autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Kad nas osrednji skijaš šampionski nasanjka

AUTOR: Vedran Limić / 17.04.2026.

Vedran Limić

Polovinom prošlog stoljeća, u vrime onog mrklog mraka, svi oni sportovi vezani za ledeni mraz i bili snig nama su bili nekako vrlo daleki, strani, nepoznati itd.

Evo i sad se sićam naslova u novinama tipa: Naš skijaš u slalomu zauzeo izvanredno 98. mjesto. Ili: Naši hokejaši su uspili dat gol Kanađanima koji su nas pobijedili s rezultatom otprilike s dvista pedeset naprama jedan.

Ako bi se u cilu onu mračnu državu i našao neki ludaš koji bi stao na skakaonicu momentalno bi dobija medalju za kuražu, a ako bi preživija skok od sedam metara dobija bi medalju narodnog heroja ili neku sličnu pizdariju.

Bilo kako bilo, bilo je u to škuro vrime sasvim normalno da radnička klasa ide na ljetovanje u neka radnička odmarališta kojih je bilo, nije da nije.

Ali evo sad da me stavite pred razjarenog bilog medvida ne mogu se sitit njanci jednog jedinog radničkog skijališta. A nije da nam je falilo sniga. Na tamo nekim Garmisch-Partenkirchenima ili Madonnama di Campiglionema nisi moga naletit na Jugovića radnika da si sveti otac papa.

Doduše valja bit pošten pa priznat kako su se dica nekih važnih partijskih ćunki znali tamo lipo zabavljat na račun radničke klase. Ali kako nije bilo interneta onda te i takve vijesti nisu dopirale do samoupravnih grbača radnog naroda.

U svakom slučaju nama su sva ta bijela veselja davala najcrnji osjećaj teške tuge kada bismo pogledali u novčanik naših želja i mogućnosti. Jednom riječju nama je to bilo nedostižno i točka.

I sve je to tako bilo do sarajevske Olimpijade, a onda se zakotrljala skijaška gruda bijelog ludila, opreme, jaketa, pancerica, očala, štapa, skija, osobnih trenera, paket aranžmana, polu ili cilih pansiona, ski karata i ostalih radosti koje su koštale ka svetog Petra kajgana.

Iman osjećaj da si za kompletnu opremu i sve monade koje valja platit za tih sedam dana moga kupit ako ne vikendicu na moru onda makar neku solidnu kamp prikolicu za četiri osobe.

I onda na scenu stupaju tri vrlo važne osobe za bijelo-snježni sport. Otac, sin i ćer Kostelići čine ono što je do tada bilo nezamislivo. Manje-više isključivo o svom trošku pasu travu ne bi li se kako tako prehranili, spavaju u šatorima na minus trista jer se za hotele nije imalo šoldi, a od države su na kapaljku dobivali jedva neku mižerju.

I tek kad su počeli postizat svjetske rezultate i osvajat olimpijske medalje onda se cila ta priča zakotrljala u nekom posve drugom smjeru.

Iako je Hrvatski skijaški savez udrija kilave amaterske temelje onim rijetkim klubovima, koji su jedva znali razliku između skija i snješka, prave pravcate temelje nalivaju 1992. godine kada ova naša asocijacija postaje punopravnim članom Međunarodne skijaške federacije (FIS).

Tek tada u njihovu kasu počinje stizati kakva-takva lova. Ona prava počela je punit blagajnu tek kada je na njeno čelo zasjeo Vedran Pavlek 1998. godine. Capo di tutti capi alpskih reprezentacija imao je nos, a i parlatinu za unovčavanje snježne bajke koju su sestra i brat joj nestvarno ispisivali diljem svjetskih skijališta.

Sponzori su se zamalo tukli za ugovore s našim nevjerojatno uspješnim savezom i tada perjanicama svjetskog skijanja. Dakako da ni naša država nije bila imuna na ova svjetska dostignuća Kostelića i ekipe. Tako da je onda i ona počela s dotacijama koje su sve, ali zanemarive nisu.

I sve bi ovo bilo potaman da su se ti silni novci usmjeravali onima kojima su bili namijenjeni. Mladim talentima, školama, skijalištima, skijaškim akademijama, poboljšanju standarda nekih novih kostelića, ali kako je moralni led vrlo tanak i krhak onda se i naš Pavlek lako poskliznuo.

I nije on samo jednom pao u nekom pravno-financijskom slalomu ili se skliznuo van staze svakog morala već je poput najboljeg karlingaša rastjerivao sve one koji su mu stajali na putu osvajanja najduljeg skoka u bezobrazno obilje.

Tako da nije ni malo čudno što je taj osrednji skijaš šampionski nasanjkao naš savez, na čijem je čelu bio više od dvadeset godina i to, za sada, svih 30 milijuna eura.

Svaka čast meštre! U stvari svaka čast tebi majstore i dakako tvojim pobočnicima i moćnicima koji su ti omogućili za sada pravno bježanje od hrvatskog pravosuđa na putu oko svijeta sa silnim milijunima eura.

I na kraju sve mi se nekako čini da će naše pravosuđe prije uloviti jetija nego Pavleka jer ako padne nekad moćni Pavlek, po svoj prilici, padat će i neki sadašnji moćnici kojima se ne ide tek tako lako na led.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: