Plenković bi konačno mogao nešto naučiti od Njemačke

Potpuno nesvjestan kako Nijemci doista vide Hrvatsku i još manje kako se osjećaju hrvatski građani koji su proteklih godina zbog jada u vlastitoj zemlji otišli u Njemačku, premijer Andrej Plenković je u kratkoj video poruci koja je objavljena na Facebook stranici vodeće bavarske stranke Kršćansko-socijalne unije (CSU) tijekom saveznih izbora koji su održani lani 26. rujna, uputio podršku sestrinskim strankama CSU i CDU, a naslov poruke u doslovnom prijevodu glasio je ”Napravimo zajedno jaču Bavarsku”.

Poruku je pročitao, vidjelo se da ne zna njemački, iako mora da je čitanje tih nekoliko rečenica dobro uvježbavao, kao i dikciju te opuštenost pred kamerom.

Snimka je među hrvatskim građanima koji rade i žive u Njemačkoj, dočekana kao da ih je netko lupio čekićem po glavi i stavio dodatno soli na rane koje stalno bole. Nijemci su, pak, mogli čitati što ti vrijedni stranci koji su vrlo cijenjeni u Njemačkoj, stvarno misle o svom premijeru i politici koju provodi. Uslijedio je urnebes.

U samo nekoliko sati koliko sam pratila objavu, javilo se više od 900 ljudi koji su se zgražali kako to on (Plenković), s ljudima koji su zbog njegove politike morali otići, misli jačati Bavarsku. Neki su se na ispravnom njemačkom jeziku potrudili Nijemcima objasniti tko je Plenković, a oni s pravom glasa na izborima – rekli su da prvi put više neće glasati za CSU.

Vjerujem da se snimka još uvijek nalazi na stranicama CSU-a, gdje možete pročitati te komentare, a među brojnima može se iščitati i poruka ako Plenković dobije neku funkciju u Europskoj uniji preko njemačkih prijatelja, otići će hrvatski građani i iz Njemačke, ako treba čak i u Afriku.

Iako je CSU-ovce zbog tih komentara vjerojatno zaboljela glava od koga su to dobili podršku, nisu je uklonili niti cenzurirali u trenutku kad im je mogla najviše naštetiti. Detalj iz kojeg Plenković vjerojatno opet ništa neće naučiti.

No ova podrška koja najbolje pokazuje kako je lako prema višima od sebe biti udvoran, a prema vlastitim građanima okrutan, nije glavna tema ovog mog prvog od niza osvrta, u kojima ću opisati kako stvarno funkcionira život u vodećoj zemlji Europe.

Njemačka je, naime, puno više od puke činjenice da se nakon početnih muka s učenjem jezika, može bolje i sigurnije živjeti nego u vlastitoj zemlji. O tome se već dosta pisalo u hrvatskim medijima, pa ću se osvrnuti na teme kojih nema.

Za početak, kako funkcioniraju izbori ili zašto demokracija u Njemačkoj nije tek puka floskula. Kako funkcioniraju mediji, istraživanje javnog mnijenja, unutarstranačka demokracija, što li birači kažnjavaju ili zašto je nemoguće u Njemačkoj čitati da je čelni čovjek države sklopio pakt s više od 90 posto medija i da ti isti mediji budu netransparentno financirani novcem poreznih obveznika.

Savezni izbori u Njemačkoj održani su lani 26. rujna, a konačni proces dogovaranja koalicija i potpisivanja koalicijskih ugovora okončan je tek 8. prosinca, kada je za novog kancelara većinom glasova u Bundestagu izabran SPD-ov kandidat Olaf Scholz, dotadašnji ministar financija u Vladi Angele Merkel, bivši savezni ministar rada, hamburški senator za unutarnje poslove i gradonačelnik Hamburga.

Njegov glavni protukandidat, nesuđeni nasljednik Angele Merkel, predstavnik sestrinskih stranaka CDU-a i CSU-a koji je za tu poziciju kao potencijalni kandidat izabran demokratskim putem, glasovima obiju stranaka, Armin Laschet, sam je sebi otežao start, kada se u vlastitoj izbornoj bazi, za vrijeme katastrofalne poplave u kojoj je poginulo više od 150 ljudi, u trenutku dok je njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeir držao govor, u razgovoru sa svojim kolegom neprimjereno nasmijao.

Kamere su to zabilježile, on se više puta zbog toga ispričao, ali građani mu to nisu mogli oprostiti i njegova popularnost počela je rapidno opadati još i prije izbora. Zamjerili su mu to i u vlastitoj stranci, ali je već bilo kasno za promjenu kandidata.

Sve što je Laschet kasnije napravio, a trebalo je braniti postojeće i nuditi nove politike te se suvereno sučeljavati s drugim kandidatima za kancelara/kancelarkinju, može se opisati kao pokušaj obrane gubitničke pozicije.

Dodatno se potkopao kada je tijekom i u samom finišu kampanje, Scholza koji je dotad već tri puta pobijedio u televizijskom sučeljavanju, prozivao za stare afere Wirecard i Cum-Ex, za koje je već i pred povjerenstvom Bundestaga bilo potvrđeno da ministar financija za te afere ne samo da nije odgovoran, već i da u njima nije imao nikakve osobne koristi.

Uostalom, da je bio kriv, Angela Merkel sigurno ga ne bi zadržala u Vladi. No očajni Laschet ne samo da je organizirao pretres Ministarstva financija, već je i ”priveo” Scholza u Ministarstvo da odgovara na pitanja na koje, kako je rekao sam Scholz, mogao odgovoriti i pismenim putem.

Scholz je taj dan otkazao kampanju, mirno došao u Ministarstvo financija i odgovarao na postavljena pitanja, a birači su to doživjeli kao pokušaj instrumentalizacije tužiteljstva kako bi se naštetilo budućem kancelaru.

Zahvaljujući medijima, njemački birači nisu samo pasivni promatrači izbora nego i sami mogu ispitivati kandidate pred televizijskim kamerama.

Da pitanja nisu namještena uvjerila sam se još na predzadnjim izborima, kada sam prvi put vidjela Angelu Merkel da ne zna odgovor na pitanje jedne čistačice zna li kolika je njena plaća i kako žive čistačice te da joj zbog toga bilo neugodno.

Iako njemački novinari, unatoč osobnim preferencijama, nikad sebi neće dopustiti da pređu granicu i pokažu koja im je opcija bliža pa su samim tim i sučeljavanja kandidata vrlo profesionalno odrađena, ipak su meni osobno uvijek bile najzanimljivije te emisije u kojima, u ovom slučaju, Laschet ili Scholz, stoje pred publikom i odgovaraju na pitanja učenika, studenata, zaposlenih, poslovnih ljudi, umirovljenika…

Dakle, ljudi svih profila i svih mogućih socijalnih statusa. Zanimljivo je vidjeti što sve ljude muči i koliko su političari doista svjesni stvarnih problema i kada ih i na koji način planiraju riješiti.

Teme koje dominiraju u pitanjima su standard građana, ljudska prava ranjivih skupina, što njihova djeca mogu očekivati od budućnosti itd. Dakle, realnost života, bez mitova, ideoloških nadmudrivanja, prekrajanja povijesti i svih onih drugih boljki koje se plasiraju u hrvatskim izborima.

No vratimo se unutarstranačkoj demokraciji. Kao što je Laschet kao potencijalni kandidat za kancelara izabran glasovima svoje i sestrinske stranke, tako je i Scholz, kao i svi drugi kandidati koji su u početku nastupali kao potencijalni kandidati za čelnu poziciju u državi, poput, primjerice, današnje ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock iz stranke Zeleni, morali dobiti potporu ne samo seniora nego i juniora u vlastitim strankama.

Ništa u Njemačkoj nije one-man show, pa tako ni slaganje poslijeizbornih koalicija ljudi koji su, dakle, premoćno već osvojili glasove birača.

Pobjednička, tzv. koalicija Semafor (socijaldemokrati, Zeleni te liberali – FDP), ne samo da je stvarana više od dva mjeseca, nego je i dvaput morala dobiti zeleno svjetlo i seniora i juniora u tim strankama.

Prvi put da bi se uopće moglo početi s pregovorima i to o temama koje su u svakoj stranci ocijenjene kao ključne. Kada je to odobreno, započelo se sa stvaranjem koalicijskog sporazuma. Pregovaralo se i pisalo u 22 skupine podijeljene po resorima, u čemu je sudjelovalo oko 300 ljudi, uglavnom sve stručnjaci za određeni resor.

Ništa se nije dogovaralo preko noći i ispod stola kao kod nas, a birači su, nakon što je koalicijski sporazum napokon odobren i potpisan, odmah mogli vidjeti čega se koja stranka morala odreći od onoga što se obećavalo u kampanji.

SPD, kao stranka s najviše osvojenih glasova, morao se, primjerice, odreći namjere da uskoro poveća mirovine, ali su se koalicijski partneri složili da se minimalna satnica mora povećati na 12 eura (počinje od listopada, a to je između devet i jedanaest eura neto), čime će se smanjiti relativno siromaštvo, osobito žena koje rade na manje plaćenim poslovima.

Prihvaćen je, između ostalog, i prijedlog o izgradnji 400.000 stanova za najam svake godine, a sve kako bi se postavila kočnica za rast najma stanova u privatnom sektoru. Time bi se kroz tri godine trebao smanjiti udio plaće s 15 (realno je taj postotak i viši), koliko sada u prosjeku iznosi stanarina, na 11 posto plaće.

Bilo bi previše da opisujemo sve što je pojedina stranka dobila ili morala odgoditi na određeno razdoblje, ali je ključno reći da je sve jasno iskomunicirano s građanima. Nijemci su u tom trenutku mogli točno znati što su dobili, u kojem će smjeru što ići i što kada mogu očekivati.

Prema mjesečnom istraživanju javnog mnijenja koje u Njemačkoj provodi više instituta, javna i komercijalne TV te razne agencije (uglavnom svi sa sličnim rezultatima), zadovoljstvo građana postignutim dogovorom i izborom novog kancelara bilo je vrlo visoko (79 posto).

Istraživanja javnog mnijenja u Njemačkoj, uvijek su dvosmjerna komunikacija. Političarima pokazuje ne samo tko je i zbog čega (ne)popularan, nego i što građani misle o aktualnim temama koje život donese i o kojima se uvijek raspravlja.

Zato pitanja nisu svaki mjesec ista i istraživanja se ne provode samo nazivanjem poznatih brojeva telefona, već puno šire, kako bi se dobila što stvarnija slika društva.

Uglavnom, trebala je to biti koalicija koja bi razvijenoj i, u odnosu na Hrvatsku, sređenoj zemlji donijela dodatni napredak, a onda je u veljači počeo rat u Ukrajini, koji je novoj Vladi stvorio ogroman teret zbrinjavanja trenutačno oko 600.000 izbjeglica, očuvanje svjetskog mira, rješavanje desetljećima stvaranoj ovisnosti o ruskom plinu i drugim energentima, kao i mnogo toga drugog.

No o svemu više, u nekom drugom tekstu. U međuvremenu, slobodno sami povucite paralelu o razlikama Njemačke i Hrvatske, već i u ovom malom dijelu kojeg sam opisala.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Rusi plaćaju jako visoku cijenu šutnje o Putinovoj vladavini
    •  Naši mediji, za razliku od njemačkih, mahom šute o inflaciji
    •  Rusi plaćaju jako visoku cijenu šutnje o Putinovoj vladavini
    •  Naši mediji, za razliku od njemačkih, mahom šute o inflaciji
    •  Majka poginule alpinistice proziva nadležne za aljkavost
    •  Povijest se ponavlja

> Svi tekstovi ovog autora