Što je sveučilišna autonomija i zašto je uopće važna?

Četiri su razloga zašto je danas važno govoriti o sveučilišnoj autonomiji u Hrvatskoj.

Zloupotreba sveučilišne autonomije

Prvi se odnosi na negativni predznak koju spominjanje sveučilišne autonomije izaziva u javnosti. Zbog niza skandala u akademskoj zajednici sveučilišna autonomija počela se doživljavati kao nešto nepoželjno, kao sinonim za neodgovornost i netransparentnost.

Dobar dio javnosti percipira sveučilišnu autonomiju kao okvir kojim se želi očuvati postojeće (loše) stanje na sveučilištima, zaštititi samovolja, privilegije i partikularni interesi pojedinaca i skupina unutar akademske zajednice.

Takvo ponašanje predstavlja zloupotrebu sveučilišne autonomije i u suprotnosti je s temeljnim pretpostavkama na kojima ona počiva – odgovornosti, transparentnosti i osiguranju kvalitete.

Zbog zloupotreba sveučilišne autonomije ne smije se donijeti zaključak kako je ona nepotrebna te da se treba ograničiti (političkom kontrolom), već akademska zajednica i javna vlast trebaju tražiti rješenja kako će se spriječiti takve zloupotrebe, a da se pri tom ne naruši sveučilišna autonomija.

Takva rješenja postoje, samo ne i volja da se ona implementiraju u zakonodavni okvir.

Reforma sustava znanosti i visokog obrazovanja

Drugi razlog aktualna je reforma sustava znanosti i visokog obrazovanja te novi zakonodavni okvir koji snažno ograničava sveučilišnu autonomiju. Izgovor za centralizaciju moći u rukama ministra znanosti upravo su navedene zloupotrebe sveučilišne autonomije.

Umjesto da se reformom osigurao zakonodavni okvir kojim bi se osnažila transparentnost, odgovornost i nadzor unutar sveučilišta i sustava znanosti i visokog obrazovanja te zaštitile temeljne sveučilišne vrijednosti, Ministarstvo se vodilo idejom da će politika (ministar) preuzeti na sebe ključnu odgovornost da uvede ”red” u sustav.

Sama ideja je apsurdna. U zemlji u kojoj su praktično svi javni sustavi koji su pod kontrolom politike u rasulu (dovoljno je spomenuti situaciju u zdravstvu ili s obnovom nakon potresa), što je rezultat sistemske korupcije za koju je najviše odgovorna upravo državna vlast, ideja kako će Ministarstvo kvalitetno, odgovorno i bez političkog utjecanja koristiti široke nadležnosti i ovlaštenja u pogledu sveučilišta je nakaradna.

S reformom se ustvari nastavio trend stavljanja svih neovisnih institucija pod pasku političke vlasti. A upravo je sustav znanosti i visokog obrazovanja bio posljednji veliki sustav koji se najdulje uspio oduprijeti takvim pokušajima. Barem do sada.

Usporedbe radi, ova situacija korespondira stavu da je potrebno ograničiti neovisnost sudstva i prepustiti politici (ministru pravosuđa) široke ovlasti da uvede red u sporo i neučinkovito, pa i korumpirano pravosuđe.

Nije tajna da je i pravosuđu, isto kao i sustavu znanosti i visokog obrazovanja, potrebna korjenita reforma. Međutim, nikome ne pada na pamet da reformom dovede u pitanje nezavisnost sudbene vlasti (koliko je ona uistinu nezavisna od nelegitimnih utjecaja političke vlasti drugo je pitanje).

Zašto? Jer ona predstavlja jedno od temeljnih demokratskih načela i od presudnog je značaja za vladavinu prava i funkcioniranje pravne države.

Sveučilišna autonomija, kao i nezavisnost sudstva, također uživa ustavnopravnu i međunarodnu zaštitu. Autonomija sveučilišta posljedica je civilizacijske potrebe da se zaštite akademske slobode koje su bitne pretpostavka za ostvarivanje obrazovne, znanstveno-istraživačke te društvene uloge sveučilišta, a posebno važno – one su pretpostavka demokratskog društva.

Navedeno ističe niz europskih dokumenata koji upozoravaju da su akademske slobode i institucionalna autonomija intrinzične vrijednosti visokog obrazovanja koje su ključne za demokraciju, ljudska prava i vladavinu prava, pa je stoga nužno promicati ta temeljna načela u okviru visokog obrazovanja (npr. Preporuka Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1.762 od 30. lipnja 2006., Preporuka CM/Rec(2012)7 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o odgovornosti javnih vlasti za akademske slobode i institucionalnu autonomiju od 20. srpnja 2012. godine, Preporuka Europskoga parlamenta od 29. studenoga 2018. o obrani akademske slobode u vanjskom djelovanju EU-a itd.).

Parlamentarna skupština Vijeća Europe u Preporuci iz 2006. godine upozorava na još jedan razlog zašto je važna sveučilišna autonomija (i akademske slobode). U dokumentu se ističe kako je povijest dokazala da su kršenja akademskih sloboda i sveučilišne autonomije uvijek dovodila do intelektualnog nazadovanja, a time i do gospodarske i društvene stagnacije.

Pri tom potrebno je istaknuti kako su akademske slobode cilj, a autonomija je tek sredstvo i institucionalni odraz akademskih sloboda koje pripadaju pojedincu. Akademske slobode, dakle, zahtijevaju visoki stupanj autonomije sveučilišta jer ona bitno supstancira postojanje akademskih sloboda.

Što je sveučilišna autonomija i što ona obuhvaća?

Time smo došli do trećeg razloga zašto je važno danas pisati o sveučilišnoj autonomiji, a to je pogrešno razumijevanje što je uopće sveučilišna autonomija.

Tome su doprinijela i pogrešna tumačenja koja se javljaju u javnosti, a posebno tumačenja koja dolaze od čelnika Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Umjesto proizvoljnih definicija, potrebno se držati standarda i definicija koji su prihvaćeni u europskom prostoru visokog obrazovanja te na međunarodnoj razini.

”Limska deklaracija o akademskoj slobodi i autonomiji visokog obrazovanja” određuje da autonomija znači neovisnost ustanova visokoga obrazovanja od države i svih drugih društvenih silnica u odlučivanju o svojoj unutarnjoj upravi, financijama i administraciji, kao i uspostavljanju vlastite politike obrazovanja, istraživanja, savjetodavnog rada i srodnih djelatnosti.

”Preporuka CM/Rec(2012)7 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o odgovornosti javnih vlasti za akademske slobode i institucionalnu autonomiju” određuje da institucionalna autonomija obuhvaća organizacijsku, financijsku i akademsku autonomiju te autonomiju nastavnog osoblja.

Organizacijska autonomija odnosi se na procedure i kriterije u postupcima odabira čelnika i njihova smjenjivanja, odlučivanje o akademskim strukturama itd.; financijska autonomija odnosi se na vrste javnog financiranja, zaduživanje, zadržavanje financijskog viška, naplatu školarina, posjedovanje nekretnina itd.; autonomija nastavnog osoblja odnosi se na mogućnost odlučivanja o procedurama zapošljavanja, napredovanjima, odlučivanje o plaćama nastavnog osoblja itd.; akademska autonomija odnosi se na mogućnost odabira studenata, utvrđivanja studijskih programa, jezika poučavanja, mehanizama osiguravanja kvalitete, određivanje kvota itd.

Odbor ministara Vijeća Europe posebno je upozorio kako je financijska autonomija ključna pretpostavka za institucionalnu autonomiju.

Razina sveučilišne autonomije u Hrvatskoj

Posljednje pitanje odnosi se na razinu sveučilišne autonomije u Hrvatskoj. Ovo pitanje je važno jer se u javnosti često ističe da hrvatska sveučilišta uživaju izuzetno veliku autonomiju, veću nego što je slučaj u drugim europskim državama. Navedeno jednostavno nije točno.

Prema istraživanju European University Association (EUA) iz 2017. godine, koja donosi prikaz postojećeg stanja u 29 europskih zemalja, a u koje je prvi put obuhvaćena i Republika Hrvatska, hrvatska su se sveučilišta pozicionirala na sljedeći način: razina organizacijske autonomije ocijenjena je ocjenom ”srednje visoka” te su zauzela 18. mjesto, financijske autonomije ocjenom ”srednje niska” te su zauzela 15. mjesto, autonomije nastavnog osoblja ocjenom ”niska” te su zauzela posljednje, 29. mjesto, a razina akademske autonomije ocijenjena je ocjenom ”srednje niska” te su zauzela 21. mjesto.

Drugim riječima, hrvatska sveučilišta ne uživaju tako široku autonomiju kao što se često tvrdi u javnim raspravama. Upravo suprotno, prema relevantnim istraživanjima hrvatska sveučilišta u tom pogledu stoje relativno nisko u odnosu na druge europske zemlje.

Zbog reforme naša sveučilišta će dodatno pasti na ovoj ljestvici, što je u suprotnosti s proklamiranim ciljem jačanja sveučilišne autonomije. Ograničit ću se samo na dva aspekta.

U pogledu financijske autonomije, uz niz odredbi kojima se sveučilišta stavljaju u podređeni položaj prema Ministarstvu znanosti, značajno se ograničavaju vlastiti prihodi visokih učilišta o čijem raspolaganju će sada odlučivati ministar.

Umjesto da se novim zakonom uvela potpuna financijska transparentnost kao i poseban nadzor nad izvršenjem obveza preuzetih programskim ugovorima čime bi se značajno smanjila mogućnost financijskih malverzacija i neracionalnog trošenja javnog novca koje nedvojbeno postoji, Ministarstvo je odlučilo drastično ograničiti financijsku autonomiju sveučilišta.

U pogledu organizacijske autonomije, umjesto da otvori prostor demokratizaciji izbora akademskog vodstva, novi zakon, još restriktivnije nego prijašnji, regulira način izbor rektora.

Do sada su naime sveučilišta mogla sama određivati sastav biračkog tijela za izbor rektora, a sada je zakonski određeno da ga bira senat, čime se petrificiralo rješenje koje se temelji na vrlo uskom krugu ljudi koji biraju rektora čime se potencira klijentelizam u akademskoj zajednici. Jer što je manji broj ljudi koji o nečemu odlučuju – to je lakše na njih utjecati.

Ovo su samo neka od loših rješenja koja su prihvaćena reformom. Koje će biti posljedice ograničenja sveučilišne autonomije tek ćemo vidjeti, ali povijesna iskustva govore da će prije ili kasnije dovesti do neželjenih posljedica.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)
    •  Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu
    •  Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
    •  Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
    •  Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti
    •  U Hrvatskoj više ne postoji sudbena vlast
    •  Jesu li hrvatska sveučilišta i znanost ''na razini Bocvane''?

> Svi tekstovi ovog autora