Prosvjeta i demokracija umjesto konflikta i osvete

”Oko ‘Oluje’ svake godine isto”, kaže povjesničar.

Ove godine pažljivo sam pratila događaje oko obilježavanja obljetnice vojno-redarstvene operacije ”Oluja”. Sadržaj, poruke i tonove, emocionalnu pratnju, neverbalne poruke, nastojala sam uhvatiti atmosferu preko ekrana gledajući i slušajući sudionike. Kao i u psihoterapiji, pokušavala sam prepoznati što se prešućuje, zaobilazi ili se ipak koliko-toliko naznači da stvarnost baš i nije tako jednoznačna i blistava.

Ni ovaj put nije moglo, izvještavaju mediji, bez izvikivanja ”Za dom – Spremni”. Neke stvari postale su ”normalne”, u smislu uobičajene, stalno su prisutne. Nismo obaviješteni je li održan i tradicionalni koncert u blizini.

Čitam istovremeno vijesti o obilježavanju ”Oluje” u Srbiji.

Čini mi se kao da se odvija stalni ping-pong između dviju strana i dvaju nespojivih narativa, kao neko nadmetanje na tragediji stanovništva izbjeglog 1995. godine. Pri tome valja ponoviti da su pripreme i tragedije na raznim mjestima i na razne načine, u različitom obimu započele ranije, a razbuktale se 1991. godine.

Čini mi se kao da se odvija stalni ping-pong između dviju strana i dvaju nespojivih narativa, kao neko nadmetanje na tragediji stanovništva izbjeglog 1995. godine. Pri tome valja ponoviti da su pripreme i tragedije na raznim mjestima i na razne načine, u različitom obimu započele ranije, a razbuktale se 1991. godine

Uz to svaka strana ”zna” što je ona druga počinila i što ona treba učiniti za normalizaciju odnosa i pomirenje. Ističe se vlastita ispravnost. Ističe se oko čega nema isprike, dvojbe, preuzimanja odgovornosti. A stalo im je do dobrosusjedskih odnosa. Mučno.

Ponovno i stalno spominje se pojam pomirenja, tema o kojoj je puno napisano, kojoj su mnogi posvećeni, koja bi trebala biti želja i napor svih. Što je alternativa i dokle?

Sugovornik pred kamerama objašnjava što treba ona ”druga strana” učiniti kako bi došlo do pomirenja. Valjda jer je ”naša” baš neupitna.

Situacije poricanja česte su u životu, a radi se o obrambenom mehanizmu kada se nismo spremni suočiti sa stvarima koje su nam bolne, izazivaju tjeskobu, uznemiruju, traže neko određivanje, preuzimanje odgovornosti, suočavanje s vlastitim neprihvatljivim osobinama koje onda kao pojedinci i grupa pripisujemo onima drugima.

A rad na pomirenju upravo to i traži – osvješćivanje emocija u vezi s različitim činjenicama o sebi, o svojoj (nacionalnoj) grupi koje nam mogu biti teške i bolne, izazivati osjećaj krivnje, srama. Uz to, ne znam kako je moguće govoriti o pomirenju imajući prema drugoj strani ”zapovijedajuća očekivanja” (kako ovih dana piše Andrej Šimić).

Pomirenje je često pojednostavljeno shvaćen, pa i zloupotrebljavan koncept. Što je to? Je li pomirenje obaveza? Što znače rituali i geste? Što je kolektivna krivnja i kolektivni oprost? Kako se sve to provodi?

Nadrealno bogato iskustvo jedne konferencije o ovim temama iz sada davne 2004. u Granadi (u organizaciji španjolskog UNHCR-a i organizacije Globalitaria) u okviru čega su konflikt i pomirenje obuhvaćeni s aspekata politike, prava, povijesti, kulture i umjetnosti, psihologije želim opisati nekom drugom prilikom.

Ono što sam duboko doživjela je snaga i snažan utjecaj tvrdokornih konflikata i načina njihovog ”rješavanja” na kasnije generacije i društva.

Od mnogobrojnih tema i primjera, ističem prikazivanje događaja od prije 400 do 500 godina – progon Židova i potomaka Maura iz današnje Španjolske (koji su razvili bogatu kulturu, a ove zasade žive i danas). Taj primjer prepoznat kao univerzalan proizveo je snažne emocije i grč u grlu stotina sudionika konferencije u Granadi, centru tadašnjih tragičnih masovnih događanja i bio je poticaj na razmišljanje.

Biskup Desmond Tutu u predgovoru priručnika ”Reconciliation after violent conflict”, piše kako je istina ”srce pomirenja”. To je potreba da se nađe istina o strahotama prošlosti, kako se one ne bi ponovile. Po njegovom mišljenju je to najvažnija značajka pomirenja. Bez toga ljudi ne bi imali osjećaj sigurnosti, povjerenja, pouzdanja u budućnost. Pri tome naglašava cilj autora tog priručnika da se kroz proces pomirenja iz podijeljene, suprotstavljene prošlosti izgradi zajednička budućnost.

Dean Ajduković i Dinka Čorkalo u znanstvenom radu ”Od dekonstrukcije do rekonstrukcije traumatizirane zajednice: primjer Vukovara (2008.)” razlikuju pomirenje kao individualni čin, od pomirenja među grupama koje su bile u sukobu. Za odnose nakon konflikta među grupama koriste pojam socijalne rekonstrukcije u zajednici, procese obnove socijalnih odnosa koji mogu, ali ne moraju, rezultirati pomirenjem.

Žarko Puhovski govori o normalizaciji među sukobljenim stranama, nakon čega može doći i do pomirenja, a preduvjet je da svaka strana u sukobu sagleda svoju istinu, kolektivne elemente i elemente odgovornosti za rat na svakoj strani. Napominje kako isti nisu na svakoj strani jednaki, ali ih je svugdje bilo (Slobodna Evropa, lipanj 2019.).

Izraelski psiholog, terapeut, istraživač Holokausta te konflikta i pomirenja Dan Bar-On je svojim radom pokazao kako se od osobnih iskustava, priča o obiteljskom iskustvu u grupi između pripadnika sukobljenih strana dolazi do razmjene iskustava i dijaloga i postupno do razumijevanja i pomirenja

Izraelski psiholog, terapeut, istraživač Holokausta te konflikta i pomirenja Dan Bar-On je svojim radom pokazao kako se od osobnih iskustava, priča o obiteljskom iskustvu u grupi između pripadnika sukobljenih strana dolazi do razmjene iskustava i dijaloga i postupno do razumijevanja i pomirenja.

Svoju (Storytelling) metodu počeo je razvijati tako što je sedamdesetih godina prošlog vijeka intervjuirao djecu čiji su roditelji preživjeli Holokaust. Zanimala ga je trauma roditelja, posljedice na djecu, ono što su znali o iskustvima roditelja, tajne, osjećaje, smisao, strahove, želje za odmazdom i drugo.

Zaključio je (Fear and Hope: Three Generations of the Holocaust, 1998.) da se kod žrtava i njihove djece radi o formiranju identiteta oko iskustva traume te da to ometa razvoj, održava strahove te navodi kao posljedicu i moguću projekciju agresije u druge kao što se može prepoznati u izraelsko-palestinskom konfliktu (kritičnost prema vlastitom društvu nigdje nije lagana uloga).

Zatim dr. Bar-On osamdesetih u Njemačkoj intervjuira djecu visokih nacističkih dužnosnika (Legacy of Silence: Encounters with Children of the Third Reich, 1989.). Grupa njemačkih sudionika tog istraživanja organizira se potom u grupu samopomoći, koju Bar-On povezuje s grupom djece roditelja koji su preživjeli Holokaust, iz čega se razvije zajednička grupa To Reflect and Trust (među njima je bio, primjerice, i sin Martina Bormana; imala sam priliku sresti ih i čuti njihova iskustva).

Ovako formirana grupa je kroz priče o obiteljskom i iskustvu svoje nacionalne grupe prije svega priznala povijesni kontekst (nasuprot negiranju događaja, npr. Holokausta) i razliku u moći među grupama u doba konflikta. Također su uspjeli izbjeći tendenciju osnaživanja postojećih suprotstavljenih identiteta tražeći što imaju i mogu zajednički napraviti i prihvatiti jedni od drugih.

Potom je osigurano ”sigurno mjesto” i uvažavanje za svakoga člana; razvijao se zajednički jezik i razumijevanje, ne gubeći iz vida temu lojalnosti prema svojoj etničkoj grupi čiji članovi ne prolaze kroz slično iskustvo, s tim da se pazilo na očuvanje postojećih odnosa u svakodnevnici.

Utvrdili su kako u obje grupe imaju slične probleme poput osjećaja otuđenosti, simptoma iskorijenjenosti, problema odnosa prema roditeljima i njihovom starenju… Značajne teme svima bile su oko konstrukcije identiteta – kako prihvatiti u sebi žrtvu i potencijalnog počinitelja. Tražili su nove putove davanja smisla, življenja s prošlosti, govorili su o patnjama jednog i drugog iskustva.

Sve se događalo uz pažljivo vođenje i facilitaciju profesora koji je u svom identitetu sadržavao obje strane (židovsko porijeklo te pripadanje njegove obitelji i njemačkoj kulturi).

Ovaj način rada s konfliktom Bar-On je razvijao i na drugim konfliktnim područjima o čemu je izdano više knjiga o dijalogu u konfliktnim situacijama.

Posebno je značajan zajednički rad s mladima koji je Bar-On provodio s izraelskim i palestinskim studentima zajedno s profesorom Samyjem Adwanom na razumijevanju izraelsko-palestinskog konflikta, što je objavljeno u knjizi ”Side by Side, Parallel Histories of Israel – Palestine” (2012.), koja je ocijenjena kao revolucionarna ”dvostruka pripovijest” o povijesti Izraela i Palestine koja nudi novu paradigmu učenja povijesti kroz iskustvo suprotstavljenih grupa i traženja minimuma suglasnosti o događajima.

Mislim da je i kod nas prisutna ideja razvoja paralelnih povijesnih priča kako bi se tražio put približavanja.

Je li ova cjeloživotna posvećenost razumijevanju i rješavanju konflikta donijela značajne rezultate? Odgovor je, znamo, negativan. Profesor Bar-On umro je 2008. godine.

Ali posijano je sjeme. Mnogi mladi ljudi, studenti ovih dvaju profesora sa suprotnih strana konflikta, ali zajedničkih napora za boljitak imaju priliku pomoću znanja i iskustva s ”drugima i drugačijima” izaći iz ”kaveza” (o tome piše jedan drugi značajan autor) i vidjeti širu sliku stvarnosti i tražiti nove mogućnosti susreta, normalizacije…

Situacije poricanja česte su u životu, a radi se o obrambenom mehanizmu kada se nismo spremni suočiti sa stvarima koje su nam bolne, izazivaju tjeskobu, uznemiruju, traže neko određivanje, preuzimanje odgovornosti, suočavanje s vlastitim neprihvatljivim osobinama koje onda kao pojedinci i grupa pripisujemo onima drugima

Mislila sam pisati o mogućnosti spontanih procesa oporavka, o primjerima na koje sam naišla, ali nisam odoljela opisati jedan od pristupa pomirenju – normalizaciji – socijalnoj rekonstrukciji poznajući snagu susreta i dijaloga.

Procesi pomirenja odvijaju se kroz procese od vrha prema bazi i od baze prema vrhu (misli se na zaustavljanje konflikta koje treba kombinirati s društvenim i obrazovnim procesima).

Ali, društveni i posebno obrazovni procesi također ovise o tome kako se gleda ”odozgo”, tko su oni koji imaju moć. Teško da će isti koji su odgovorni za konflikt ili nasljednici koji nemaju snage kritički se odrediti prema prethodnima, iskreno okrenuti normalizaciji.

Što, dakle, može ići iz baze?

Tragam za primjerima spontanih procesa normalizacije, radujem se pozitivnim primjerima koji se događaju, žalim za time što u teškim vremenima nisu bili dostupni primjeri dobrote i solidarnosti, prisutni svo vrijeme, predstavljajući za mnoge ljude u patnji onaj presudni moment da ne izgube nadu i smisao (sjetite se knjige ”Dobri ljudi u vremenu zla” dr. Svetlane Broz).

Ideju oporavka, normalizacije, pomirenja svojedobno je sjajno sažeo urednik (ne)zaboravljenog Ferala naslovom intervjua Luke Braila s profesorom Bar-Onom (koji je u Dubrovniku održao seminar o svojem pristupu konfliktu 2006. godine za grupu stručnjaka, znanstvenika, diplomata, aktivista iz sukobljenih područja bivše Jugoslavije) ”Prosvjeta umjesto osvete”.

Doista, kako postići da nam prosvjeta i demokracija budu lijek protiv konflikta?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora