Nemojmo biti ili postati zarobljenici straha

U božićnoj poruci Urbi et orbi (”gradu i svijetu”, a prema kojoj sam, parafrazirajući je, još prije puno godina u Novom listu gdje je pokrenuta brendirao ovu tada moju drugu kolumnu, koja je i druga na Autografu) papa Franjo reče:

”Neka nam se pogled ispuni licima braće i sestara iz Ukrajine, koji ovaj Božić proživljavaju u tami, u hladnoći ili daleko od vlastitih domova, zbog razaranja izazvanih desetomjesečnim ratom.

Neka nam Gospodin udijeli spremnost na konkretna djela solidarnosti kako bismo pomogli onima koji trpe i neka prosvijetli um onima u čijoj je vlasti učiniti da utihnu oružja i smjesta se okonča ovaj besmisleni rat! Nažalost, radije se priklanja drugim naumima, diktiranima logikama svijeta. A glas Djeteta, tko ga čuje?

Naše vrijeme pati od ozbiljnog pomanjkanja mira i u drugim krajevima, na drugim poprištima ovog Trećeg svjetskog rata. Sjetimo se Sirije, još uvijek mučene sukobom koji je pao u drugi plan, ali nije završio.

Sjetimo se i Svete Zemlje, gdje je proteklih mjeseci došlo do porasta nasiljâ i sukobâ, s ubijenima i ranjenima. Molimo Gospodina da se tamo, u zemlji u kojoj se rodio, nastavi dijalog i traženje uzajamnog povjerenja između Izraelaca i Palestinaca. Neka Djetešce bude potpora kršćanskim zajednicama koje žive na čitavom Bliskom istoku, da se u svakoj od tih zemalja doživljava ljepotu bratskog suživota među pripadnicima različitih vjera.

Neka posebno pomogne Libanonu da, uz pomoć međunarodne zajednice i snagom bratstva i solidarnosti, konačno krene putom oporavka. Neka Kristovo svjetlo obasja regiju Sahel, gdje je miran suživot među narodima i tradicijama uzdrman sukobima i nasiljima. Neka usmjeri srca prema trajnom primirju u Jemenu i prema pomirenju u Mjanmaru i Iranu, da prestanu sva krvoprolića.

Neka nadahne političke vlasti i sve ljude dobre volje na američkom kontinentu da rade na smirivanju političkih i društvenih napetosti kojima je pogođeno više zemalja. Posebno mislim na haićanski narod koji već tako dugo pati…”.

Redao je tako Papa mjesta beznađa, razaranja i straha, pa sam se sjetio rečenice ”Jedino čega se moramo bojati jest straha” koju je kazao 1933. Franklin Delano Roosevelt. Danas političari izgledaju manje odvažnima i prilično dosta manje iskrenima od tog glasovitog američkog predsjednika. Ali poteškoće nemaju samo pripadnici političkog Olimpa. Strah je postao i naš, ali i veliki svjetski problem.

Obični ljudi imaju nove strahove. Ali strahovi i nesigurnosti koje nas prate cijeli život postaju još veće opterećenje kada političari, umjesto da nude rješenja, jašu panikom da bi nam prodali sigurnosne recepte umjesto da služe građanima i da vladaju časno (polemika Milanovića i Plenkovića je toliko grozna da više ne pronalazimo riječi da ju opišemo).

Napredna tehnologija i veliki znanstvenički pothvati zbunjuju mnoge nedovoljno obrazovane ljude. Ekonomska kriza paralizira i najhrabrije. Nestabilnost dosadašnjeg načina života ili, u nekim zemljama, sukob siromašnih doseljenika i ugroženih stanovnika povećavaju neizvjesnost.

Jedna studija objavljena u Rimu na temelju tisuće ispitanih u deset svjetskih metropola (London, Pariz, Rim, Moskva, Bombaj, Peking, Tokyo, New York, São Paulo i Kairo) pokazuje da iako strah dominira u životu urbanih populacija ipak se ljudi još uvijek ne daju zavladati panikom.

Više od 90 posto ispitanih izjavljuje da pati, i to ozbiljno, od neke vrste straha. Čak 42,4 posto njih kazuje da ustaje i liježe u strahu. Koliko djelovalo proturječno, samo 11,9 posto kazuje da je strah odlika koja najbolje opisuje njihov život. Tri četvrtine ispitanih to bolje izražava: neizvjesnost je ono što karakterizira suvremeni život.

Iako je ispitivanje pokazalo očekivane rezultate: žene se boje više od muškaraca (neka mi žene to ne zamjere jer samo prenosim podatke iz ankete), a više od toga, da je strah prisutniji među onima koji su slabijeg imovinskog stanja, slabog obrazovanja i starije životne dobi, strah je, kako god da ga nazovemo ili definiramo, gotovo imanentan u našim životima.

Kako sve ovo objasniti? Psihoanalitičar i filozof James Hillman, autor važnog djela ”Kodeks duše”, piše: ”Strah je, kao što su već naveli Sartre i Kierkegaard, izum, religija, vjerovanje, iluzija. Ali nema ničega tako iluzornog kao što je savršen red i besprijekorna sigurnost koju nam prodaju političari, a zbog koje gubimo slobodu”. Hillman tumači da strahovi, najčešće, proizlaze iz našeg okruženja iz opasnih pojava: loše ekonomije, rasizma, terorizma itd.

I bez Hillmana znamo da loša infrastruktura, nedostatno obrazovanje, neimaština, eksploatacija radnika preko svake mjere i drugi oblici socijalne nesigurnosti često nisu tretirani kao ozbiljni faktori politike ili psihoterapije.

I na foteljama naših psihoterapeuta ćemo, često, kao i u javnom životu, susretati populističku logiku koja nam se nudi stoljećima kao politički odgovor. Taj populizam, demagogija, utjelovljuje zlo. Zlo ima svoje prste umočene u strahu. Na primjer, zavid je oblik zla i zavist stvara strah. I, naravno, nije isti osjećaj nesigurnosti u Bombaju kao onaj u Rimu.

Da bi se pobijedio strah valja razgovarati. Upoznati drugoga, kao izlaz iz začaranog kruga straha, jest stari i valjani lijek. Izraelski pisac Amos Oz je tumačio da ”pojmiti drugoga liječi fanatizam. Upoznati ga je svakako bolje od zamisliti ga”.

No upoznati drugoga i dopustiti mu da se izrazi i očituje ne sprečava političke elite da manipuliraju strahom. Da strah množe.

Sjetite se kako je američki predsjednik George W. Bush, nakon napada na New York i Washington 11. rujna 2001., iskoristio spontano ujedinjenje Amerikanaca za napad na cilj kojeg su prethodno definirali potpredsjednik Dick Cheney i neokonzervativci Republikanske stranke, svakako u dosluhu s velikim proizvođačima oružja i s naftnim kompanijama.

Vas, sasvim sigurno, ne zanimaju možda poznate stvari već odgovori na pitanja poput: kako smanjiti strah ili kako ga pobijediti? Za početak, vlastitim bijegom iz područja mediokritetstva. Dok ste u njemu, autoritaristi će i dalje puštati demone i postavljati stupice.

Odvažimo se u novoj godini djelovati bez straha. Podržite Autograf i pratite naše nove projekte. Bit će posvećeni pobjeđivanju straha, premošćivanju predrasuda, intenziviranju dijaloga, upoznavanja drugih. Želim vam svako dobro.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Poučak sestre Simone: žene, ne gubite nadu. Izdržite!
    •  Nemoj reći Oče naš, ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti
    •  Hrvatsku volim, ali mi se povraća
    •  Smisao mog Božića
    •  Biskup Šaško opet veliča ustaše, sada su “kamen zaglavni’’
    •  Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir
    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak

> Svi tekstovi ovog autora