Zašto je iluzorno očekivati od političara da priznaju grešku

U koroni sam. Ipak. Svo ovo vrijeme od početka pandemije nisam se bojala. U ove dvije godine morala sam češće putovati iz obiteljskih razloga, radila sam on-line i uživo kad je god bilo moguće.

Uz mjere opreza, uz dvije doze cjepiva, bila sam prilično uvjerena da će me korona mimoići (suprug je prebolio prije godinu dana, a mene je virus tada zaobišao).

Jesam li trebala biti opreznija? Vjerojatno, ali gdje je granica? Sada je puno (odgovornih) ljudi oko mene zaraženo. Britanci očekuju da će (kod njih) COVID uskoro postati endemska bolest. Profesorica Alemka Markotić se nada da će se virus ”ispuhati”. Nadajmo se.

Naš urednik Drago mi predlaže za kolumnu da napišem kako je to biti u koroni. U mom slučaju zahvalna sam da je tijek bolesti blag. Cjepivo? Manje opasan soj? Nemam drugih zdravstvenih rizika? Strpljivo ispraćam dane, oporavljajući se.

Ne znam kako bi bilo da trebam liječničku pomoć. Do moje doktorice je teško doći telefonski. Mogli su mi zakazati PCR test tek za tjedan dana od kad sam se javila, sistem je preopterećen. Zato se odlučujem obaviti test u privatnom laboratoriju. Sutradan, nakon testa (pozitivna), godi mi poziv epidemiologinje: u sustavu sam, funkcionira. Umirujuće.

Više od zdravstvenih poteškoća okupirana sam događajima izvana kojima nema ni brzog ni dobrog lijeka, a pogotovo nema ”prirodnog prebolijevanja”.

Prošla je godišnjica od petrinjskog potresa, uznemirujuće su mi vijesti oko BiH (i neprihvatljivi akteri). Objavljen je porazan, ali ne iznenađujući popis stanovništva. Čudnovata trakavica s tenisom se nastavlja. Osjećam nešto nametljivo u bombardiranju o tužnoj priči nestanka mladog Splićanina u Beogradu. U Zagrebu su opet počela okupljanja – ovi prosvjedi, sigurna sam, nisu na dobrobit nezadovoljnih građana.

Na godišnjicu potresa u Petrinji, vlast odlazi na teren. Priznajem da sam se upitala hoće li doći, s kakvim porukama, budući da je jasno kako nema obnove: hodaju, govore, primaju zahvale, fotografiraju se.

I dok se u literaturi spominju poželjni i tipični psihološki profili političara, u životu to ipak nije tako jednostavno (na sreću). Tako bih, primjerice, rekla da pokojni Janez Drnovšek nije bio ekstrovert, nije žudio za medijskom izloženošću, ali je kao lider ostavljao dojam osobe od integriteta i povjerenja

Za mene je bio nadrealan i nelagodan prizor prigodnog dolaska političara i nedostatka kontakta sa stvarnom situacijom stanovnika na terenu, bez suosjećanja (ne sažaljenja) i potrebne iskrenosti prema njima, situaciji, te prema vlastitoj ulozi…

Onda je poletjela gruda, poruka od građana. Je li to ujedno i poruka od birača? Možda (mada smo svjedoci da birači teško mijenjaju svoju političku opciju, kako god im bilo).

Pratim kako se moji poznanici i kolege u pogođenom području nose s informacijama, administracijom, sredstvima, neizvjesnošću – a nisu posve neupućeni i nemoćni. Otvaraju vrata, pišu, pitaju, razmišljaju što i koliko mogu i što smiju sami…

Čekaju. Vlasnica sjedi u kontejneru (istovremeno zahvalna, ljuta i jadna, uporna) pred oštećenom kućom, spomenikom kulture i čeka.

Što danas dok ovo pišem rade ljudi rasuti po Baniji – poljoprivrednici, starije osobe, samci, slabih ili bez prihoda, roditelji i djeca? Koliki je broj onih kojima je ostalo da se oslanjaju na vlastitu otpornost, na dobronamjerne ljude, a prikladna društvena akcija je izostala?

Posustajem. Puno je vijesti i pokazatelja koji donose osjećaj nemoći.

Tko su političari, ljudi koji donose odluke?

Kakvi su kao ljudi, ličnosti, kako se ponašaju, rasuđuju, kakav je njihov integritet, stilovi upravljanja? Što je njima teško, što izbjegavaju, gdje su im slijepe mrlje, kako se nose sa stresom?

Je li se stvarno izgubi kontakt ”s bazom” ili ga nije ni bilo? Kako nam se to oni obraćaju kao građanima, biračima? S poštovanjem, uvažavanjem, makar se ne slažu ili ne mogu učiniti što se od njih traži? Ili? Kako (ako) obrazlažu svoje odluke?

Rukovođenje je silno složen posao, a ekstraverzija se spominje kao jedna od najčešćih osobina povezanih s dobivanjem vodećih pozicija i učinkovitosti u upravljaju.

Smatra se da birači žele hrabrog, asertivnog, iskrenog, emocionalno stabilnog, inteligentnog i empatičnog lidera (kod spominjanja inteligencije misli se na socijalnu inteligenciju odnosno na zanimanje i razumijevanje socijalnih situacija i procesa).

Birači također priželjkuju lidera manje ljubaznog nego što su sami: izgleda da biraju sebi slične političare, ali koji imaju jače izražene liderske osobine.

I dok se u literaturi spominju poželjni i tipični psihološki profili političara, u životu to ipak nije tako jednostavno (na sreću). Tako bih, primjerice, rekla da pokojni Janez Drnovšek nije bio ekstrovert, nije žudio za medijskom izloženošću, ali je kao lider ostavljao dojam osobe od integriteta i povjerenja.

A kako se u nas ljudi pripremaju i ulaze u politiku?

Psiholozi tvrde da je sposobnost vođenja prirodna karakteristika tek u jednoj trećini, a da se dvije trećine mogu steći.

Sjećam se kako sam davno, davno bila impresionirana (i zbunjena budući da se govorilo o mlađim dječacima odgajanim u internatima) čitajući kako Britanci odmalena školuju pripadnike povlaštene klase za upravljanje zemljom. Vidimo da ni uz dugu tradiciju upravljanje zemljom nije lagano, a valjda se i vremena mijenjaju.

Evo, najednom iz sjećanja mi izroni Kumrovečka politička škola, ali to je bilo drugačije, također davno.

A zapravo ne znam o pripremi za političko djelovanje u nas. Često se do tada nepoznati i politički neiskusni ljudi pojave i odjednom obnašaju značajne dužnosti. Imaju hrabrosti, kao i oni koji su im na tom putu pomogli!

Evo kako na primjeru iz SAD-a govore o skandalima političara. Iako su političari pod okom javnosti, ipak zbog nekih osobina ličnosti koje se češće javljaju među njima nego u općoj populaciji (narcizam, sklonost preuzimanju rizika, želja za moći, makijavelizam, poistovjećivanje s političkom ulogom a zanemarivanje autentičnog selfa), oni ulaze u rizične aktivnosti i skandale, odbijaju prihvatiti odgovornost, ispričati se, bivaju kontradiktorni.

I mi smo ovdje itekako svjedoci različitih neprihvatljivih situacija. Možemo misliti da je teško razmrsiti što pripada pojedincu, ali važnije je analizirati koji dio pripada kontekstu u kojemu se različite manipulacije mogu događati, ponavljati i beskrajno opravdavati.

A što je s priznavanjem nedostatka sposobnosti, političke volje i odgovornosti da se iskoriste dobivena sredstva, o čemu se posebno govori u vezi potresa i obnove?

Naš urednik Drago mi predlaže za kolumnu da napišem kako je to biti u koroni. U mom slučaju zahvalna sam da je tijek bolesti blag. Cjepivo? Manje opasan soj? Nemam drugih zdravstvenih rizika? Strpljivo ispraćam dane, oporavljajući se

Politika izaziva snažne emocije, utječe na naš život, čest je osjećaj frustracije i nemoći.

Kao što u psihologiji traume postoji pojam ”naučena bespomoćnost” (osjećaj nemogućnosti žrtve da bilo što učini za sebe), možemo se upitati osjećaju li se tako građani stradali od potresa u Zagrebu i na Baniji? Mnogi naši sugrađani se osjećaju iscrpljenima, bespomoćnima, nevidljivima.

Dokle to može ići?

U kriznim situacijama sužava se rasuđivanje pojedinaca i grupa, a povjerenje se može olako dati onima koji se odnekud pojave i djeluju sigurno, obećavaju spasonosna i brza rješenja (kojih zapravo nema…).

Psihologija prožima političku sferu. Bili toga svjesni ili ne, svi smo uključeni. Političari i javni dužnosnici procjenjuju osjećaje i mišljenje javnosti o važnim temama kod donošenja odluka (valjda ne samo oko izbora?). Oni također utječu na formiranje javnog mnijenja o njima važnim pitanjima (na opću dobrobit ili…).

A mi, građani, nastojimo shvatiti politiku i političko ponašanje prema našim mogućnostima, uvjerenjima, znanju, iskustvu, ali prije svega prema osjećajima. I upravo u tom području osjećaja, stavova i predrasuda, slike o sebi, iluzija i zabluda, svi smo slični – političari i građani. Jedino nam odgovornosti nisu iste.

Kada razmišljamo o sebi kao pojedinci i pojedinke (građani/ke i političari/ke), važna je odlika sposobnost pogleda na sebe, spremnost i sposobnost za refleksiju.

Paradoksalna teorija promjene u geštalt terapiji (Arnold Beisser) upućuje nas: promjena, rast i razvoj nastaje kada osoba bar na čas odbaci ono kakvom bi htjela biti, kakvom želi da je drugi vide, da prihvati ono kakva jest i ono što joj nije drago. Tek tada, polazeći od onog što jest, može se na zdraviji način krenuti dalje.

Vrijedi za pojedince i grupe, za izlazak iz zastoja, stagnacije, za odnose s drugima, povezanost, sprečavanje podjela…

Što bi se dogodilo da se javi netko od odgovornih, učini presedan i kaže: ”Evo, ovdje smo pogriješili, ovo je trebalo drukčije i bolje, imamo odgovornost i poštujemo vas građane, dajte nam podršku da ispravimo grešku”?

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora