Birati (zauzetost za) MIR

Ruskom invazijom i započinjanjem rata i nasilja u Ukrajini povijest ukrajinsko-ruskog sukoba dolazi u drugi plan. U prvi izbija bjelodana činjenica: rat je zločin protiv mira, protiv čovjeka i protiv Zemlje.

Njime se ne ispravljaju, nego nagomilavaju nepravde. O tomu svjedoči sve što se ”dogodilo” u ”samo” 15 dana rata – količina i intenzitet razaranja organizirane mirnodopske zajednice; prijetnja sveuništavajućim nuklearnim pa biološkim ratom; teška stradanja i patnje ljudi, posebice onih najslabijih, djece, žena i staraca, ali i pripadnika vojnih postrojbi za koje vjerujem da su najvećim dijelom silom prilika u napadnim ili obrambenim linijama suludog nasilja.

Gledamo slike krvlju natopljenih gradova. Vraćaju sjećanja na proživljeno. Ispunjeni smo tugom zbog žrtava, ogorčenjem nad okrutnošću i zebnjom za budućnost.

U nevjerici sam što logika i tehnologija ratovanja čini, kako se uklapa u način na koji je ljudska zajednica organizirana i kako se širi globalno i u sve pore života.

Prvi apel za mir potpisala sam prvi dan napada na Ukrajinu – apel mirotvorki i feministica, pa apel laureata mirovne Nagrade ”Krunoslav Sukić”, pa onaj vjernica upućen vjernicima i predstavnicima vjerskih zajednica… Dijele se i supotpisuju.

Ljudi su na ulicama i trgovima gradova diljem Evrope pa i Rusije. Jučer papa Franjo ponovno osuđuje agresiju i poziva na prekid rata i omogućavanje humanitarnih koridora.

Sinoć sam na trgu susrela dvije djevojke s majkom – rusko govoreće Ukrajinke smještene u prihvatni centar.

Još jedna stvar za koju sam zahvalna i s kojom se osjećam dobro – spontanu solidarnost s izbjeglicama iz Ukrajine ovaj su puta države EU učinkovito institucionalizirale i operacionalizirale, uključujući Hrvatsku i moj Osijek.

Šesnaestog dana rata izbjeglice su slobodni građani u mom gradu, nisu u getu izbjegličkih kampova!

Apeli i prosvjedi za prekid rata i rješavanje sukoba mirnim sredstvima, posebno kada su spontana i masovna pojava i to s obje strane bojišnice, posebno kada jasno osuđuju agresiju počinjenu od strane vlastite države mene ohrabruju. Iz dvaju razloga.

Razumijevam ih kao izraz međusobne ljudske uzajamnosti što je društveni kapital neovisan o politici, a itekako može imati utjecaj na politiku – poziva i daje zeleno svjetlo političarima da djeluju. A govori i o našoj, građanskoj potrebi za djelovanjem – pružanjem otpora ratu.

No radimo li to? Odnosno, koliko je brojno i u kojoj je mjeri utjecajno civilno-društveno antiratno, antimilitarističko i mirovno djelovanje?

Teško pitanje na koje teško da bih mogla odgovoriti. Ali pokušat ću iskreno odgovoriti na pitanje koje sama sebi postavljam – kako se nakon triju desetljeća mirovnog angažmana osjećam i što mislim gledajući užase rata u Ukrajini.

Ruska invazija na Ukrajinu suočila me s činjenicom da hladni rat i blokovska podjela nije nikada prestala, da trideset godina nakon pada ”olovne zavjese” svijet i dalje funkcionira na interesnim podjelama, a ”mir” se garantira vojnom silom i u nju se stalno sve više ulaže.

Ponovno je ojačala Rusija pod Putinovim režimom, a razvila se Kina. Politike izgradnje sigurnosti na temelju suradnje i razvijanja prijateljskih odnosa s Rusijom nisu zaživjele. S Kinom?

Znam, primjerice, kako su organizacije, aktivisti i eksperti civilnoga društva u Švedskoj prije nekih pet do šest godina elaborirali svoj zahtjev da se u povećani proračun za vojsku (koji je obrazložen potencijalnom prijetnjom od Rusije) uklopi i stavka za civilno-društvene aktivnosti izgradnje povjerenja i suradnje između građana Švedske i Rusije – kao prevencija ratu. Nisu dobili.

Danas se podsjećam da moj iskorak u mirovni društveni rad prije trideset godina vežem s dva suočavanja.

S ratom u svojoj domovini i s osvještavanjem i prihvaćanjem činjenice da i ja nosim dio odgovornosti za rat u mjeri moje građanske pasivnosti, jer nisam radila na promjeni onoga što sam vidjela da nije dobro.

Moje mirovno djelovanje vežem, pak, za tri suočavanja.

Prvo, da kao građani nećemo moći zaustaviti rat.

Drugo, da je usred rata raditi za mir moguće i potrebno (jer postavlja temelje načinu na koji će mirnodopska zajednica biti organizirana) i blagotvorno i emancipirajuće. Oslobađamo se od nasilja onda kada uspijevamo sami ne pridonositi njegovoj spirali i tako izbjeći da postanemo preslika onog protiv čega se borimo.

I treće, da je važno mirovno djelovati u mirnodopsko vrijeme – mirotvorstvo je nenasilna društvena zauzetost za unapređivanje odnosa (pravednije odnose) u sferi osobnih odnosa, gospodarskih, društvenih, političkih i kulturnih. Ono podrazumijeva promjenu odnosa moći dominacije (nad drugim) u odnose suradnje.

To iskustvo obavezuje me skromno, bez čitanja lekcije drugima, podijeliti ga kao neke orijentire, znakove na putu i u današnjoj situaciji rata u Ukrajini i prijetnje ratom svjetskih razmjera. Za mene to, prije svega, znači birati aktivnu zauzetost za MIR. Ujedno je to i lijek protiv antiratnog i mirovnog populizma.

Biramo aktivnu zauzetost, borbu za MIR!

Osuđujemo agresiju. Osuđujemo što čini režim, ali ga ne poistovjećujemo s građanima Rusije. To svjedočimo javno i očekujemo da to čine i politički lideri.

Upućujemo podršku mirovnim inicijativama i antiratnom pokretu u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji.

Pazimo da ne upadnemo u zamku sotoniziranja neprijatelja jer nas to zatvara u logiku totalnog rata – ili oni ili mi. Pri tome, jer je neprijatelj dehumaniziran, sva sredstva prešutno postaju dopuštenima.

Imala sam priliku čuti (i aktiviste za ljudska prava) kako pozivaju na odlučujuću bitku između dobra i zla, istočnog barbarizma i zapadne civilizacije.

Iskazujemo djelatnu solidarnost sa žrtvama. Pazimo da prirodno nagnuće solidarnosti prema žrtvama ne postane bolno mjesto podjela, odnosno da žrtve onih drugih ne padnu u području naše slijepe pjege.

Pohvaljujemo direktivu koja osigurava očuvanje ljudskog digniteta za izbjeglice iz Ukrajine i tražimo da se primjenjuje na sve građane bez rasne diskriminacije (da isti tretman imaju osobe koje privremeno žive u Ukrajini a nisu bijeli Ukrajinci, oni iz Indije, Libanona, Maroka, Nigerije…).

Pozivamo na zaustavljanje rata i osiguravanje fer pregovora.

Obavezujemo se argumentirano suprotstavljati novom valu militarizacije i trke u naoružanju.

Posvećujemo se lokalnoj i globalnoj suradnji na zaustavljanju pogubnog ljudskog djelovanja na klimu radi očuvanja Zemlje i međusobne solidarnosti.

Jer, sustav koji počiva na vojnoj sili i prestižu je ”bag” održivog i demokratskog razvoja. Aktivnu zauzetost za mir u ratnim i mirnodopskim vremenima vidim jedinim humanizirajućim konstruktivnim odgovorom i alternativom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Učitelji su ključ – Sukob kao prilika
    •  Dijalog oko roda Što ja znam, kako razumjevam rod?
    •  Radost i politike nenasilja
    •  Pridonosim li prepoznatljivosti emancipirajuće božanskog?
    •  15 godina mirovne nagrade ''Krunoslav Sukić''
    •  Prestanite za ime Boga! TREĆI PUT POSTOJI!
    •  Osječki Černobil – bitka nije dobivena, borba tek predstoji
    •  Građanima nisu jasni vidovi strukturalnog nasilja na djelu
    •  Mirotvorstvo na nišanu – treba nam prekretnica
    •  Iznenadne strahote u Srbiji i obrazovanje za mir

> Svi tekstovi ovog autora