Buktinju života održava gorivo sporednosti

Protagonist je kičma svake fabule, ali sporednost je najčešće ono što nosi i podržava struju života. Paradoks je da nam u nekoj priči zajedno s onim sporednim promakne i ono najbitnije, i to upravo zbog naše načelne usredotočenosti na bitno.

Ali što bi doista ostalo od evanđelja, primjerice, da se iz njega posmiču i odstrane svi sporedni likovi? Ostao bi tek čemer i jad protagonista bez ikakve trunke smisla i u potpunosti lišen svojega konteksta.

A nije li čovjek upravo s poplavom individualizma izgubio svako čulo sporednosti – sve i sva postali su, naime, toliko važnima, pa ono bitno najčešće promakne nezamijećeno. U svijetu umišljene važnosti nije ostavljeno previše prostora za sporednost.

Jučer sam, izlazeći iz našega stubišta, nagazio tušt. A nema niti jednome u vrtu sporednije i nevažnije biljke od tušta. Tušt je najbolja slika i metafora sporednosti.

Portulaca oleracea, u nas poznatija pod svojim narodnim nazivima kao tušt, tušanj, tustika, portulak… upravo je jedna od onih usputnih i svakodnevnih priča, toliko običnih i svakidašnjih, da ih se više nitko niti ne spominje.

Ta omiljena Gandhijeva hrana, koju botaničari još nazivaju i ”korovom s prehrambenim potencijalom”, biljka je oporih i sluzavih listova u kojoj, prema Plinijevu aristokratskom svjedočanstvu, mogu uživati samo svinje (porci-laca).

A nije li čovjek upravo s poplavom individualizma izgubio svako čulo sporednosti – sve i sva postali su, naime, toliko važnima, pa ono bitno najčešće promakne nezamijećeno. U svijetu umišljene važnosti nije ostavljeno previše prostora za sporednost

Tušt je istinska i nepravedno zanemarena hrana budućnosti. Zapravo, to je možda i jedina istinska ”super-hrana” bez pripadajućega marketinga; nitko vam je, naime, neće pokušati prodati, jer joj nedostaje egzotika goji ili chia sjemenki, maca praha, ginsenga, korijena lotusa…

To je vjerojatno i razlog zbog kojega tušt ne možete nigdje kupiti, ali – dobra je to i utješna vijest! – on raste posvuda, pa vrlo vjerojatno i ispred vašega stubišta. Komercijala ne podržava egzotiku svakodnevnog.

Mnogo je hipoteza o podrijetlu i širenju tušta. Prema mišljenju jednih, njegovu prapostojbinu treba tražiti negdje u Starome svijetu, po svoj prilici u današnjoj Indiji i na Dalekome istoku, dok prema uvjerenju drugih – jer je kao hrana bio poznat još i u pretkolumbovskoj Americi – njegovo širenje vrlo vjerojatno nema ništa s čovjekovim djelovanjem, te je o njemu posve neovisno i slobodno, prepušteno prirodi i vlastitom udesu. To je valjda i jedan od razloga zašto ga čovjek još i danas smatra korovom.

Moja pokojna baba Marija, Dalmatinka s Čiova, a rodoslovljem iz aristokratskog talijanskog roda Aranza (koji se u nas greškom slavenizirao kao Rožić, iako botanička obitelj rutovki nema mnogo toga zajedničkog s ružama), ispripovjedila mi je nemale priče o tome kako je tušt othranio nekoliko naraštaja njezine i naše obitelji, napose u vrijeme ratova, kojih ovdje, doduše, nikada nije nedostajalo.

Ta praktična lekcija iz preživljavanja, što ju je baka usvojila još kao dijete, pokazat će se za nju iznimno korisnom i nepogrešivom, i to upravo za vrijeme opsade Sarajeva. Nije bez razloga podatak da su se stabljike tušta u srednjem vijeku sadile, nosile uza se i razbacivale oko postelje kako bi odagnale zle duhove. Sarajlijama to nije pomoglo protiv topova, ali su mnogi od njih opstali i preživjeli jedino zahvaljujući tuštu.

U devetnaestoj knjizi svojega djela ”Naturalis Historia”, Plinije daje vrlo praktičan vrtlarski savjet: ”Postoje biljke koje treba uvijek saditi skupa: makove s kupusnjačama i portulakom, a rikolu sa salatama”.

U dvanaestoj knjizi Columellina djela ”De Re Rustica”, jednome od najvažnijih praktičnih priručnika antičkog poljodjelstva, nalazimo najjednostavniji te stoga i ponajbolji recept za konzerviranje tušta: biljku treba ubrati ujesen, oprati i ostaviti u hladu da se osuši. Nakon četiri dana, na dno staklenke staviti krupne morske soli (do debljine kažiprsta), staklenku napuniti tuštom i zaliti octom ili kvasinom.

Upotpunite li Columellin recept dodavanjem kapara, ljutike, motara i komorača, dobit ćete neobičnu rapsodiju i osunčanost Mediterana uz gotovo svaki zimski obrok.

Znam, reći ćete: kakav je ovo golemi i neizdrživi skok! Od prošlotjednoga poniranja u pakao nutrine, sada nam se ovdje razotkriva važnost tušta. Ali jedno ne ide bez drugoga. Buktinju života održava gorivo sporednosti

Arheološke iskopine u talijanskoj Reggio Romagna, o čemu sam pročitao i dva-tri znanstvena članka talijanskih arheo-botaničara, potvrdila su prisutnost veoma različitih varijeteta tušta od kasnoantičkog do srednjovjekovnog doba, što sugerira njegovu veoma raširenu prehrambenu uporabu, naročito među siromašnijim europskim stanovništvom.

Potvrdu toga nalazimo i u brojnim srednjovjekovnim izvorima. Naime, poznato je da ga Hildegarda iz Bingena, kršćanska mistikinja i velika poznavateljica ljekovitih trava, nije osobito cijenila, ali to govori samo o njezinoj usredotočenosti na Krista (na ono bitno!), ali ne mijenja činjenicu da je tušt bio iznimno raširen i uzgajan u srednjovjekovnim samostanskim vrtovima.

Još u četrnaestom stoljeću, kako doznajemo od firentinskog putujućeg trgovca Francesca Balduccija Pegolottija, tušt se moglo kupiti na tržnici svake apeninske varošice. Bio je neizostavna namirnica svih brodskih kuhinja na Mediteranu, a naročito kao saveznik mornarima u borbi protiv skorbuta.

Sjemenke tušta su u siromaškim kolačima i slasticama odmjenjivale mak ili su se, pak, kombinirale s drugim začinima u konzerviranju maslina, krastavaca, različitih ”verdura”, začinjavanju umaka i juha.

Lodovico Castalvetro (16. st.), mnogo poznatiji po svojoj poetičkoj ”vulgarizaciji” Aristotela za široke narodne mase, zabilježio je u svojemu djelu ”Breve racconto” raširenu uporabu tušta u salatama, samostalno ili u kombinaciji s drugim povrtnicama, ali ne propušta dometnuti kako je njemu tušt ipak najbolji s fino nasjeckanom kapulom i crvenim paprikama. Ja bih tome dodao i pokojeg inćuna.

Preživio je tako tušt u salatama sve do u naše vrijeme, ali je njegova uporaba kao priloga jelima, samostalno ili u kombinaciji s drugim zeljastim i lisnatim povrćem, pomalo zamirala i popuštala pod sve izraženijim pritiskom industrijske prehrane.

Nije li simbolično da je upravo Henry David Thoreau – pionir građanskog neposluha, abolicionist i borac protiv poreza, bio vjerojatno među posljednjima koji se još mogao pohvaliti kako je ”napravio zadovoljavajuću večeru, zadovoljavajuću na više razina, samo i jedino od tušta”.

Prema nekim suvremenim nutricionističkim studijama, tušt ima i do tri puta više željeza, vitamina C, vitamina A, kalcija i fosfora od špinata, više beta-karotena od mrkve i više omega 3 nezasićenih masnih kiselina čak i od ribe, a daleko najviše od svih znanih zeljastih i lisnatih biljaka u vašemu vrtu.

Tušt je istinska i nepravedno zanemarena hrana budućnosti. Zapravo, to je možda i jedina istinska ”super-hrana” bez pripadajućega marketinga; nitko vam je, naime, neće pokušati prodati, jer joj nedostaje egzotika goji ili chia sjemenki, maca praha, ginsenga, korijena lotusa

Umjesto da trošite ogroman novac na skupocjene dodatke ishrani i alternativnu ”super-hranu”, radije prošećite do prve raskopane vrištine ili kakve druge neposredno obrađene zemljane površine.

Tušt je najčešće prva biljka – a nije li upravo to znamen i ures svake sporednosti? – koja će se ondje ukazati, a lako ćete ga prepoznati po njegovim crvenkastim i zadebljalim granama, koje se iz središta biljke pravilno šire prema vani, baš poput nožica kakvog poljskog ili šumskog pauka.

Antički pisac Teofrast (4. st. pr. n. e.) ovu biljku naziva ἀνδράχνη, u čemu možda treba poslušati odjek grčke mitologije. Prisjetimo se: lidijska tkalja Arahna, koja se u tkanju htjela natjecati s Atenom, isprela je priču o pustolovinama bogova. Atena je to tkanje razdrla i pretvorila Arahnu u – pauka.

Ako ne ranije, onda se prisjetite ove kratke crtice o tuštu i sporednosti kada neki novi rat i oskudica zakucaju na vaša vrata; želite li ostati na životu, ne propustite još danas provjeriti raste li tušt u vašoj neposrednoj blizini. Jer nije sve bitno u životu satkano od važnosti i značaja, već daleko više od onoga naoko usputnoga i beznačajnoga.

Znam, reći ćete: kakav je ovo golemi i neizdrživi skok! Od prošlotjednoga poniranja u pakao nutrine, sada nam se ovdje razotkriva važnost tušta. Ali jedno ne ide bez drugoga. Buktinju života održava gorivo sporednosti.

Ako smo, naime, išta mogli naučiti od Béle Hamvasa, čiji je život bio sav od sporednosti, onda je to upravo utješna ali i zastrašujuća spoznaja da je najbitnije životne tajne, njegove najkompliciranije i najzakučastije istine, moguće izvesti iz najobičnijega tanjura juhe od mrkve. Ne mogu se jesti tripice i istodobno čisto živjeti, kaže Hamvas No velika je to i majstorska mudrost. Posvetite joj danas nekoliko trenutaka.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
    •  Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
    •  Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora