Pitanje borbe za hrvatsku samosvojnost u BiH

Od svih neobičnih paragrafa Ustava Bosne i Hercegovine koji su nam u Daytonu 1995. godine sročili Amerikanci, najbesmislenija odredba jest uspostavljanje tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Članom V. Ustava određeno je da se ono sastoji ”od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske”.

Osim što je tronacionalnim terminima uvedena i ozvaničena plemenska podjela zemlje, direktno je legalizirana diskriminacija nalik na aparthejd. Naime, niko u BiH ko se ne izjašnjava kao Bošnjak, Srbin ili Hrvat ne može se kandidovati za tu funkciju iako je i rođen i živi u BiH.

Bosanci, Jevreji, Romi i svi drugi su u startu onemogućeni. Isto tako, u Federaciji se Srbi ne mogu kandidovati, a u Republici Srpskoj ne mogu biti kandidati Bošnjaci i Hrvati. Amerikanci to tobože nisu vidjeli!

Koliko nepotrebnosti, besmisla, povreda prava, diskriminacije, podjele… u samo jednoj rečenici koja je iznjedrila, danas to možemo slobodno kazati, jednu od najopasnijih antidržavnih institucija.

Ova šokantna i začuđujuća tvrdnja može se lako dokazati jer je evolucija državnog tročlanog Predsjedništva išla u potpuno suprotnom i pogrešnom pravcu.

Umjesto da se u samom Predsjedništvu radilo na zbližavanju i usaglašavanju stavova i politika tamo gdje je to moguće, tvrdoglavo se tražilo, nalazilo i javno naglašavalo samo ono što nas razdvaja.

Članovi Predsjedništva su se svađali sa bolesnim uživanjem i zadovoljstvom očekujući nagradu od ljudi i masa koji savršeno liče na gledaoce koji vole gledati boks mečeve i nestrpljivo čekaju nokaut protivnika.

Vrh države koji je morao biti primjer kompromisa različitosti i kulture usaglašavanja stavova čime bi se u javnosti stekao tako potreban utisak harmonije postalo je najizoštrenija slika naše nesloge koju smo svakodnevno pratili u direktnom prenosu. A dovoljno je bilo uraditi dvije jednostavne stvari.

Prvo da se tri člana Predsjedništva dogovore da će pred javnost izlaziti samo sa usaglašenim stavovima, a druga da nađu minimalni konsenzus oko zajedničke spoljne politike koji je jedina prava nadležnost Predsjedništva. Sve ostale nadležnosti su tehničke ili proceduralne prirode.

Mnogo je lakše usaglasiti spoljnu nego unutrašnju politiku, ali članovi Predsjedništva to nikad nisu željeli uraditi. Mogli su, ali nisu htjeli i u tome je njihov istorijski grijeh.

Osim što izbjegava bilo kakav kompromis, aktuelni saziv našeg Predsjedništva baca mnogo novca, troši mnogo energije i demonstrira veliku mržnju prilikom lobiranja u inostranstvu, prije svega u Washingtonu gdje naši lobisti odlaze kritikovati onoga s kim dijele zajedničku sudbinu. U ovom takmičenju učestvuju uglavnom bošnjački i srpski član Predsjedništva, odnosno bošnjački i srpski zvaničnici.

Posrijedi je prenaglašeno medijatizirano lobiranje bez efekta vani ali uz mnogo hvalisanja unutar zemlje. Pravo i svrsishodno lobiranje ne pravi se pred kamerama već daleko od kamera.

Ovakvim lobiranjem kod velikih sila ostavljamo dokaz o našoj političkoj nekulturi jer se u politici na tom nivou pred strancima ne kritikuju sunarodnici. To porazno izgleda. Kad bih ja bio osoba kod koje se lobira kazao bih i jednim i drugim da je to bijedno i da to ozbiljan svijet ne radi. Ali i to cinkarenje je u biti čak nebitan problem.

Pravi je i fatalni problem što neprestanim iskazivanjem mržnje prema drugom daleko od Bosne i Hercegovine svjedočimo o našoj izbjegavanju unutrašnjeg dogovora. A istorija logike velikih sila veli da one uglavnom razdvajaju one koji se ne žele dogovarati i živjeti zajedno.

Tokom lobiranja u posljednje dvije godine dogodilo se nešto tragikomično. Amerikanci su dobro nasamarili Srbe i Bošnjake. Ne samo što nisu ispunili ničiju želju – jer oni to nikad neće uraditi i nikad neće podržati jedne protiv drugih- već su zapravo lobirali za sebe našim novcem! Podsjeća to na scenu iz Balkanskog špijuna kad Ilija Čvorović kaže prebijenom: ”Đura će ti oprostiti što te tukao!”

Naši ”lobisti” koji su bili ”veličanstveno” primljeni dobili su lažna obećanja, ali su morali obećati da će podržati projekat Južne interkonekcije kojim SAD, u sklopu izbacivanja ruskog plina iz Evrope ubacuju u BiH svoj ukapljeni plin sa Krka.

