Do kada ćemo svojatati BiH?!

Hrvatski jezični portal kaže da je granica, citiram:

1. crta koja obilježava dokle se prostire jedna, a počinje druga državna, upravna ili administrativna jedinica [državna granica; granica lovišta]; međa
2. mogućnost itd. do koje što doseže, do koje je što dopušteno [granica strpljivosti; granica pristojnosti; donja granica; gornja granica]; mjera.

U psihološkom smislu, granica je zaokruženje osobne autonomije postojanja i djelovanja i mjesto kontakta odnosno sretanja s drugom osobom, koja također ima isto tako definiranu autonomiju.

Za kvalitetan, kreativan, beskonfliktan susret i gradnju odnosa između dvoje i više ljudi, potrebno je uzajamno poštivanje granica svakog od njih. Isto vrijedi i za države.

Povijest je, međutim puna primjera gaženja granica drugih, onih slabijih i pokušaj, često uspješni, otimanja tuđeg prostora od strane jačih.

Dok u životinjskom svijetu postoji sklad između zdravih, prirodnih potreba i njihovog ostvarenja, životinjama su granice utkane u DNA i one ih nikada ne prelaze. Izuzev slučajeva kad ih ljudi na to natjeraju.

U našem, ljudskom svijetu stvari stoje drugačije. I dok je za očekivati, da se bića na vrhu evolucijske piramide ponašaju skladnije od životinja, svrsishodnije, inteligentnije koristeći razum koji im je, kažu, za razliku od životinja dan, djela pokazuju drugačije.

I ljudi su nagonska bića, ali za razliku od životinja, paralelno s razvojem civilizacije, ljudski nagoni sve više gube svoja prirodna obilježja i konvertiraju se u izvitoperene potrebe za vladanjem nad drugim srodnicima i ostalim bićima, zgrtanjem materijalnih dobara, stjecanjem slave i moći.

Veliki dio ljudskih potencijala i kreativnosti usmjereni su na otkrivanje, osmišljavanje i realiziranje sredstava, koja, onima koji su se najviše udaljili od autentičnih ljudskih potreba omogućava da realiziraju te svoje izvitoperene potrebe.

Oni ne priznaju nikakve granice, gaze ih i mijenjaju u doslovnom i metaforičkom smislu, ruše, pale, ubijaju, pljačkaju, vladaju. Čitava ljudska povijest, popis je zločina jačih nad slabijima s povremenim i privremenim stankama, potrebnih za usavršavanje i obnavljanje arsenala. A sve to popraćeno svjetlucavim, primamljivim, ciničnim parolama bratstva, slobode, jednakosti, demokracije, humanosti.

Na ovo ponovno otkrivanje tople vode, potaknuo me jedan od najnovijih događanja, u kojem sam i sama participirala kao obična osoba, željna malo radosti i dobrog raspoloženja, svjesno zanemarivši sve ono tragično što je prethodilo njegovoj realizaciji.

Mea culpa, ništa ljudsko nije mi strano. Radovala sam se i još se radujem uspjehu naše reprezentacije, srce je jače kucalo, obrazi se rumenili.

Volim te naše dečke, vjerujem da su plemeniti, ne zagledam u njihove novčanike, stvari su poredane tako da je nogomet u svjetskim razmjerima najunosniji sport i da oni, kao i svi ostali njihovi kolege zarađuju puno. Ne otimaju, ne kradu, daje im se. To je tako pa uzmi ili ostavi.

Svjesno sam zanemarila i sve politikantske igre, koje se svugdje u svijetu igraju oko nogometa i odlučila se za radost. Dečki su zasluženo postigli ovaj uspjeh i obradovali veliku većinu sunarodnjaka i prijatelja nogometa izvan zemlje.

Kad su se vratili kući, htjeli smo im uzvratiti i zahvaliti dostojanstvenim dočekom. Taj doček, po mojem mišljenju, nije bio dostojan njihovog uspjeha. Po mnogo čemu.

Odazvao se veliki broj građana, što je svakako za pozdraviti. Ali organizatori su ga pretvorili u običan seoski vašar.

Isluženi i potrošeni pjevači i sastavi, koji su prije tridesetak godina zasluživali respekt, ovom prilikom bili su tužna smotra zaustavljenog vremena, amaterizma i primitivizma voditelja. Zaslužni reprezentativci, bili su prije žrtve nego srdačno dočekani pobjednici, ambasadori našeg nogometa i stoički su to izdržali.

A sad se vraćam naslovu.

Javna je tajna, da su dečki na tribini s broncom oko vrata, odabrali kao svoju himnu ”Lijepa li si”. I to nije od jučer. Lijepa je to pjesma za ovu i slične prilike. I ja bih je zapjevala. Bez obzira na to tko joj je autor. Ali do neke granice. A svi znamo koja je to granica. I zato je ne pjevam. Jer vidim ljude preko te granice, kojima se svojata njihova zemlja.

To nikome ne može biti drago. To je isto kao kad Orban vješa kartu svoje zemlje, na koju je ucrtao i dio moje. Ili kad Talijani crtaju Dalmaciju na svoje karte.

Nama je BiH susjedna i prijateljska zemlja u svjetski priznatim granicama. I mi smo je priznali. U njoj žive, uz ostala dva naroda i nacionalne manjine i pripadnici našeg naroda – Hrvati.

I trebala bi biti uređena da svi u njoj mogu ostvariti sva svoja nacionalna i građanska prava. Bez majorizacije! Nepravda je i vrišti do neba priznavanje tzv. Republike Srpske. I dok sam živa u mom umu i srcu ona neće postojati. Jednako tako i Herceg-Bosna.

Granice se moraju poštivati. Ako nam je do mira i dobrosusjedskih odnosa. To normalnim građanima treba, ali im političari ne daju.

I zato, neka naši dečki pjevaju iz punog grla ”Lijepa li si”. Ali do granice. Stih u kojem se spominje Herceg-Bosna može se izmijeniti.

Izmijenili smo i stih u himni ”Lijepa naša domovino”. Sjećate se? Glasio je: “… kud li šumiš svijetu reci …”. Sada glasi: “… sinje more svijetu reci …”. I nitko se nije pobunio. I ne treba. Zašto ne i u ”Lijepa li si”?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Zemlja laži, neznanja i kiča, osudila je sebe na nestajanje
    •  Optužujem! Ugrozili ste nam egzistenciju!
    •  Metastaze društva završavaju s oružjem u dječjim rukama
    •  ''Gute reise!'', ''Bis bald!'', ''Auf Wiedersehen!'' A mi?
    •  Roditelji djecu predaju trovačima njihovih neiskusnih mozgova
    •  Nezaustavljivo isplivavaju izmeti taloženi tri decenije
    •  Kujica Đina zaslužuje više nego samo stasom veliki premijer
    •  Zvala se Jugoslavija (čitanje na vlastitu odgovornost)
    •  Zvala se Ružica
    •  Nije ti ništa, to ti je (samo) psihički

> Svi tekstovi ovog autora