Furešti i domaći & Tananai de barufanti tutti quanti

Barufanti delaju barufu, ma altroke Goldonijevi Ćozoti, pak se domislin kad san gleda Barufe u Veneciji pak zapošta jienu repliku na venecijansken dijalektu: MA COSSA XE ‘STO TANANAI. Ergo veliki Goldoni uzima čestu završnu riječ u istarskom, hrvatskom narodnom pjevu: TANANAAAAJJJJ! A drage su nam i važne, ne samo u pjesmi: ni ne naj, trajnanaj, vojaninenaj, tananinanaj…

Danas, zato, moja riječ dvije o dvoje istarskih umjetnika. Kao i njihova riječ dvije: Tamara Obrovac, Jistrijanka patoka, i Rajko Grlić, istrijanizirani furešt.

Rajko je decenijama među bliskima, još od kad su počeli žariti i paliti jugoslavenskim filmom mladi režiseri ”praške škole”. Rajko Grlić danas ima za sobom zavidnu svjetsku karijeru, koja je upravo okrunjena i literarnim djelom.

Pamtim da mi se Rajko bio požalio, nakon što je utemeljio već naširoko prihvaćeni međunarodni Motovunski filmski festival, da mi Istrijani ne volimo furešte. Tješio sam ga, da, ne volimo ih, jer kad dođu u Istru, dođu gospodariti, od rimskih legionara do mletačkih veletrgovaca solju i hrastovinom, do KundK žandara, financa i forestala, do ”terrona” fašističkih rasova, do jugoslavenskih komesara. Ali ti si u Istru nešto velikoga donio, i Istra će ti to vratiti, tješio sam ga, tada…

Kaže Rajko ovih dana za Glas Istre: ”Što se tiče ‘Neispričanih priča’, one kao knjiga žive neki svoj život. Nakon Zagreba izašle su u Beogradu, New Yorku, Oxfordu, Skopju, za nekoliko dana u Ljubljani i početkom iduće godine u Pragu”. (Sic!, MR)… Za svako od tih izdanja, želeći da svaka knjiga bude drugačija, pisao sam nekoliko novih priča…

– Živjeli ste dugo na relaciji Amerike i Hrvatske, sada ste puno u Istri. Je li Istra u ovim tmurnim vremenima za svijet ipak ”nešto drugo”, mirnije, razumnije, bolje? 

– U odnosu na Ameriku i Hrvatsku, Istra je nešto treće. Ona je blaža, ljepša, normalnija, manje nabijena mržnjom od prvih dviju lokacija. Ona je za život jednog samovoljno naturaliziranog Istrijana poput mene, nadasve ugodna. U njoj se jednostavno osjećam dobro. Volim te ljude, tu hranu, ta vina. Volim s njima pričati i još više slušati.

Ufffff (by Winetou), kakve divne riječi, melem za dušu mog narcisoidnog lokalpatriotizma! A onda, u tom tonu, uz više nagrada Istri, od globalnog turističkog vodiča Lonely Planet, gotovo potresno (za mene) tumačenje turista za nagradu Istri 2021. Readers’ Choice Award for Community, dakle Istra kao najbolja ZAJEDNICA: ”Ljudi koji ovdje žive iskreni su i gostoljubivi… Istra nudi autentična i nezaboravna iskustva…”.

Evo sad poneki stih iz moje nedovršene blues-poeme za istarsku osobu svjetskog glasa, koja je i iskrena i gostoljubiva i garantirano NUDI AUTENTIČNA I NEZABORAVNA ISKUSTVA, a ona je Tamara Obrovac, koja piše i komponira i pjeva pjesmu:

neću više jazz kantati po fureštu kušeljati
samo po domaću ću dobiti plaću
maj vero neću jazz kantati po fureštu štroligati
samo po domaću ću guadanjati plaću

verse vamo dvi aj verse tamo tri
vero ćemo jako lako zakantati svi…

neću više jazz kantati po fureštu kušeljati
samo po domaću ću dobiti plaću
priko Učke san pasala valje svragon san kantala,
sad ću se fermati doma ću tornati
verse vamo dvi aj verse tamo tri
vero ćemo jako lako zakantati svi

tan naj naj…

A evo dio iz spomenute moje blues-poeme:

EXERCISING BLUES FOR TAMARA

Ta, ta, ta, ma ta, ma ta mala, ma ta, iš ta ma ta Tamara: E come un wannabe Prevert da strapazzo te domando: Rapelle toi Tamara? I slušan tu malu našega Ninića šćier, u Baladuru u oštariji, ma ne na baladuru, u Baladuru NA Šavriniji, u duru u molu to zguorun to zduolun, sinkope n’tsa n’tsa n’tsa, to je kako da tečeš za ritmon kanta a ga ne moreš ćapati, ma šta tu taj to priča, čiča-miča po-tića-po-miša, aaaa?

Fly me to the moon i moonlight in Vermont i take yor kicks on route 66 in Poinciana  your branches speak to me of love. I glas ti grdelinekanarineslavičice leti ka’i muora priko vrhi Šavrinije, Brlekije, Ćićarije i valje priko Talije: rapelle toi Tamara? A tamo zdolun se bili se zlati se strši se kruni se lela šeničica biličica. I sad ti budi artišta ko si kapac!

Ala na ti dvi beside, Tamaaaarrrraaa: ma Milan muči i kantaj i piši, piši i piši, piši Tamari ‘sti versi de due centesimi: ‘e una semplice canzone da due soldi, che si canta per le strade de i soborghi’…

Ma znate ča ću van povidati, me vero šinčieramiente, ča držin da je najvažnije za tega muojega čovika, ča ste i vi tamo. Istranin ima najveć u Hrvackoj šuoldi na računu u banki: cca 16.000 eura, ča su deboto dvi godišnje plaće. Chi saparagna mal gudagna? Aj vero ni tako: chi sparagna el ga, e chi no? Polenta z mlikon za večeru natašće, diria el bon Lusignan Mario Glavan, ča ima četiri sina Talijana i četiri sina Hrvata – z dvi žene, nu.

Odlučio sam, ya basta! Jer, opet umjetnici spašavaju! Jer nikome više nije za vjerovati – post truth&alternative facts istinsuli su stvarnost iz stvarnosti. U rasulu kulture kao genre-de-vie, a u to se srozava ne više samo Država, nego i ono što je ostalo od Društva, sve češće pribjegavam odvažnim artistima, potonjim ratnicima ljudskosti. Mislim da će tako i ostati.

Za danas tu su dvojica naših tomizzijanaca, dakle adoptivnih inter-Istrana, jedan je Sarajlija, filozof i književnik Predrag Finci, a drugi Beograđanin, književnik Saša Ilić.

Predrag Finci ukazuje na samozvane nove cenzore i inkvizitore tzv. CANCEL CULTURE, koji, primjerice, hoće ukloniti njujorški velebni Meštrovićev kip Indijanca. Saša Ilić, pak, o hajki koja se u Srbiji već tri godine bjesomučno vodi protiv njega, nakon što je 2019. dobio NIN-ovu nagradu za roman ”Pas i kontrabas” o srpskim zločinima u potonjim balkanskim ratovima…

Piše Finci: ”Svaki čas vijest o nekom nemoralnom djelu, zahtjev za uklanjanjem spomenika, izbacivanjem iz školske lektire neke knjige. I to u zemljama ‘demokratskog Zapada’! Pritom je prava novost da nisu u pitanju neke državne i političke organizacije, nego vrlo često grupe, ponekad škole i pojedinci koji na osnovu svojih vlastitih kriterija proglašavaju neko djelo ‘nepodobnim’.

Naravno, Država, Crkva, Akademija također održavaju na životu tihu praksu index librorum prohibitorum.

Našla su se na nišanu domoljubnih moralističkih strijelaca i slavna djela, npr. Harper Lee ‘Ubiti pticu rugalicu’, John Steibeck ‘O miševima i ljudima’, Mark Twain ‘Avanture Huckleberry Finna’, film ‘Prohujalo s vihorom’, J. K. Rowling serija knjiga o Harryju Poteru, a ni ovaj put nije ostao pošteđen George Orwell i njegovo veledjelo ‘1984’, koje je uvijek bilo ‘problematično’, jednima jer misle da Orwell komunizam hvali, a drugima jer misle da ga napada”, briljantno poentira Predrag Finci. 

Već treću godinu traje orkestrirani progon i demonizacija Saše Ilića u Srbiji. Govori Ilić: ”Nakon što je ‘Pas i kontrabas’ ušao u uži izbor NIN-ove nagrade, iz izdavačke kuća Laguna zvali su mog izdavača i pretili da će iz svojih knjižara izbaciti sve knjige Orfelina ukoliko ne povuče moj roman iz konkurencije. Istovremeno je išla kampanja u Kuriru i na socijalnim mrežama o tome kako niko u Srbiji ne želi da čita moj roman. Dr. Aleksandar Jerkov je na Filološkom fakultetu te zime, na seminaru za edukaciju profesora književnosti i jezika, pred njih 800 iz cele zemlje, održao predavanje protiv mene i moje literature, nakon čega su slušaoci seminara ustali i vikali: ‘Izdaja! Izdaja!’ Izdaja čega? Valjda su bili užasnuti činjenicom da je neko uopšte pisao o zločinima koje je počinila srpska vojska u ratovima devedesetih. To je ovde strogo zabranjeno.”

A vala valja se i nama nas podsjetiti: u Hrvatskoj, u ratu od 1991. do 1995. (pa nadalje) bačeno je u stari papir iz biblioteka 2,8 milijuna knjiga (!!!), pa i 40.000 (!!!) kompleta enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. Pisao je o tome filozof Milan Kanrga 1998. godine: ”Možda čak ni uža javnost ne zna (i sam sam čuo za to nedavno!) da je tako ‘po zakonu’ učinjeno barbarsko djelo najvišeg ranga, kojim će se Hrvatska u cjelini i u budućnosti kvalificirati kao ne samo zaostala nego i kulturocidna zemlja što sa sebe neće tako lako sprati ni naši praunuci…”.

Tako su se u starom papiru našli autori poput Ive Andrića, Branka Ćopića, Marka Twaina, Jacka Londona, Ivane Brlić Mažuranić, Julesa Vernea, Tome Seliškara, Oscara Wildea (sic!)…

Ali pisci (baš zato) pišu žestoku literaturu. Edo Popović u romanu ”Lomljenje vjetra” opisuje već ostvarenu bezizlaznu hrvatsku distopiju: nema naziva Hrvatska za državu, zove se – Holding. Sedam najvećih gradova opasano je zidom – Zagreb, Osijek, Dubrovnik, Rijeka, Split, Pula i Zadar, njima vladaju Hanezloti, tj. Hanezlo (akronim krilatice: ”Heroj, a ne zločinac!” – koja ne samo ovdje dominira iznad svakog zakona). Preporučam slovenskim izdavačima.

Eh, da, habent sua fata libelli, uzdiše starorimski gramatičar Terentianus Maurus, doslovno – knjige imaju svoju sudbinu: još jedan primjer, doduše dobrostive cenzure, in bona fide. Jer cijeli stih iz njegove didaktične pjesme De litteris, de syllabis, de metris (“O slovima, o slogovima, o metrima”) glasi: Pro captu lectoris habent sua fata libelli – ”Sposobnosti shvaćanja čitatelja određuju sudbinu knjiga”.

Sad bi mi dragi kolega (NOMINA SUNT ODIOSA) rekel, no, kaj, ti i tvoj latinski, misliš da buš pametniji, no, kaj? Znaš kaj? Kaj? Da je tebi profić iz latinskog bil gospon Smičiklas, bukvo jedna (tak nas je sve po redu zval) i ti bi citiral Ovidija i Katula i Virgilija, a ne Matoša i Krležu. I? Kaj sad?

Pa uvaženi i politički korektni pisci sad mogu odahnuti u svom državotvorstvu, njihove knjige neće završiti na index librorum prohibitorum, pa u starom papiru. Pa neće nam valjda čitatelji određivati sudbinu naših knjiga?!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora