Građani protiv Hrvatske: pravo na život i zdravstveni sustav

Slučaj Mirele Čavajde koji je zgrozio i ujedinio dio hrvatske javnosti, odrazio je i veliku društvenu skupinu ljudi, među kojima liječnika, pravnika i političara, zagovornika ideje o ”pravu na život” nerođenog djeteta u tolikoj mjeri da bi se nekome sa strane moglo stvarno učiniti: gle, pa ovaj narod, toliko mu je stalo do prava na život da se naprosto mora raditi o nekom jako naprednom društvu.

A kad ono, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza, umre novinar Vladimir Matijanić od bolesti COVID-19, u svojem domu, pred djelatnicima hitne medicinske pomoći, jer ga tri dana prethodno, unatoč pozivima i molbama, nije došao osobno pregledati liječnik (doktor medicine) i nije imao tko ocijeniti njegovo zdravstveno stanje na odgovarajući način.

Pa poslije njega i niz slučajeva drugih ljudi, što su u vezi s COVID-19, za vrijeme njega, prije njega i od njega umrli pored hrvatskog zdravstvenog sustava.

Javna rasprava ide u različitim smjerovima, od najvećih do najmanjih detalja. Možda u hrvatskoj povijesti nije bilo nikoga čiji su se nalazi i povijest bolesti toliko rastezali po javnosti kao oni Vladimira Matijanića.

Svaki sugovornik, naročito stručnjak, ima nešto za reći o nekom detalju, nekoj proturječnosti, nedostatku. Svatko osporava legitimitet drugoga da nešto kaže, naročito kritičara sustava jer eto, nije liječnik ili ”ne zna”, ili nema vezu s nekim, kao što nisu imali ni oni koji su umrli.

Mrtav govoriti ne možeš, a ako kažeš živ, onda ne vrijediš.

Nitko, ali baš nitko, od onih silnih hodača za život i tih silnih zagovaratelja prava na život kada je riječ o pobačaju se sada ne javlja. Za njih tu pravo na život ne vrijedi, ono koje se tiče svake građanke i građanina Republike Hrvatske, pa i njih samih. Da kad nazoveš hitnu pomoć, ona dođe, tamo je liječnik koji te pregleda, razumije, pomogne ti i ako umreš, barem tvoja obitelj zna da se pokušalo sve što se moglo.

O pravu na život, s legitimitetom aktivista za ljudska prava, izdvojit ću predmet Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu ”ESLJP”) iz 2013. godine, u predmetu Mehmet Şentürk i Bekir Şentürk protiv Turske (ECHR, br. 13423/09, 9. srpnja 2013.).

Turska je daleka zemlja, nije čak ni članica Europske unije, ali jest članica Vijeća Europe i nalazi se pod jurisdikcijom ESLJP-a na isti način kao i Hrvatska te sve odluke koje se donose u vezi neke države članice primjenjuju se sa svojim načelima i na druge. Tako da sva pravna načela koja su donesena u vezi Turske vrijede i za Hrvatsku.

Mehmet Şentürk (prvi podnositelj) i Bekir Şentürk (drugi podnositelj), su suprug i sin gđe. Menekşe Şentürk koja je preminula uslijed liječničke pogreške u Turskoj 2000. godine. Oni su zajedno podnijeli ESLJP-u tužbu protiv Turske zbog povrede prava čl. 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – prava na život.

Dana 11. ožujka 2000. u jutarnjim satima gđa. Menekşe Şentürk, supruga prvog podnositelja i majka Bekira Şentürka, u 34. tjednu trudnoće je zbog bolova, uz pratnju supruga, zatražila pomoć u javnoj zdravstvenoj ustanovi Karşıyaka. Tamo ju je pregledala primalja koja je zaključila da gđa. Şentürk nije na kraju termina i da nema potrebe za pozivanje dežurnog doktora koji bi je pregledao.

Potom je podnositelj svoju suprugu odvezao u drugu bolnicu (Alsancak u Izmiru) gdje je stigla između 11:00 i 11:30 sati. Tamo ju je također pregledala primalja koja je isto zaključila da ona nije na kraju termina i da nema komplikacija, pa nije pozvala dežurnog ginekologa da obavi pregled.

S obzirom na to da je gđa. Şentürk i dalje imala bolove, podnositelj ju je odvezao u bolnicu Atatürk gdje su stigli oko 14:00 sati. Tada je gđu. Şentürk pregledao pomoćni liječnik iz hitne službe te potom premjestio na odjel za urologiju, gdje ju je pregledao liječnik, specijalist urolog. Postavio je dijagnozu bubrežnih kolika, prepisao terapiju, odredio davanje analgetika i preporučio kontrolni pregled nakon porođaja.

Kako je supruga podnositelja imala bolove i nakon povratka kući, on ju je odvezao u večernjim satima u Sveučilišnu bolnicu Ege. Tamo ju je prvo pregledao doktor hitne medicine i potom premjestio na odjel ginekologije i opstetricije, gdje je o njoj brinuo liječnički tim.

Nakon obavljanja ultrazvuka, utvrđeno je da je dijete koje je nosila umrlo i da je potrebna hitna operacija za uklanjanje njegovog tijela. Međutim, bolnica je pacijenticu informirala da bolničko liječenje i operaciju treba platiti i da je potreban depozit od 600 ili 700 milijuna turskih lira. Zbog toga što je podnositelj rekao da on nema traženi novac, njegova supruga nije bila hospitalizirana.

Dežurni liječnik hitne medicinske službe odredio je da se supruga podnositelja preveze na odjel ginekologije i opstetricije u Izmiru u privatnim ambulantnim kolima u kojima nije bilo medicinskog osoblja. Gđa. Şentürk umrla je oko 23:00 sata u tim ambulantnim kolima na putu do bolnice.

Inspekcija nadležnog ministarstva zdravstva pokazala je propuste i na strani primalja koje su pregledavale gđu. Şentürk, a trebale su osigurati pregled specijalista, i na strani liječnika koji su trebali inzistirati na njenoj hospitalizaciji (liječnici iz bolnice Ege su tvrdili kasnije da nisu tražili uplatu nikakvog novca, nego da je suprug pacijentice odbio njenu hospitalizaciju).

Protiv liječnika i primalja vodio se i kazneni postupak pred turskim sudovima zbog sumnje da su počinili kazneno djelo ubojstva iz nehaja. U tom kaznenom postupku koji se vodio gotovo deset godina, iako su sedam liječnika i jedna primalja proglašeni krivima za ubojstvo iz nehaja i neki od njih osuđeni na zatvorsku i novčanu kaznu, ipak je postupak toliko dugo trajao da su svi sudionici na kraju oslobođeni.

Podnositelji tužbe ESLJP-u nisu tvrdili da je smrt njihove supruge i majke bila namjerna. Oni su smatrali da, međutim, postupanje zdravstvenih radnika u konkretnom slučaju ne može biti samo običan nehaj, već ono što je dovelo do ubojstva.

Smatrali su da su u okviru supstantivnog dijela članka 2. Konvencije, zdravstveni radnici toliko prekršili svoje profesionalne dužnosti zbog ozbiljnog nemara, kao i zbog propusta da gđi. Şentürk pruže zdravstvenu pomoć zato što ona i njezin suprug nisu imali potrebna financijska sredstva.

U svojoj odluci, ESLJP je prvo zauzeo stajalište da je moguća primjena čl. 2. Konvencije o pravu na život u supstantivnom dijelu i onda kada vlasti države stavljaju život pojedinca u rizik na način da mu ne pružaju zdravstvenu zaštitu koju su se obvezali pružati općoj populaciji.

Prema tome, ESLJP je u konkretnom slučaju morao odrediti jesu li domaće vlasti učinile sve što se moglo razumno od njih očekivati i jesu li, naročito, ispunili svoju principijelnu dužnost da zaštite fizički integritet pacijenta primjenom odgovarajućeg medicinskog tretmana.

ESLJP je dalje utvrdio da je s obzirom na okolnosti smrti gđe. Şentürk, njezino pravo na liječenje u bolnici Ege bilo podređeno prethodnoj financijskoj obvezi, zbog čega je ta obaveza rezultirala u pacijentičinoj odluci da odbije liječenje u toj bolnici.

Sud je zaključio da se takva odluka gđe. Şentürk ni na koji način ne može uzeti u obzir kao da je dana na informirani način ili da može isključiti odgovornost nacionalnih tijela za liječenje koje joj je trebalo pružiti.

Također, ESLJP je naglasio da o ozbiljnosti pacijentičinog stanja kada je stigla u bolnicu Ege kao i o potrebi za kirurškim zahvatom, bez kojeg bi došlo do teških posljedica, nije bilo dvojbe. Iako ni na koji način ne može spekulirati o njenim šansama za preživljenje, ESLJP je ipak utvrdio da je medicinsko osoblje bilo potpuno svjesno rizika koji postoje za nju prilikom transfera u drugu zdravstvenu ustanovu radi obavljanja kirurškog zahvata.

ESLJP je naposljetku utvrdio i povredu čl. 2. Konvencije i s proceduralnog aspekta zbog nedostataka u kaznenom postupku koji su doveli do oslobađanja okrivljenika od optužbe.

Sudski postupci su dugotrajni, zamorni, potrebna je stručna pomoć, odvjetnik, vještačenja. I traju, traju ponekad i nerazmjerno dugo. Ali njihovo provođenje, pa i onda kada se mora pred međunarodni sud kao što je ESLJP, daju nekakvu šansu.

Šansu koju nisu imali umrli, njih ništa ne može vratiti, ali šansu onima koji ostaju nakon njih. Da će jednog dana biti nešto drugačije, nešto bolje i perspektivnije.

Jedini način da se to u Hrvatskoj ostvari je da građani legitimno ustanu protiv vlasti i sustava koji krši njihova prava pa kada se, možda jednog dana pojave neki slučaj ili slučajevi pred međunarodnim sudom u Europi s legitimitetom ”Građana protiv Hrvatske”, možda to bude poticaj za promjene.

I to ne one da jedna vlast smijeni drugu na vodećim funkcijama u zdravstvenim ustanovama, nego da se te ustanove vode kompetencijama i vještinama, zaslugama stečenim dobrim radom i požrtvovnošću, empatijom i nadasve ljudskošću iznad bilo kakve politike ili partikularnog interesa.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Imaš moje parkirno mjesto, hoćeš li i moj invaliditet?
    •  Nekad se pljačkalo banke, sada su muzeji u modi
    •  ''Neistine, laži i klevete'' na račun vjerskog fundamentalizma
    •  Porast troškova života je odraz globalne neljudskosti
    •  Oportunističko iskorištavanje homofobije u političke svrhe
    •  U prljavom sustavu pravosuđu nitko ne vjeruje
    •  Svi zajedno protiv fašizma u Njemačkoj!
    •  Pravda za Split Pride 2011.
    •  Ugled policije spašava uklanjanje kukolja iz žita
    •  Ženomrzačko smo društvo jer se nasilje nad ženama ne osuđuje

> Svi tekstovi ovog autora