Stradanje u Jugoslaviji se više istražuje van našeg prostora

Pred nešto više od mjesec dana zbile su se dvije međunarodne naučne konferencije koje su se potpuno ili djelimice bavile Jasenovcem i/li stradanjem na prostoru okupirane Kraljevine Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, a s kojih su očigledni zaključci od odsudne važnosti za istraživanje Holokausta, genocida i uopšte stradanja – a naravno i samog rata – na zadatom prostoru danas.

Obe konferencije održane su virtuelno: jedna koju je organizovao Centar Hugo Valentin sa Univerziteta Uppsala – uz podršku International Holocaust Remembrance Alliance (IHRA), od 15. do 17. decembra 2021. godine, te druga, redovna dvogodišnja međunarodna naučna konferencija Yad Vashemovog Međunarodnog instituta za proučavanje holokausta, koju je pandemija COVID-19 pomakla s pretprošlog decembra na period od 6. do 9. decembra 2021. godine.

Dok je Yad Vashemova konferencija nosila naslov Non-German Camps during the Holocaust Period (Ne-njemački logori iz perioda Holokausta), i uključivala je – kako bi se moglo i očekivati – nekoliko izlaganja o jugoslovenskoj povijesti, konferencija Centra Hugo Valentin s naslovom Jasenovac Past and Present: History and Memory of Institutionalised Destruction bila je u potpunosti posvećena Jasenovcu.

Pogledaju li se programi obe konferencije – a Yad Vashemova je osim uvodnog predavanja Alexandra Korba uključivala i jednu sesiju o Jugoslaviji i jednu posebno o Jasenovcu – jedna stvar je zajednička i zapanjujuća: velika većina učesnika na obe konferencije ili nije porijeklom s područja bivše Jugoslavije ili u najmanju ruku ne radi na institucijama s tog područja.

Pogledaju li se programi obe konferencije – a Yad Vashemova je osim uvodnog predavanja Alexandra Korba uključivala i jednu sesiju o Jugoslaviji i jednu posebno o Jasenovcu – jedna stvar je zajednička i zapanjujuća: velika većina učesnika na obe konferencije ili nije porijeklom s područja bivše Jugoslavije ili u najmanju ruku ne radi na institucijama s tog područja

Takvo nešto je bilo teško zamislivo još 2006. godine kada je u junu na Međunarodnom institutu Yad Vashema održan skup o holokaustu na području okupirane Kraljevine Jugoslavije, na kome je gro učesnika van Izraela osim Srđe Trifkovića i Krinke Vidaković-Petrov bio sa institucija u Srbiji: Milan Ristović, Milan Koljanin, Jovan Mirković, Dragan Cvetković.

Doda li se tom broju Ivo Goldstein koji je nekoliko godina prije tog skupa sa ocem Slavkom objavio ”Holokaust u Zagrebu” – praktično su svi relevantni istraživači holokausta u Jugoslaviji bili na okupu. Rijedak izuzetak bio je u to vrijeme Damir Mirković, emeritus sveučilišta Brandon u Kanadi koji je postigao međunarodni status baveći se pitanjima genocida u NDH.

Danas, upravo je obratno: Dok stručnjaci sa visokoškolskih ustanova i istraživačkih institucija s područja bivše Jugoslavije čine trećinu učesnika na ove dvije konferencije, preostale dvije trećine čine stručnjaci sa institucija van bivšeg jugoslovenskog prostora, od kojih stručnjaka, pak, barem polovina nije ni porijeklom s tog prostora.

Štaviše, neki od najznačajnijih stranih stručnjaka nisu učestvovali na ovim konferencijama: Rory Yeomans, Michele Frucht-Levy, Walter Manoschek itd.

Od prisutnih, uvodna – keynote – predavanja držali su Alexander Korb sa sveučilišta u Leicesteru (Nazi Allies’ Camp Systems in Eastern and Southeastern Europe, 1938-1945) na Yad Vashemovom skupu, a Diether Pohl (The European Camp System and Jasenovac) sa Alpen-Adria-Universität u Klagenfurtu na skupu univerziteta u Uppsali.

Zaključak je jasan: istraživanje Drugog svjetskog rata na području okupirane Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo istraživanje stradanja na tom prostoru u to vrijeme, definitivno je izmješteno u naučne institucije van južnoslovenskog prostora i najvećim dijelom u ruke inostranih naučnika.

Uskoro možemo očekivati i još naučnih skupova, knjiga i radova, a zatim i sinteza, koje će u potpunosti ili većim dijelom biti organizovane, pisane i objavljivane van prostora bivše Jugoslavije, iako postoji već niz veoma ozbiljnih knjiga o teroru i stradanju u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu napisanih i objavljenih u svijetu (na primjer, Serbia Under the Swastika pokojnog Aleksandra Prusina s New Mexico Techa; šire gledano, doktorat Martina Van Crevelda Hitler’s Strategy 1940-1941: the Balkan Clue je znamenit primjer), a koje nisu naišle ni na kakvu recepciju na južnoslavenskom prostoru.

Zašto se tako desilo?

Prvo, zato što se radi o događajima od velike važnosti, među kojima ima i zbivanja od svjetskog značaja.

Još davno je, na primjer, Milan Koljanin s razlogom ustvrdio da ni u jednoj zemlji nije s takvom raznolikošću primijenjeno ”Konačno rješenje” kao u Jugoslaviji; brojne studije po vojnoistorijskim časopisima, evropskim i američkim višim i visokim vojnim školama posvećene su, recimo, Desantu na Drvar – uključujući master rad na univerzitetu Korpusa mornaričke pješadije sadašnjeg kanadskog načelnika generalštaba, generala Wayne D. Eyrea.

Konačno, ako Martin Van Creveld smatra da je sudbina Wehrmachta u Jugoslaviji najbolja paralela sa onim u čemu su se USA sa svojom coalition of the willing obrele u Iraku, zašto bi bilo čudno da se brojni think-tankovi koji drže do Van Creveldovog mišljenja sa žarom koji ponekad podsjeća na svojedobnu posvećenost klasicima marksizma odjednom zagledaju u operacije Weiss i Schwartz?

Drugo, istoriografija holokausta je (neki će povikati: konačno!) uradila dovoljno na istraživanju svojih osnovnih teritorija (Poljske i okupiranih dijelova SSSR-a) da bi mogla da se osvrne i na druga mjesta na kojima se zbivao Endlösung.

Jugoslavija pritom zvuči vrlo obećavajuće onima koji je znaju iz devedesetih, i smatraju da će opšte predodžbe stečene na polju Bosne i Kosova s lakoćom aplicirati na okupiranu Jugoslaviju.

Zaključak je jasan: istraživanje Drugog svjetskog rata na području okupirane Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo istraživanje stradanja na tom prostoru u to vrijeme, definitivno je izmješteno u naučne institucije van južnoslovenskog prostora i najvećim dijelom u ruke inostranih naučnika

Na žalost, nakon što se malo nadnesu nad vojištem između Ludbrega, Travnika i Mratinja, vrlo brzo većina takvih sa kapija Vojnog arhiva u Beogradu, HDA i Centralnog cionističkog arhiva u Tel Avivu završi u džobničkom (jobnik – u IDF žargonu vojnik koji služi vojsku u neborbenim jedinicama, ”odrađujući” vojni rok) pozadinskom ešalonu ”studija sjećanja”, pa tako – recimo – na jednog ili dvojicu povjesničara holokausta u Jugoslaviji danas širom planete imamo osam ili devet (ovde se umjesto jedan ili dva može reći 10-20%, a umjesto osam ili devet – 80-90%. Omjer je, uglavnom, katastrofalan, ali on na žalost prati trendove u istoriografiji holokausta u svijetu) stručnjaka za to kako su se Jugoslavija i/li njene države nasljednice sjećale Drugog svjetskog rata, holokausta, samudaripena, genocida nad Srbima itd., i za to kako su sve ove države gradile i rušile memorijale ili kako svoje mlade građane obrazuju (ili ne) o istim zbivanjima.

Konačno, tu je i rastuća netrpeljivost u javnom diskursu prema istoričarima-profesionalcima koji svoja istraživanja ne kane podvrgnuti plitkim politizovanim potrebama, a koja vlada u nekolikim zemljama bivše Jugoslavije, na opštu zapanjenost i veselje svjetske istoriografske zajednice, posebno one koja se bavi istraživanjem holokausta i genocida.

Ta zapanjenost se mogla čuti i, npr., u predavanju Reflections on the Case of Jasenovac and its Wider Context dr. Roberta Rozetta, jednog od Yad Vashemovih najozbiljnijih stručnjaka, na konferenciji koju je organizovao njegov matični Institut.

Istoričari profesionalci s područja bivše Jugoslavije koji se bave ovom temom i koji skoro bez izuzetka vrlo dobro sarađuju bez obzira na granice, osjećaju se u najmanju ruku zapostavljeni vidjevši koliki je napor potreban da se njihovi zaključci i njihov rad izbore s primitivnim okruženjem i dobiju javni glas, a mlađe im kolege se vrlo često obeshrabruju i umjesto Drugog svjetskog rata poduhvataju se bezbjednijih tema i pravaca u istraživanju, od urbanog razvoja provincije u SFRJ do razvoja SSOJ u JNA, a koji im isto tako ne ometaju akademsku karijeru.

Kao specifičan slučaj ostaje Univerza v Mariboru – kojoj se, nadati se, lagano priključuje i banjalučki univerzitet – na kojoj postoji čak i Mednarodni raziskovalni center II. svetovne vojne i na kojoj je još 2014. godine Daniela Mitrić mogla napisati master rad ”Koncentracijska taborišča v Jasenovcu in vloga obveščevalnih služb”, a da to ne bude još jedan skandal za polupismene politikante.

Kako god bilo, Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu i stradanje u njoj izašli su iz svojih izvornih okvira i ušli u parametre svjetske istoriografije. Vidjećemo šta će ona učiniti s njima.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Odbrana i posljednji dani: od Odbrane dva ethosa
    •  Pavelić je podigao desnicu i uzviknuo ''Slava Ukrajini!''
    •  Rađanje muzike iz duha holokausta?
    •  Herojska misija – nekad i sad
    •  Stručnjaci za holokaust slabo poznaju Pravoslavne crkve
    •  Zašto su visoke avangarde pop-kulture slijepe za holokaust
    •  Predvodi li Izrael još uvijek istraživanje holokausta?
    •  Važno vraćanje holokausta u kontekstu Drugog svjetskog rata

> Svi tekstovi ovog autora