Naš CV mora biti otvorena knjiga u koju svakoga primamo

Proslavili smo Pesah, Uskrs, Vaskrs i Bajram. Bliži se i Đurđevdan. Zbili se praznici jedan uz drugi kao da nam Bog pokušava nešto da kaže, da nas podsjeti da se i mi slavljenici zbijemo jedni uz druge kako bismo pokazali da ono što slavimo treba i da živimo.

Najljepše želje i pozdravi stizali su sa svih strana i sve strane su uzvraćale najljepšim željama i pozdravima. Svi smo poželjeli mir, zdravlje i sreću svima. Ja obavezno dodam i da to sve bude na mnoga i blaga ljeta. Da sve traje. Kao da želim odložiti dan posle kada više ne lete šarene konfete.

Kada je Vanja svojevremeno posle liturgije upitao jednu baku kako je, ona mu je šeretski odgovorila: ”E moj oče, nemaš ti vremena to da čuješ.” Na taj bakin odgovor su se oboje nasmijali i nastavili razgovor u mjeri koju je baka odredila.

Bakin šarmantni odgovor smo usvojili i često drugima odgovarali u bakinom maniru. U njenom odgovoru je izrečena velika istina – isuviše je složeno da bi me neko čuo. A trebalo bi. Da me čuje…

Iako smo odavno Izlazak iz ropstva – Misira, Vaskrsenje Hristovo i kraj mjeseca Ramazana sveli na prazničnu trpezu koja zbog vrtoglavih cijena sve više podsjeća na Balaševićev stih: ”…al se nekad dobro jelo baš”, možda nije kasno da se opomenemo suštine samih praznika koji su kruna ne trpeze, nego života, neponovljivog i čudesnog. Jer čudesni su putevi Gospodnji ako njima hode bogoliki ljudi.

Tim putevima često, u zadnje vrijeme, prošetam do svoga djetinjstva koje se u mislima i čulima vraća. Naša kuća je bila dom svakome kome je trebala pomoć, razgovor, a nekada samo osmijeh.

Nerviralo me je tada što sam često bila poremećena u svom komforu pa smo brat i ja morali svoje krevete ustupiti nezvanim, ali u našu kuću dobrodošlim gostima. A mama i tata su nezvane goste i njihove muke i probleme liječili, davali im svoje vrijeme, dom. Sve što im je trebalo. I osmijeh.

To nisu činili da bi imali dobar formalni i danas popularni curriculum vitae (CV). Za mog oca, protu i majku protinicu, CV je bio otvorena knjiga u koju su se upisivali svi koji su osjetili gostoljublje mojih Avrama i Sare. CV je bio i da je hram čist i svakodnevno praznično okupan, a da se po Jevanđelju, koje otac propovijeda, živi.

I dok proslavljasmo ovih dana praznike svih tradicija i dok su želje i pozdravi pljuštali sa svih strana, zaboravljamo da nam je najvažniji CV upravo onaj bogoliki i čovjekoliki pečat koji ostavljamo na stazi života.

Do jednostavnosti treba porasti, pisao je Gogolj. Do nje ne rastemo preko CV-ja. Rastemo kroz iskušenja koja pobjeđujemo, sa kojima se rvemo i padamo i ustajemo. Do jednostavnosti rastemo tako što Jevanđelje nad kojim se kunemo živimo.

Sjetim se koliko je profesor dogmatike i etike na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu insistirao na ličnosnom (ličnom) odnosu prema Bogu u kojeg mi hrišćani vjerujemo. Trudio se da shvatimo da Bog nije viša sila nego ličnost koju poznajemo u slobodi u kojoj nam se otkriva. Slobodi da nam se otkrije i slobodi da ga otkrijemo. I ljubavi koju nam Bog daruje da bismo mu se mi kroz ljubav otkrili.

Ko ne ljubi, ne poznaje Boga; jer Bog je ljubav (I Jov 4,8)

Kada se Vanja razbolio vjerovala sam da će biti dobro jer mi je Bog slao znakove kroz ljude. Kroz one koji su shvatili da je ljubav pažnja.

Sjećam se trenutka kada su mi saopštili da Vanja neće preživjeti. Izašla sam iz bolnice i plakala. Nisam znala kuda da krenem. Sjela sam u auto koje nisam pokrenula. Jesen, kiša i ja. I Mocartov Requiem. Requiem – Vanjina omiljena kompozicija.

Telefon je zazvonio i razbio Requiem Malom noćnom muzikom: ”Hej, lepa moja, de si ti meni? Roćko i ja smo tu ispred bolnice…”

To je bila moja Nena. Istrčala sam iz auta u susret njima. Bogolikim ljudima. Moja tuga je njihovom dolaskom postala manja, a nada da će Vanja preživjeti veća.

Nenu sam upoznala na prvoj godini studija u Beogradu. Stajala sam ispred Patrijaršije u čijoj sali smo imali predavanja. ”Zdravo, ja sam Nena iz Sremskih Karlovaca.” Postale smo prijateljice.

Čini mi se da smo kroz studije shvatile da Bog nije viša sila, da je Bog konkretan, Bog ljubavi koju želi da jedni drugima darujemo u zajednici u kojoj se preobražavamo. Tako što volimo. Bezuslovno.

Vanja je preživio. Ja sam agoniju preživjela zahvaljujući ljudima.

U tom haosu Jana me odvela svome frizeru da se ofarbam, Danijela se ponudila da odemo na pivo, Nataša je iz Zagreba slala srebrne podloške za traheostomu, kum Zoran na kompjuteru pokazivao kako izgleda Vanjin mozak posle udara i šta čini on kao neurolog da ga spasi, kum Darko je išao sa mnom po bespućima bolnice, o. Borislav slao lijek iz Ljubljane, ujna Goga me bodrila osmijehom, teta Nada me povezivala sa svijetom, s Jelenom i Draganom popih najbolji kapučino, zet Dragan mi je kuvao kafe kada polumrtva dođem iz bolnice.

Prije spavanja bih pročitala Akatist Bogorodici Beočinskoj iz knjižice koju mi je donijela Nena.

A svi ovi prekrasni ljudi znaju da je pažnja drugo ime za ljubav. O njihovim kurikulumima znam dovoljno, znam da su dobri ljudi. Onakvi uz kakve sam odrastala. Onakvi kakve nas Bog želi svaki dan. I kada praznici prođu.

A šta je ljubav bezuslovna… Ovih dana me Vanja nervira jer posle zemljotresa u Hercegovini koji samo jako osjetili i u Sarajevu insistira da spava u patikama. Razumijem, Banjalučanin je. Oni već imaju genetsko pamćenje zemljotresa iz 1969. Mislim da pretjeruje. I ljuti me.

Ali šta je to u odnosu na kišni dan kada sam se plašila da će otići i kada su me Nena i Roćko utvrdili u vjeri u ljude, u tu nit koja nas povezuje na svim meridijanima, čak i na brdovitom Balkanu. U nit ljudskosti kojoj se raduje Bog.

I tako, ljuti me, ali ga volim. Onako kako ljude bezuslovno voli Bog.

I kada praznici prođu neka lete šarene konfete. I kada dođu dani posle. Neka bude na mnoga i blaga ljeta.

Kada je Vanja izašao iz bolnice, ljudi su i dalje bili oko nas. I jesu i biće. Jer Hristos je među nama, jeste i biće. I nije viša sila nego konkretan Bog koji voli čovjeka.

A čovjek, najsavršenije Božije stvorenje, trebalo bi da voli čovjeka. I neznanog. Onako kako neznance u svoj dom primiše Avram (Abraham-Ibrahim) i Sara.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Apsurde, kuća ti je ovdje!
    •  I tuđe boli su manje kada nismo ćoravi na njih
    •  Tuđa muka pokaže ko je kakav čovjek i kakva mu je vjera
    •  Smisao korizmenog posta
    •  Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
    •  Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
    •  Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
    •  Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
    •  Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
    •  Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije

> Svi tekstovi ovog autora