autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zvala se Jugoslavija (čitanje na vlastitu odgovornost)

AUTOR: Volga Švorinić / 06.12.2022.

Volga Švorinić

Rođena sam, odrasla, školovala se, ljubila, udala, rodila, zaposlila, u državi koja se zvala Jugoslavija.

Nije bilo sjajno, nije bilo bajno, bilo je svakojako. Ali sirotinja je imala šansu. Gradile su se tvornice, koje su danas u tuđem vlasništvu, obrtnici, odvjetnici i umirovljeni liječnici su imali pravo na privatni rad.

Ali vladajući su zeznuli, svih ”dotjerali” u grad, u tvornice, opustošili sela, seljake tjerali u zadruge…

Možda zato nije bilo voćnih jogurta, nego samo ona jedna zdravoseljačka vrsta, s prstom masla na vrhu, što je doživotno traumatiziralo nekadašnju djevojčicu s Grobnika, čiji je otac bio mesar i nije se gombao s jogurtima. Možda je zbog toga, još u djetinjstvu odlučila putovati svijetom na državni trošak, jednom kad nonićevi partizani siđu s vlasti. I to je ostvarila.

Vrlo brzo, vlast je skužila da turizam donosi lovu, otvorila granice strancima već početkom šezdesetih, uključujući i onima iz ”okupatorskih” zemalja. Ti su i dolazili u najvećem broju i kupovali drvene čavke, ”vlaške borše” i ostale malobrojne suvenire ukrašene školjkama.

Bolesne su liječili, nepismene opismenjavali, nadarene školovali, osmogodišnja škola bila je obavezna, školovanje od početka do kraja besplatno. Za materijalno siromašne a nadarene osigurani stipendije, studentski krediti i domovi. Bez čega, moja sestra, brat i ja nikad ne bismo studirali u Zagrebu. No chance! Najstarija je studirala u Zadru i živjela u obiteljskom domu.

Sindikati su otvarali ljetovališta za svoje radnike, firme dijelile stanove, a radnike zapošljavali na neodređeno vrijeme. Kad je voda došla do grla, nisu zatvorili nego još šire otvorili granice, da nezaposleni mogu otići na ”privremeni” rad u zapadne zemlje. Mnogi su otišli, ali nisu odvodili svoje porodice. Već su gradili kuće, planirajući povratak i školovali djecu u svojoj zemlji.

Nije bilo bajno, nije bilo sjajno, nije bilo bajkovito. Goli otok nije bio nudistička plaža, ”Lisice” i mnogi drugi filmovi završavali u bunkeru, za ispričani vic o vladaru ili njegovim konjušarima i ispjevanu Vilu Velebita, mogao si završiti u ćorci, za preprodaju valuta i švercanje, zlata, kave, čitavih namještaja, televizora i hi-fija nisi, ili kako ti je tog dana pao grah.

Prema obiteljskim i ostalim nasilnicima nije bilo milosti, Božić je bio radni dan, sigurno bi bio i Uskrs, da ne pada uvijek u nedjelju, ali nikome se nije branilo da ide u crkvu, djeca su išla na vjeronauk i primala svete sakramente javno. Osim ako roditelji nisu bili u Partiji. Oni su to činili tajno.

U svečanim prigodama, u Hrvatskoj se uz ”Hej, Slaveni” obavezno svirala i ”Lijepa naša domovino”. Učili smo je u drugom osnovne napamet, bila je tiskana na prvoj stranici čitanke.

Vrhuška je bila privilegirana, igrale su se kojekakve igre moći od Vardara pa do Triglava, ali nitko od njih nije ostavio svojim potomcima vile, jahte i bazene u naslijeđe. Ni bravar!

Udba je bila nekima sudba, mnogi su na leđima nosili dugove svojih otaca, najrazvijeniji dijelovi zemlje su teglili za trajno nerazvijene, i nije se tome vidio kraj.

U mom gradu, ljeti su se govorili svi strani jezici, s petnaest sam ljubovala s Wolfgangom iz Kölna, koji je ljetovao u autokampu gdje sam radila preko student servisa. Platonski naravno, samo za ručicu, da ne vidi pape, ubio bi me. Još najmanje godinu nakon tog ljeta uporno mi je slao srcedrapajuća pisma, na koja sam povremeno odgovarala, slao pakete s pločama i neke skulpturice koje je sam izrađivao, zvao u Köln, ”prijetio” da će me doći ”ukrasti”, jedva sam ga se riješila. Entschuldigung Wolfgang.

Nije bilo bajno, nije bilo sjajno, nije bilo bajkovito. Vozili smo jeftinija kola od onih na Zapadu, Stojadina čekali po godinu dana, strana kupovali na ime rodbine zaposlene u inozemstvu.

Mi smo pločice, sanitariju i neke dijelove namještaja kupili u Anconi, dovezli s trajektom, Tomo, prijatelj i carinik, nam je naštimao da platimo najmanju carinu. Zajebali bismo državu gdje god smo mogli. I neka smo! Vozili smo se na par-nepar, u Slunj išli po banane, tražili vezu u dućanu za deterdžent i kavu.

E, da, svirali su se najbolji, rock, pop, balade, šansone, kancone ikad! Riva pobijedila na Euroviziji, Zadar je bio prvak Juge u košarci, a Juga, mislim olimpijski i svjetski prvak, Mate Parlov u boksu, Zoran Slavnić i Dragan Kićanović driblali Belova i ekipu k’o Jerry Tomija, a Krešo Ćosić Tkačenku ”prodavao” banane, Stipe Šuvar izgradio Nacionalnu i sveučilišnu, ”nacimao” Mimaru da pokloni Zagrebu svoje umjetničko blago… Tko to more zaboravit?

I putovali smo bez viza gotovo po cijelom svijetu. Osim po komunističkim zemljama, tamo se putovalo isključivo grupno, unaprijed najavljeno i odobreno, a na granici su nam njihovi policajci davali sedative prije ulaska. Ja živi svjedok!

Nije bilo bajno, nije bilo sjajno, nije bilo bajkovito. Da je, ne bi se raspalo. A raspalo se krvavo. Zahvaljujući najgorima, koji su se dočepali vlasti i moći, zahvaljujući najprimitivnijima, avetima prošlosti, što su krenuli u pohode po svim dijelovima zemlje. I u svima njima probudili svoju subraću. Umjesto prijateljskog razlaza i suradnje, krv, paljevina, suze, smrt.

Dana 29. studenoga, država u kojoj sam rođena i proživjela veći dio života, slavila je svoj rođendan. Slavilo se dva dana, spajali smo subote i ponedjeljke, pa bi ispalo i po čitav tjedan, vrtjeli smo janjce i odojke, ili uplaćivali aranžmane za put u inozemstvo. Zvala se Jugoslavija.

Ne lamentiram nad njenim nestankom. Države nastaju i nestaju, imperije se raspadaju, kraljevstva mijenjanju stil života. Samo mijena je vječna!

Zahvalna sam da se nisam u to vrijeme, rodila u SSSR-u, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Istočnoj Njemačkoj, Madžarskoj, Albaniji, Sjevernoj Koreji, Kubi, Rumunjskoj, Kini. A bome ni u Španjolskoj, u kojoj je Fritzov pajdaš još dugo brojio godine. Jako zahvalna!

I nesretna, jer sam željela i nadala se životu dostojnog čovjeka u mojoj domovini Hrvatskoj. A to nisam dočekala. Kako stvari idu, vjerojatno i neću.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Zemlja laži, neznanja i kiča, osudila je sebe na nestajanje
     Optužujem! Ugrozili ste nam egzistenciju!
     Metastaze društva završavaju s oružjem u dječjim rukama
     ''Gute reise!'', ''Bis bald!'', ''Auf Wiedersehen!'' A mi?
     Roditelji djecu predaju trovačima njihovih neiskusnih mozgova
     Nezaustavljivo isplivavaju izmeti taloženi tri decenije
     Kujica Đina zaslužuje više nego samo stasom veliki premijer
     Do kada ćemo svojatati BiH?!
     Zvala se Ružica
     Nije ti ništa, to ti je (samo) psihički

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1