Čak i za lijek u Hrvatskoj moraš imati vezu!

Danima čitam tekstove o smrti kolege Vlade Matijanića. Ministarstvo zdravstva obećava efikasnu istragu, čekaju se nalazi obdukcije, slučaj se razmatra u javnosti sa svih strana iako je svakom jasno da ishod nije smio biti kakav jest.

Ili ako jest, ako se zdravstveno stanje kolege Matijanića zaista tako naglo zakompliciralo da mu nije bilo pomoći, onda je barem trebao imati bolničku skrb i šansu da ga obrade stručnjaci u adekvatnim uvjetima. Ovako je izgubljen jedan život bez da se uopće išta pokušalo. Iako je čovjek danima molio za pomoć.

Pedesetogodišnjak, u naponu snage, skončao je u drugom gradu po veličini u Hrvatskoj, kao da ga je galopirajući COVID zgrabio na nekom medicini nedostupnom mjestu…

Iako se nakon medijske objave tijeka događanja pokrenula mašinerija provjere – jer kod nas gubitak života i nije neka tragedija, ali to postaje kad se javno ukaže na propuste koji su doveli do smrti pacijenta – ipak sam uvjerena da nijedna istraga neće ništa otkriti: nitko u konačnici neće odgovarati za život čovjeka koji je ostavljen da umre bez medicinske skrbi, a rezultat obdukcije pokazat će kako je uzrok bio nepredvidiv, koban i da je za smrt – kriv sam pacijent.

Kao u svim sredinama bez odgovornosti, i naša će javnost zašutjeti i ubrzo sve zaboraviti.

Kao što je, uostalom, već zaboravljen, slučaj Dalibora Šempera, predstojnika Ureda potpredsjednice Vlade Republike Hrvatske, koji je pijan zgazio dijete i pokušao pobjeći s mjesta nesreće… U čemu bi zacijelo uspio, da ga nisu zgrabili slučajni očevici nesreće i zadržali do dolaska policije.

Kakve veze ima prerano preminuli novinar, evidentna žrtva nefunkcionirajućeg zdravstvenog sustava i državni činovnik kojeg će sustav – mada ga je na telefonskoj sjednici smijenio – zaštititi od javnog bijesa (a onda i od posljedica kukavičkog čina)?

Ima, jer se radi o istom sustavu! Koji je doduše različito reagirao… Ali ne da spasi pacijenta već počinitelja nedjela. Jedina dobra vijest je sretan ishod za pregaženo dijete.

Naime, usuđujem se tvrditi, da teško povrijeđeni dječak ne bi hitno i usred ljeta bio prebačen u Zagreb gdje je dobio najbolju medicinsku skrb, da ga nije pregazio visoki državni činovnik, kojeg je trebalo spašavati od smrtnog ishoda koji je prouzročio vozeći u pijanom stanju.

Jer, ako se dječak izvuče, slučaj će se lako zataškati.

Činovnik je odmah sklonjen iz fokusa javnosti, a na njegovu sreću pojavio se ”slučaj Matijanić” koji je okrutnošću i indolentnošću ljudi u zdravstvenom sustavu naglo potisnuo užas ”slučaja Šempera”…

Da ironija bude veća, javljaju se pojedinci (iz sustava) koji tvrde kako je oboljeli Matijanić trebao ”potegnuti veze” da bi bio hospitaliziran kao rizični pacijent, obolio od bolesti COVID-19. Ovako, ”bez veza”, nije mogao dobiti ni lijek namijenjen pacijentima u njegovom stanju…
Čak i za lijek u ovoj zemlji – moraš imati vezu!

Što se pokazuje prilično točnim i u slučaju pregaženog dječaka, koji je imao jako dobru ”vezu”: počinitelj je bio visoko pozicionirani državni činovnik (koji je vozio pod utjecajem alkohola)! Da ga je pregazio netko ”bez veze”, dječak bi ležao u lokalnoj bolnici bez ikakve šanse da bude hitno operiran u Zagrebu.

A s obzirom na događanja u sustavu, koji tako suvereno i bezgrešno vodi ministar Vili Beroš i njegova svita, vrlo je moguće zamisliti konačni ishod povreda jednog dječaka koji se igrao izvan kolnika, a na kojeg je odjednom naletio automobil s pijanim vozačem…

Tragedija našeg zdravstvenog sustava nije samo u indolentnosti nekih medicinskih djelatnika, već što mi, građani Republike Hrvatske, koji čitav život plaćamo zdravstvene doprinose – pristajemo da za svaku sitnicu tražimo veze!

Toliko smo oguglali na komorbiditete sustava, da vezu tražimo i za vađenje krvi! Jer, zašto nam to ne bi obavila pouzdana osoba, bez čekanja? Zašto da čamimo u redovima s drugim smrtnicima, ustajemo u cik zore, kad nam krv može izvaditi susjeda poznanika koji je oženio jetrvu pašanca mog budućeg zeta? I to elegantno i bez gužve, a danas i bez opasnosti od bolesti COVID-19.

Priznajemo, šutke, da nemamo povjerenja u sustav, što nije nova pojava – jer uvijek je na ovim prostorima bilo dobro imati neko poznanstvo, pogotovo u bolnici, nedajbože potrebe – a u tome prednjače upravo oni koji bi mogli to promijeniti. Političari.

Za njih se sustav ”po vezi” vrlo temeljito brine! Bez obzira na to o kakvoj se bolesti radilo.

Kad ste posljednji put vidjeli, pa i na fotografiji, bilo kojeg političara u peterokrevetnoj bolničkoj sobi? Ili kako čeka na rendgenski pregled? Ili ultrazvuk, mamografiju?

Oni dolaze ”na mala vrata” službenim vozilom u dobro pripremljene uvjete, obično izvan radnog vremena i u vrijeme dežurstva liječnika od povjerenja, bez da se miješaju s ostalim smrtnicima.

I mi na to pristajemo!

Jer je vrućina, pa tko će sad organizirati bilo kakve prosvjede!

Jer pada kiša, pa nije zgodno.

Jer je hladno, pa ćemo na proljeće.

Jer je proljeće, pa su ljudi subotom na izletima…

Pristajemo i podržavamo nefunkcionirajući sustav, uvjereni da ćemo – kad zatreba – naći vezu!

A što s onima koji nemaju vezu?  Ili ju ne žele potezati, kao Vlado Matijanić koji ni u jednom razgovoru nije rekao da je novinar (iako mu je to moglo otvoriti vrata bolnice).

Što je s onima koji vjeruju u sustav i smatraju da je dužan pobrinuti se za njih, kad ga već čitav život plaćaju?

E pa tim ljudima je potrebna sreća!

Ima, naime, slučajeva u kojima sustav nije zakazao i koji su – bez veza – izvukli živu glavu iz bolnice.

Većina bolesnika ne traži drugo i treće mišljenje, iako na to imaju pravo, jer vjeruju u sustav i u konačnici u sreću da naiđu na odgovorne liječnike, na dobru skrb po cijeloj vertikali (što uključuje odgovornost i red od pomoćnog osoblja do šefa odjela) – ima i toga u našem sustavu!

Ali takvu sreću – nije imao Vlado Matijanić. Svoju vjeru u sustav, strpljivo objašnjavajući postavljene mu dijagnoze u desetak razgovora s medicinskim osobljem, neinzistiranje i povjerenje u sugovornika s druge strane žice – pa zaboga, to su liječnici, oni su stručnjaci (a i položili su Hipokratovu zakletvu!) – to povjerenje i protivljenje potezanju veza, Vladimir Matijanić platio je glavom.

I može sad ministar Beroš pokretati kojekakve istrage, formirati (usred ljeta – zamislite koja žrtva!) komisije koje će klimati glavom i podizati obrve – čovjeku se ne može vratiti život.

Vladimira Matijanića je ubio sustav ministra Beroša. Hrvatski zdravstveni sustav u kojem (ako nemaš vezu) glavu spašava sreća da u ključnom trenutku naiđeš na odgovornog liječnika koji te neće prebaciti drugome na brigu već će te pažljivo saslušati, razmisliti o tvom slučaju i uputiti te na pravo mjesto.

Ima takvih liječnika u sustavu samo su nevidljivi. Oni rade svoj posao iz dana u dan i njima se mediji ne bave.

Običnom čovjeku u zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj potrebna je sreća na svakom koraku: od telefonskog kontakta s djelatnikom Hitne pomoći, preko tima koji će ga dočekati u vozilu Hitne i bolnici (ako ima sreće biti tamo pripušten), trebate imati sreću s ljudima u smjeni koji će vas ako treba operirati, sreća vam je potrebna i nakon zahvata, s obzirom na redovitost bolničkih bakterija i smrtnost od sepse koja je visoka u hrvatskim bolnicama…

Berošev zdravstveni loto sustav treba korjenito mijenjati, ali najprije u glavama ljudi koji ga vode.

Kad političari prestanu zivkati ministra za svaki rutinski pregled i mi, obični građani s vremenom ćemo početi vjerovati u sustav koji cijelog života krvavo plaćamo.

I ta obaveza ne prestaje ni i u mirovini!

Jer, ako imate mirovinu iznad 5.000 kuna, uz redovito dopunsko osiguranje, mjesečno će vam biti skinuto s računa još 200 kuna – na blagostanje.

Ali to je jedna druga hrvatska priča.

Jer 5.000 kuna, koje zvuče kao potpuna utopija većini stanovnika na Balkanu, od nove 2023. godine bit će u Hrvatskoj nepunih 700 eura, s kojima bilo gdje u civiliziranom svijetu jedva da možete pokriti osnovne potrebe života…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora