Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake

Povijest ne završava. Samo drijema, a zatim se ponavlja.[1]

Pisati o antisemitizmu meni znači baviti se jednom vrlo bolnom i mučnom temom koja je dio prošlosti moje domovine Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, a istodobno znači neizbrisivu sramotu koja traje i danas jer još ponekad odjekuje u povicima na stadionima i nekim grupnim događajima.

Za razliku od našeg predsjednika Zorana Milanovića, ja mislim da su u NDH Hrvati, koji su se identificirali kao ustaše, progonili Židove te ih brutalno eksterminirali u Jasenovcu i na brojnim drugim stratištima.

Antisemitizam je u našoj uljudbi majka svih ksenofobija, a i više od toga. Postojanje nekog tko je prepoznat kao drugi i drugačiji u društvu oduvijek je omogućavalo projekcije svih društvenih problema i katastrofa (primjerice, uzroke epidemije kuge u 14. stoljeću u Europi) na tog nepoželjnog susjeda, što je u povijesti naše civilizacije, i Zapada i Istoka, uglavnom bio Židov – kao fizički drugi i kao simbolički imaginarni ”drugi”.

Možemo u istom kontekstu spomenuti i Rome koji su se u Europi pojavili nešto kasnije, u 14. stoljeću migrirajući iz sjeverozapadne Indije.

Sa stajališta povijesti antisemitizam je vrlo stara pojava koja se prvi put manifestira kao suprotnost između židovske manjine, privržene monoteizmu i moćnih poganskih carstava. U egipatskoj Aleksandriji i Antiohiji, Židove napadaju njihovi sugrađani još od 4. i 3. stoljeća prije Krista, motivirani mržnjom prema židovskoj vjeri, što se može smatrati prvim antisemitskim ispadima u povijesti.[2]

Nakon prvog stoljeća postojanja kršćanstva dolazi do integracije mita o Židovima kao bogoubojicama unutar kršćanske teologije što Hannah Arendt naziva kršćanskim antisemitizmom. Crkva je promicala ideju da je židovska dijaspora kazna za Kristovo ubojstvo te je na taj način poticala mržnju i progone.

U predmodernoj Europi Židovi su pušteni da žive, jer ubijati nije kršćanski, ali su uzastopnim diskriminatornim mjerama potisnuti iz poljodjelstva, obrta i drugih društvenih djelatnosti, nametnute su im razne zabrane te su od 4. stoljeća bili prisiljeni baviti se trgovinom i novčarstvom.[3]

Od 18. i 19. stoljeća, protužidovstvo se manifestira kao moderni antisemitizam kod kojeg razlikujemo liberalni, klerikalni, ljevičarski i nacistički antisemitizam.

Klerikalni antisemitizam postoji među mnogim vjernicima muslimanima koji nemaju nikakvo osobno iskustvo sa Židovima ili s Izraelom kao državom (npr., Pakistan ili većinska muslimanska ruska republika Dagestan). Njihovi su hostilni osjećaji vezani za vjerske spise i povijesne razloge (sadašnji Židovi su nevjernici, potomci onih koji su se borili protiv proroka Muhameda).

Stoljećima prije šoe, u muslimanskom svijetu su Židovi trpjeli mržnju i prijezir koji su se prenosili iz naraštaja u naraštaj. Često su stavljani pred izbor između prelaska na islam i pogubljenja. U najboljem slučaju su mogli/morali plaćati porez za zaštitu (džizja).

Riječ Yahoudi (Židov) je u islamskom svijetu (i ne samo u islamskom svijetu) pogrda i psovka kojom se vrijeđa druge muslimane jer se povezuje s pojmovima kao što su ”pohlepa”, ”izdajnik” ili ”zavjerenik”.

Osim u svakodnevnom govoru, takva predodžba o Židovima se njeguje u romanima, filmovima i televizijskim serijama. Onaj tko zauzme suprotan stav u umjetničkom izražaju, koji zagovara drugačiju poziciju i želi otvoriti vrata dijaloga sa Židovima, proglašava se u muslimanskom svijetu kao Yahoudi – izdajnik.[4]

Tradicionalni vjerski antisemitizam je bio usmjeren prema Židovima kao prema strancima, religioznoj grupi koja se ne želi asimilirati, a moderni antisemitizam je odgovor na integraciju Židova, prvenstveno u Europi gdje se uvodi nejasni i kvaziznanstveni pojam ”rase”.[5]

To otrovno sjeme je u 19. stoljeću izraslo u monstruoznu tvorevinu koja je zagadila društveni život Europe čija je kulminacija (izuzev šoe čemu je prostrla crveni tepih) bio Prvi međunarodni antisemitski kongres održan u Dresdenu 1882. godine uz sudjelovanje izaslanika iz Njemačke i Austro-Ugarske.

Kongres je iznjedrio ”Manifest vlada i naroda kršćanskih zemalja koje ugrožavaju Židovi”. Na drugom kongresu 1883. godine pored osnivačica Njemačke i Austro-Ugarske pridružili su se predstavnici Rusije, Srbije, Francuske i Rumunjske. Utemeljeno je ”Sveopće udruženje za borbu protiv židovstva”.

To je ozračje koje traje do Prvog svjetskog rata u kojem su se na strani Njemačke i Austro-Ugarske borili brojni Židovi. Također su značajno doprinosili tim zajednicama prihvaćajući stoički nepravedna ograničenja derivirana iz antisemitskih pisanih i nepisanih zakona i predrasuda.

Genijalni Sigmund Freud je u ovom ostracirajućem ozračju definirao teoriju psihoanalize koja je i danas jedan od najvažnijih smjerova u psihoterapiji, bitna za društvene znanosti, teoriju književnosti, kulturu općenito i politiku. Albert Einstein i mnogi drugi znanstvenici i književnici židovskog porijekla su živjeli sličnu sudbinu i pri tom stvarali dok nisu morali emigrirati u Veliku Britaniju ili SAD da spase živu glavu od nacizma.

Između dvaju svjetskih ratova je najmračnije i najbizarnije vrijeme u kojem se do sredine tridesetih godina dvadesetog stoljeća nije vjerovalo da je istina ono što je bilo očito i što se kasnije odrazilo u sustavnom ubijanju Židova, koji su zapravo bili prvi Europljani u današnjem smislu riječi, u Trećem Reichu i nekim drugim zemljama Europe što uključuje i ”našu” NDH.

Događa se šoa, užasan, neviđen, neispravljiv događaj u svijetu koji je gledao sve što se zbiva, imao informacije o svemu, ali kao nije mogao pojmiti kakvo će se zlo dogoditi (za to se trebalo biti slijep, gluh i neviđeno glup, zapravo zlonamjeran).

Razlozi ovakvog stava Europljana su bili intelektualni i moralni kukavičluk i fatalna kognitivna samougađajuća distorzija i, ne zaboravimo, vječni antisemitizam kao motivaciju.

Nastala je nepopravljiva šteta koja nas sve i danas progoni jer nismo smjeli dopustiti to hladnokrvno, gadljivo, okrutno, neljudsko, amoralno dugogodišnje događanje za koje smo svi mogli znati da smo htjeli, ali izgleda da nismo htjeli.

Šoa. Samo je Winston Churchill, ekstravagantni, ratoborni, omraženi pametnjaković, autor politički nekorektnih mizoginih izjava, upozoravao na jalovost politike tadašnjeg britanskog premijera Nevillea Chamberlaina.

Churchill je ipak uspio napraviti plan, antifašističku koaliciju, faustovski se povezavši sa Staljinom, krvnikom SSSR-a, da spasi sve nas, ali ne i Židove za koje je bilo kasno.

Kako piše Ivo Goldstein, jedini koji su Židove izravno prihvaćali i branili na području bivše Kraljevine Jugoslavije su bili Titovi partizani ondašnje komunističke i jugoslavenske orijentacije. To je bilo ogromno, i ne tamni ni danas kad znamo što se sve događalo nakon 1945. godine.

Prije šoe, u geografskom području koje se latinizirano zvalo Palestina, živjeli su razni narodi i izmjenjivali se brojni vladari od asirskih, židovskih, babilonskih, perzijskih, rimskih do osmanskih nakon kojih je osnovan Britanski mandat u Palestini.

Krajem 19. stoljeća stvoren je cionistički pokret koji je zagovarao naseljavanje Židova u Palestini, a 1917. godine je britanska vlada donijela Balfourovu deklaraciju o stvaranju židovskog nacionalnog doma u Palestini. Od 1918. Palestina je bila pod britanskom vojnom upravom, a od 1920. pod britanskom mandatnom upravom koju je 1922. potvrdila Liga naroda.

Dio Palestine koji je trebao pripasti budućoj židovskoj državi je 1922. odvojen u britansko mandatno područje Transjordaniju. Muslimansko arapsko stanovništvo, s kojima su živjeli malobrojni kršćani i Židovi oduvijek (sigurno od kad postoje muslimani kao takvi) opiralo se porastu broja Židova prema kojima su osjećali povijesni prijezir i gađenje smatrajući ih nižom rasom. Takvo stanje muslimanske arapske kulture tog doba se može objasniti povijesnom protužidovskom propagandom, ali se ne može opravdati.

Svršetkom Drugog svjetskog rata ranjeni Židovi koji su preživjeli holokaust bježe iz Europe na Bliski istok i uz dopuštenje britanske administracije Palestine.

Opća skupština UN-a je 29. studenoga 1947. godine zaključila da se u Palestini stvore arapska i židovska država s Jeruzalemom kao slobodnim gradom pod upravom UN-a. Arapi su tu odluku odbili, a Židovi prihvatili te 14. svibnja 1948. godine proglasili samostalnu državu Izrael.

Nakon toga, kroz nekoliko godina, oko 700.000 arapskih stanovnika Palestine napušta svoje domove što se na arapskom zove Al-Nakba (doslovni prijevod katastrofa) što i jest. Tako su arapski Palestinci postali tragični narod bez države (koju nikad nisu ni imali).

Ostalo je nesretna povijest cijelog Bliskog istoka. Slijedi više ratova, brojni propali mirovni pregovori i ubojstva zagovornika detanta i mira između Izraelaca i Palestinaca (Anwar el-Sadat, ubijen 1981., Yitzhak Rabin ubijen 1995. – ubijeni od ”svojih”).

Godine 1993. sam bila u Izraelu i divila se kako Arapi i Židovi surađuju. Nitko nije vjerovao da će to dugo trajati i niti nije: krenula je druga Intifada i od tad se smrtonosno neprijateljstvo povećava u nezadrživom krešendu.

Potpuna eksplozija stanja započela je 7. listopada 2023. godine Hamasovim terorističkim napadom na Izrael. Figure bivše pat pozicije dvaju naroda su srušene, igra ide prema šah-mat završetku što znači eksterminaciji ”drugih”. Ne znamo koji će biti ti ”drugi” u ovoj kombinaciji koja se može i nekontrolirano proširiti.

Što sad učiniti? Šanse za mir su male do nikakve, a mržnja čini ozonske rupe u atmosferi.

Ishod je krajnje neizvjestan. Vidim da Židove muslimani u ime Palestinaca progone po zapadnom svijetu u koji su primljeni otvorenih ruku kao miroljubivi. Palestinci ginu jer ih bombardiraju Izraelci nakon upozorenja da se sklone, što se uglavnom ne događa jer ih hamasovci, teroristička organizacija, koriste kao živi štit. Palestinski saveznik Egipat zatvorio je jedini postojeći prolaz za Palestince koji su se mogli skloniti u Egipat dok ne završi ovaj kijamet (???).

Sjećam se da je tijekom rata u BiH devedesetih veliki broj muslimana bio sklonjen u zbjegove u Turskoj i dalekoj Maleziji, što je bilo racionalno. Po prekidu borbi izbjeglice su se vratile u BiH. Zašto se sad ne učini nešto slično?

Nedvojbeno zbog toga što se novostvorena palestinska nacija koristi kao žrtveno janje i detonator rata protiv Zapada koji se kuje dugo u islamskom svijetu.

Na tragu toga preporučljivo je pročitati tekst bivšeg novinara Guardiana, Francisa Wheena o dolasku Homeinija u Iran 1979. i njegovim vjerskim preporukama koga sve treba skratiti za glavu.[6]

Moja prijateljica muslimanka (ja znam ime i neću ga napisati jer je živa i želim da takva i ostane) opisala mi je svoj boravak u zbjegu u Kuala Lumpuru u Maleziji tijekom rata u BiH i posjetu dr. Mustafe ef. Cerića reisu-l-uleme koji im je za ”posjete podrške” hladno i instruktivno poručio: ”Vi niste ovdje na ljetovanju; tu ste da učite islam i da ga širite kad se vratite”.

To pokazuje da se od druge polovine dvadesetog stoljeća muslimani upotrebljavaju za ciljeve političkog islama i kad ih se spašava, kao one iz BiH, i kad ih se žrtvuje, kao Palestince. Ljudi su tu zadnja rupa na svirali.

A antisemitizam ovih dana i muslimana i glupog Zapada se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake, čisti kerozin.

___________________________

[1] Indeks, Vijesti 11:35, 31. listopada 2023.

[2] Ivo Goldstein: ”Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas”

[3] Cunningham, ”Jews and Christians”.

[4] Abderahmne Amar: Komentar: Vječiti antisemitizam mnogih muslimana – DW – 13.06.2021.

[5] Ivo Goldstein: ”Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas”.

[6] Francis Wheen: Francis Wheen Kako su prodavači magle zavladali svijetom; Prolog; Dvoje mesija.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Grubo ignoriranje bullyinga
    •  Hrvatska u protekloj sezoni kiselih krastavaca
    •  Olimpijsko prigovaranje
    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu
    •  Predsjednik svih građana Hrvatske je nezreli maligni narcis
    •  Sve strukture za skrbništvo su Severini nanijele nepravdu
    •  Predsjedničko denunciranje i hrvatski kulturološki cirkusi
    •  Religije i mir na Zemlji – Mir, mir, mir do neba
    •  Brutalno zlostavljanje Klare nije Buntiću prvi nasilni čin
    •  Jesmo li mi zaista protiv svakog nasilja?

> Svi tekstovi ovog autora