Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (4)

Papa Franjo nije mogao, jednostavno nije mogao prijeći preko toga. Zaključno, u drugom pismo patrijarh Irinej pozdravlja prijedlog osnivanja komisije, moli da njen rad bude obogaćen i objektiviziran doprinosom i trećih, međunarodnih stručnjaka, obavještava papu Franju da je o cijeloj stvari Sveti sinod pisao drugim autokefalnim crkvama moleći da duhovni doprinos cijelom procesu, jer kao i Vatikanu, i SPC-u je stalo do promocije ekumenizma i mirotvorstva. Da, točno je, patrijarh je zamolio papu Franju da Stepinčevu kanonizaciju ”skine s dnevnog reda i prepusti nepogrešivom Sudu Božjem”. Da, točno je, argumenti SPC su bili toliko uvjerljivi da ih papa Franjo nije mogao ignorirati.

Do kanonizacije će doći, ponavljamo: tko zna kada, ali znat ćemo da je ona blizu kada odnosi Hrvata i Srba, pravoslavaca i katolika, budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja, bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera, onakvi kakve je želio da budu pokojni kardinal Franjo Kuharić: tako da neće svaka strana najprije tražiti krivicu u drugoj, već u vlastitoj zajednici. Jer nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice.

Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, napisao sam pozivajući se na pismo HBK-a u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata (1. svibnja 1995.) pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? To bi, poštovani čitatelji, bio plod predložene komisije o Stepincu. Ništa više, ali ništa manje od toga.

Rimokatolička Crkva u Jugoslaviji nije bila zadovoljna svojim položajem i bila je veliki protivnik liberalnih načela na kojima je ona bila organizirana. Poslije dolaska Stepinca na mjesto zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog metropolita ojačala je klerikalna kritika jugoslavenske države. Na odnos Vatikana i rimokatoličke hijerarhije prema jugoslavenskoj državi izrazito negativno je djelovalo odbacivanje konkordata u Beogradu u srpnju 1937.

Najvažniji oslonac u zemlji je ustaška teroristička organizacija Ante Pavelića, stvorena u Italiji 1932., koja je imala jaku potporu u klerikalnim krugovima, u masovnim katoličkim organizacijama, obrazovnim i kulturnim ustanovama, uz ostalo i na Zagrebačkom sveučilištu.

Nadbiskup Stepinac je istupao kao zaštitnik hrvatskog naroda od zla komunizma i nemorala koje on donosi smatrajući da ne uživa podršku države. Poslije državnog udara 27. ožujka 1941. u Beogradu nadbiskup Alojzije Stepinac je smatrao da je većina Hrvata, ako ne i svi, za to da se odcijepe od Srba.

Tijekom agresije Njemačke i Italije na Kraljevinu Jugoslaviju neki su rimokatolički svećenici sudjelovali u napadima na vojsku, zarobljavanju i razoružavanju njenih pripadnika. Najviša hijerarhija RKC-a na čelu s nadbiskupom Stepincem je odmah podržala državu proglašenu 10. travnja 1941. Inicijativu za to i glavnu ulogu u tome imao je nadbiskup Stepinac. Odmah po imenovanju hrvatske vlade 16. travnja 1941. nadbiskup Stepinac je posjetio poglavnika Pavelića i zaželio mu ”Božji blagoslov u radu”. Godinu dana prije formiranja NDH znao je za ustaške planove etničkog čišćenja usmjerene prema Srbima i Židovima.

Novostvorena država je imala prijeku potrebu učvrstiti međunarodni položaj u okviru ”Nove Europe”, u čemu je odmah dobila podršku nadbiskupa Stepinca. On je posredovao u uspostavljanju kontakta s Vatikanom i založio se da Sveta Stolica prizna NDH. To je činio pred papom Pijom XII. čak i sredinom 1943. (premda se neki povjesničari poput Jure Krište i neki biskupi poput Ratka Perića trude demontirati tu, kako kažu, ”komunističku podvalu”, ali koju Jozo Tomaševich, izuzetan poznavatelj povijest NDH ne odbacuje), kada je genocid nad Srbima i Romima već bio jako uznapredovao, a uništenje Židova bilo gotovo dovršeno. Dapače, Stepinac je pred Papom branio NDH i nakon što je 1943. Himmler došao u Zagreb osvjedočiti se u to da je pitanje Židova riješeno.

Iako je formalno bila u utjecajnoj (političkoj i ideološkoj) sferi fašističke Italije, NDH je ipak po svom uređenju i vanjskopolitičkom položaju bila mnogo bliža nacionalsocijalističkom Trećem Reichu. Masovni progoni, uništenje cijelih nacionalnih i/ili vjerskih grupa, organiziranje represivne mreže oličene u koncentracijskim logorima i logorima uništenja bile su neke od osnovnih sličnosti nacionalsocijalističke (nacističke) i ustaške države.

Rimokatolička hijerarhija, svećenici po župama, redovnici, među njima posebno franjevci, slijedili su poziv svog duhovnog pastira. Treba ipak priznati da je bilo biskupa koji su otvorenije od Stepinca zagovarali ustaštvo; na primjer, nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu. Kao i u cjelokupnoj ostaloj štampi, i u katoličkoj su za najveće neprijatelje hrvatskog naroda proglašeni Srbi, za njima i ostali neprijatelji ”Nove Europe”, naročito Židovi. Pozivalo se na nemilosrdan obračun s njima.

Svećenici su stvarali ustaške organizacije u pojedinim mjestima, formirali prve ustaške jedinice ili su bili povjerenici za određene oblasti, poticali zločine protiv Srba, a neki su i sudjelovali u njima. Usporedo sa zakonima usmjerenima protiv Srba donesen je niz antižidovskih zakona po ugledu na slične zakone u nacističkoj Njemačkoj. Od druge polovine lipnja 1941. počelo je i masovno interniranje Židova u logore.

U svom djelovanju nadbiskup Stepinac je imao punu podršku Svete Stolice i njenog predstavnika u NDH, premda je nije formalno priznala – tu je imala legata opata Ramira Marconea. Nadbiskup je bio uvjeren da je velika, ”nezavisna hrvatska država” pogodan institucionalni okvir za ostvarenje tih ciljeva bez obzira na cijenu u ljudskim životima i razaranjima kojima je plaćeno njihovo ostvarivanje.

Na udaru sistematskog državnog terora našli su se prije svega Srbi i Srpska Pravoslavna Crkva (zabranjena od Ante Pavelića i ustaša), s njima i Židovi, Romi i politički protivnici, prije svega komunisti i demokratski orijentirani Hrvati. Sve to odvijalo se pred očima i uz punu podršku i sudjelovanje svećenstva i organizacije RKC-a te samog nadbiskupa Stepinca.

Važno je istaknuti da je on sudjelovao i u iniciranju nekih važnih dalekosežnih odluka koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC-a i ustaške države, a ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Europe koju je provodila nacistička Njemačka.

Ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode na čovječan način. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone.

Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi na human način i nadbiskup je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve.

Nadbiskup se pri tome nije obazirao na činjenicu da je ta država stvorena agresijom osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju (kojoj je bio obećao lojalnost), da je organizirana na principima i u okviru ”Novog europskog poretka”, odnosno na totalitarnim načelima, na vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i masovnoj represiji i uništenju diskriminiranih grupa.

Povremene intervencije u korist progonjenih Srba i Židova izloženih genocidu, prije svega onih koji su prešli na rimokatoličku vjeru, te zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke Crkve ustaškoj državi do samog kraja njenog postojanja.

Nadbiskup Stepinac je imao vrlo naglašen moralni autoritet i velik utjecaj na vlasti NDH. To je svakako bio glavni razlog da mu hrvatski vođa Ante Pavelić uoči sloma države i povlačenja iz zemlje ponudi prerogative vlasti, što je Stepinac odbio.

Tvrdi se da oni koji na te stvari upozoravaju, napadaju, čak i mrze Crkvu. To nije točno. Crkva napada samu sebe sadržajem onoga što je izgovarala, ne samo u doba NDH, što je jednostavno pokazati, i to na temelju izjava članova episkopata koji ne poznaju niti poštuju duh Drugog vatikanskog sabora (na primjer, to čini sisački biskup Vlado Košić), katoličkih novinara koji se ne umaraju u silovanju jedne časne profesije i glasnih svećenika koji su u naše vrijeme širili zaraznu nacionalističku buku. To dokazuje da su i tada i danas na djelu oni koji prakticiraju moral fašista.

A on je, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, u sljedećem: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom”.

(Nastavlja se).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?
    •  Bojim se da bi šef P.E.N.-a i Papu proglasio velikosrbinom
    •  Ovo je istina: Budimir Lončar je omogućio hrvatsku neovisnost!
    •  Fred Matić je ispunio Isusov zahtjev: ljubav prema malenima
    •  Hoće li Jutarnji list i Papu proglasiti ''putinovcem''?

> Svi tekstovi ovog autora