Što su nama nacionalne manjine (2)

Borbeni entuzijazam i duh palanke

Takvi primjeri u mnogočemu, podsjećaju na kraj 80-ih na ovim našim prostorima, kada je, kako je to 1990. godine (u knjizi ”Kriza jugoslavenskog socijalizma”) ustvrdio sociolog Bogdan Denić, ”obrana lokalnih i nacionalnih interesa postala ozakonjeni umjetni supstitut za demokratski pluralizam s takmičarskim alternativnim programima”.

Sociolog Mladen Lazić je pak 1994. godine (u zborniku ”Razaranje društva – jugoslavensko društvo u krizi 90-ih”) ocijenio da je u uvjetima društvenog i državnog raspada jugoslavenskog društva čiju je važnu pretpostavku činila homolognost socijalističke ideologije i patrijahalnih kolektivističko-solidarističkih i autoritarnih oblika svijesti došlo do konzerviranja predmodernih vrijednosti, što je olakšalo transplantaciju novog kolektivističkog vrijednosnog obrasca – nacionalizma, kao i konstituiranje populističkog pokreta u Srbiji.

Istovremeno se stvara uzak sloj ekstremno bogatih, čija akumulacija nije rezultat poslovnih sposobnosti, nego ”naslonjenosti” na državu, od čega se, kako Lazić kaže, stvara lumpenburžoazija, a ne modernizacijski činitelj, bivajući više zainteresiran za održavanje anomijskog stanja u kojem će politička moć garantirati njene monopolske pozicije, a ne privredni razvoj.

Lazić stoga zaključuje da se ”može pretpostaviti i da način raspada socijalizma u Jugoslaviji, obilježen ratom i ekonomskim slomom, ne vodi razgradnji, nego, naprotiv, daljnjem učvršćenju antiliberalne ideologije, udaljavajući i na taj način mogućnost modernizacijskog raspleta sadašnje društvene krize”.

Riječ je dakle, kako bi rekao Radovan Konstatinović, o duhu/filozofiji palanke, duhu zatvorenog, izoliranog društva, koje se ne razvija. Duhu kolektivizma, koji je u osnovi mitomanski, koji je manijački egocentričan, a u svrhu obrane napadnutog ega odobrava i promovira agresiju.

Duhu ukorijenjenom i satkanom u kontekstu siromaštva i neimaštine, zbog čega je ”palančanin” uvijek ultimativno materijalistički orijentiran, a sve duhovne potrebe čovjeka za njega su u biti nepoznate te iako se poziva na boga, on je ipak u svojoj srži uvijek bezbožnik.

Nagonsku potrebu okupljanja u grupu, kod osjećaja izloženosti napadu, pri čemu raste međusobna solidarnost, o čemu je pisao austrijski etolog Konrad Lorenz (prema Rudiju Supeku), vješto koriste pojedini političari da ljudima predoče opasnost i ”vanjske neprijatelje”, ili ”unutarnje prikrivene neprijatelje”, koji najčešće ni ne postoje.

Čovjek je u gomili u većoj mjeri podložan utjecajima iz svoje okoline i prima ih na manje kritičan način. Iz brojne literature o ”psihologiji gomile”, sociolog Rudi Supek, još 1973. godine (u knjizi ”Društvene predrasude”) spominje, primjerice, njenu smanjenu racionalnost djelovanja, sklonost povodljivosti za tribunima, za okrutnim ekscesima… te gomilu definira kao jedan ekstremni oblik neorganizirane ljudske mase, koji je izložen intenzivnim društvenim utjecajima uslijed povećanog straha ili oduševljenja.

”Pojedinac biva veoma lako utopljen u njenim reakcijama”, kaže Supek. Sve to pogoduje stvaranju posebnog oblika zajedničke agresije, tzv. borbenog entuzijazma koji može izazvati tragične posljedice (iako može biti i u službi etičkih vrijednosti, jer bez njega ne bi bilo ni umjetnosti ni znanosti…).

”Čovjek se osjeća ponesen…, spreman je napustiti sve da bi se odazvao onome što smatra svetom dužnošću. Sve zapreke postaju mu beznačajne… Razumska rasuđivanja i kritičnost… stišani su zbog začuđujućeg prevrata svih vrijednosti, koje sada izgledaju ne samo neodržive, nego niske i nečasne. Čovjek ima osjećaj apsolutne ispravnosti, čak ako počini i okrutnost. Pojmovno mišljenje i moralna odgovornost nalaze se na razini najniže oseke”, kaže Lorenz, citirajući ukrajinsku poslovicu: ”Kad se razvija zastava, sav razum je u trubi”.

Zato, kaže Supek, dominantne grupe koje započinju neki politički ili ratni pothvat nastoje stvoriti utisak da je u pitanju sudbina ili ugroženost čitave socijalne grupe, čitavog naroda. Što su stvarni interesi takve grupacije ili vladajuće klase manje racionalno prihvatljivi, to su one prisiljene u većoj mjeri da naročitim propagandnim i socijalno-psihološkim tehnikama pobude primitivne nagonske reakcije kod svih ljudi.

To rade pomoću bučnih i velikih manifestacija vojničkih marševa, mistički organiziranih bakljada, tradicionalno obojenim parolama koje pogađaju daleki kontinuitet naroda i same vrste.

Sjetimo se samo (na ovim našim prostorima iz nedavne prošlosti) mitinga krajem 80-ih godina prošlog stoljeća i rečenice Slobodana Miloševića, koja ih je pečatno obilježila da u raspletu jugoslavenske krize ”nisu isključene ni oružane bitke”.

Razni nacionalistički pokreti su se naročito izvještili u stvaranju ovog borbenog entuzijazma raznim iracionalnim sredstvima propagande i masovnom indukcijom snažnih kolektivnih osjećaja i uzbuđenja koja se prenose na sve pojedince, opominje Supek te 1973. godine, dodajući kako se tako može objasniti često postavljano pitanje u vezi nacizma i fašizma: Kako su se mogli ovi ljudi, inače pametni i obrazovani, ponašati kao nerazumne i okrutne životinje?

Snažan i ubrzan pad nacionalnih manjina

Razmatrajući sve navedeno, kao i spomenuti aktualni trenutak, odnosno okolnosti u našem društvu i ”okolici”, logično se nameće pitanje perspektive položaja nacionalnih manjina u Hrvatskoj i odnosa društva prema tom pitanju.

U rasponu od moguće mračne, u kontekstu eskalacije postojećih svjetskih sukoba na naš prostor (na što brojni analitičari upozoravaju kao realnu opasnost), do unapređivanja odnosa s manjinama, što bi značilo veću otvorenost spram njih, ali i veću njihovu uključenost u sve oblike demokratskih procesa. To tim prije što je po popisnim rezultatima zabilježen značajan pad broja pripadnika nacionalnih manjina.

Prema rezultatima popisa iz 2021. godine ukupno stanovništvo je palo za 9,6 posto, ali je broj pripadnika manjina pao za oko 27 posto u odnosu na popis iz 2011. godine. Udio pripadnika manjina je sa 7,7 pao na 6,2 posto. Te brojke ukazuju da razlozi nisu istovjetni te da uz ekonomske i starosne postoje i drugi razlozi ovako snažnog i ubrzanog pada.

Hrvatska normativno osigurava širok spektar prava nacionalnih manjina, od rezerviranih osam zastupničkih mjesta u Saboru, potom proporcionalno osiguranih mjesta u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalne i regionalne samouprave, zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima javne uprave i pravosudnim tijelima, do posebnog instituta manjinske samouprave – vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, kao savjetodavnih i suradničkih tijela lokalne i regionalne samouprave, kada se rješavaju manjinska pitanja, interesi i problemi.

U cjelini tih prava (uz neka jezična prava u specifičnim sredinama) ništa ne izaziva toliko nezadovoljstva i kritika te rasprava nabijenih teškim emocijama kao pitanje političkog predstavljanja nacionalnih manjina na državnoj razini pa i unatoč tome što nije do kraja ostvarena ustavna odredba o dvostrukom pravu glasa.

Tih osam zastupničkih mjesta uvjetovani su brojem pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Tako srpska manjina ima pravo na tri zastupnika, mađarska i talijanska na po jednog, češka i slovačka zajedno na jednog, a ostalih 17 nacionalnih manjina koje priznaje hrvatski Ustav na dva zastupnika.

I tu se otvaraju neki od problema, jer je pitanje kako jedan zastupnik može kvalitetno zastupati, npr., grupu od čak 12 nacionalnih manjina, ali i kako to da poslije srpske nacionalne manjine, najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj, bošnjačka nema zastupnika.

Istovremeno je široko rasprostranjena teza da je legitimitet manjinskih parlamentaraca upitan jer su izabrani s minimalnim brojem glasova u odnosu na ostale zastupnike te da njihov broj treba reducirati ili čak ukinuti.

Većinski zastupnici pak rijetko brane i zastupaju manjinske interese. Pripadnici manjina slabo su pozicionirani na stranačkim listama, a i kada uđu u parlament ne vole se deklarirati kao ”manjinci” niti pretjerano baviti manjinskim pitanjima i problemima (čak i oni s lijevog spektra).

Legitimitet manjinaca najčešće se osporavao minimalnim brojem glasova kojima osiguravaju mandate. Iako je bilo takvih ekstremnih slučajeva s nekoliko stotina glasova, bilo je i onih s nekoliko tisuća. Međutim, preferencijalni glasovi pokazuju da se ni mnogi većinski zastupnici ne mogu pohvaliti rezultatima, skriveni iza stranačkog ili koalicijskog nazivnika.

Otvaranje pitanja adekvatnosti političkog predstavljanja nacionalnih manjina s jedne strane političkog rastera stalno je poticano od onih koji bi potpuno minorizirali ukupni položaj manjina, najčešće ističući kako manjine nemaju pravo da presudno odlučuju o upravljanju Hrvatskom, a s druge strane je bilo uvjetovano i nerealnim optimizmom u pogledu stanja, odnosno razvoja hrvatskog društva u pogledu odnosa spram nacionalnih manjina.

Profesor Siniša Tatalović, pojašnjavajući ovaj drugi aspekt kaže da su ta razmišljanja bila aktualna prije 15-ak godina, kada je započeo proces implementacije manjinskih prava i ”kada se očekivalo da će Hrvatska napredovati prema demokratskim standardima karakterističnim za liberalno demokratske poretke koji ne poznaju, odnosno ne primjenjuju, ovakav model manjinskog političkog zastupanja odnosno predstavništava. Međutim i to je dvosmjeran proces. Naime, vi ne možete samo tražiti integraciju manjina u političku zajednicu bez da većinski narod nije otvoren prema manjinskim identitetima i njihovom uvažavanju.”

Nadalje Tatalović kaže da se ta dvosmjernost u Hrvatskoj, na žalost, nije dogodila u onom smislu kako se tada očekivalo. S obzirom na to, on ocjenjuje da postojeći model ”predstavlja ono što je nužno da bi nacionalne manjine imale komunikacijske kanale u političkom polju, da mogu iskazati svoje interese i da ih mogu usklađivati s interesima većinskog naroda u najvažnijem političkom tijelu RH, a to je Hrvatski sabor te da mogu i na lokalnim razinama, gdje također postoji manjinsko predstavništvo, ukazivati na prava i probleme nacionalnih manjina koji bi inače prošli nezapaženo i stanje bi bilo puno gore ili ne bi bilo tako dobro kao što je sada.”

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma
    •  Moral na ispitu u Splitu – Slučaj Bojana Ivoševića

> Svi tekstovi ovog autora