasti”, izjavila je nedavno za Češki radio Agnieszka Holland, poljska redateljica s francuskom adresom dodajući da nam samo empatija, solidarnost i uzajamno razumijevanje mogu pomoći u rješavanju globalnih izazova i opasnosti poput klimatske katastrofe, pandemije ili sulude nejednakosti među ljudima, i globalne i u pojedinim zemljama.

”Bez empatije ćemo svi nestati. Ne samo empatije prema ljudima, već prema prirodi, životinjama, prema svemu o čemu ovisimo, što je dio našeg svijeta”, ističe Holland.

Jedan od bizarnijih primjera situacije oko cjepiva je i primjer mog prijatelja koji je devedesetih pobjegao iz Srbije od režima Slobodana Miloševića da bi sada iz Praga, šeste najbogatije regije EU-a otišao u rodno mjesto Miloševića da primi američku vakcinu. Naravno, nemam ništa protiv Požarevca, grada na tri rijeke, bogatog kulturnog i gospodarskog naslijeđa, samo naglašavam simboliku situacije.

Koliko god paradoksalno i morbidno zvučalo mnogim građanima ignoriranje mjera postalo je pitanje časti, slobodoumlja i političkog stava

Počela sam s empatijom, red je da s njom i završim.

Godina je 1999. S mladom, trudnom prijateljicom, Beograđankom, sjedim u ordinaciji kod mog tadašnjeg ginekologa. Prijateljica želi pobaciti, ali po češkim zakonima ne može jer je strankinja bez boravišne vize, tek je u procesu čekanja na dokumente. Ne može se vratiti ni u Beograd jer je pod bombama, a dečko joj je pobjegao od mobilizacije. S dečkovim honorarnim i nestabilnim poslom dijete si u Pragu ne mogu priuštiti.

Medicinska sestra plače dok pričam. Doktor je stavio glavu među dlanove, duboko uzdahnuo i nazvao Ministarstvo zdravlja. ”Dobar dan, imam jedan ljudski problem, molim vas, možete li napraviti iznimku?” Ministarstvo je odgovorilo potvrdno.

Prvi težak slučaj Covida u Pragu imao je jedan sredovječni taksist. Cijela Češka svakodnevno je preko medija pratila njegovo zdravstveno stanje. Svi su odahnuli i bili presretni kad se izvukao.

Prošlo je godinu dana. Teško bolesni nemaju više ni ime ni prezime osim za njihove najbliže. Kao da to više nije zajednički, ljudski problem, kako je slučaj moje prijateljice 1999. nazvao humani doktor.

Politički komentator Petr Honzejk rezignirano primjećuje kako ”ljudi ne vjeruju vladi, vlada ne vjeruje ljudima, nitko ne vjeruje ni u šta. U sveopćem nihilizmu padamo s brda, a mrtvih je sve više.”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
    •  Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
    •  Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
    •  Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
    •  Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
    •  Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
    •  Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
    •  Pravo na nasilje kao ustavno pravo
    •  Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
    •  Situacija u Amazonu, Uberu... Radnici ili moderni robovi?

> Svi tekstovi ovog autora