Čudni smo mi ljudi, dajemo svijetu milione da ništa ne postignemo, a upravo zbog toga u zemlji sijemo nove mržnje i pravimo novi haos. Kad se dublje pogleda, lobiranje jednih protiv drugih pretvara se u dozivanje raspada zemlje.

Koliko je bošnjačko i srpsko lobiranje amatersko toliko je hrvatsko lobiranje smišljenije i mudrije. Ono je nevidljivo ali stalno, a nosilac je većim dijelom Republika Hrvatska.

Hrvatsko lobiranje svodi se na stvaranje autonomije unutar BiH, ideje koja se pogrešno naziva ”treći entitet” jer ako bi se uspostavila tri entiteta svaki bi bio prvi, drugi i treći.

Mnogo toga pogrešnog pliva u javnom prostoru po pitanju novog entiteta. Njega ne treba vezivati za Dragana Čovića i HDZ BiH, a stalno se vezuje; ne treba ga vezivati za Katoličku crkvu i Vinka Puljića, a povezuje se; ne treba ga vezivati za konferencije poput nedavnog zagrebačkog TradFesta, a predstavljena je kao najopasnija dosad; ne treba ga, na kraju, vezivati za pojedince poput Maxa Primorca i američku Heritage Foundation kao što se stalno ponavlja.

Ideju treba vezivati isključivo za onog ko se nikad javno ne pominje a ko je stoput opasniji i postojaniji: hrvatski narod u BiH. On je jedini koji ideju hrvatske autnomije unutar BiH najtačnije artikuliše.

Dragan Čović intimno ne želi formiranje hrvatskog entiteta. Njemu mnogo više odgovara da hrvatski žitelji povjeruju da se on za njega bori. Kad bi dobio taj entitet, izgubio bi prve izbore jer bi narod za sve nevolje i neuspjehe krivio njega, a ne Federaciju, kao dosad.

Isto tako, TradFest je bila parada nacionalizma, hrišćanskog radikalizma i islamofobije i zato takve konferencije mogu samo donijeti štetu ideji stvaranja zasebnog hrvatskog entiteta.

Ne treba sumnjati da Katolička Crkva nema ništa protiv hrvatske automije u BiH, ali ona nikad neće stati u prvi red ”borbe”. Na TradFestu kardinal Vinko Puljić je jasno stavio do znanja da je on pastir a ne političar i vješto se ogradio od zaključaka konferencije, ali opet su u BiH mnogi povikali da kardinala treba uhapsiti kad dođe u Sarajevo, kao nekog kriminalca. Kome objasniti kako takve grozne ideje samo učvršćuju ideju autonomije?!

Pitanje stvaranja autonomne hrvatske jedinice unutar BiH traje od dana kad je ubijena Jugoslavija pa sve do danas i trajaće sve dok se ona ne formira. To govore istorijska logika i istorijsko iskustvo i to se mora znati i s tim računati.

Ovo pišem ne kao pristalica stvaranja novog entiteta, jer to nisam, već kao istoričar, jer to jesam. Naime, ta je ideja dio fenomena ”dugog trajanja” (la longue durée) kojeg je definisao francuski istoričar Fernand Braudel sredinom prošlog stoljeća.

Hrvatski narod u višereligijskim sredinama uvijek je težio samosvojnosti koju je mnogo duže iščekivao i žudio za njom nego što ju je uživao. Nikad, međutim, tu samosvojnost nisu prestali tražiti.

U Habzburškom carstvu Hrvati je nisu mogli dobiti. Oružano se za nju nisu dovoljno borili, ali su neprestano politički trgovali da dobiju što više prava.

U Kraljevini Jugoslaviji hrvatska autonomija bila je uslov ostanka Hrvata u državi. Za razliku od Habzurga koje su smatrali superiornim, Srbe nisu tako gledali već kao sebi ravnopravan narod. Budući da im Srbi do 1939. godine nisu dozvolili federalnu jedinicu koju nisu ni Srbi imali, Hrvati su se počeli pripremati za oružanu borbu koja će iza 1941. godine ostaviti monstruozne tragove, kao i svaka manifestacije mržnje.

U Bosni i Hercegovini za čiju nezavisnost su masovno glasali 1992. godine, Hrvati žele živjeti pod uslovom da dobiju autonomiju naprosto zato jer ne postoji razlika između hrvatskih želja od pada pod Habzburge do danas. To je taj fenomen dugog trajanja koji u Bosnu i Hercegovinu donosi nove nemire i nevolje.

Hrvati nikad neće posustati i odustati od ideje samosvojnosti, a nehrvatski živalj u Federaciji BiH neće nikad pristati da se ostvari ta ideja. I jedne i druge treba razumjeti, ali kako onda naći kompromis? Za početak bi bilo dobro da stanovništvo na obje strane pokuša razumjeti drugu stranu.

Naročito je važno da bh Hrvati masovno jasno razumiju da bosansko stanovništvo koje nema rezervnu domovinu potpuno legalno i utemeljeno doslovno umire od straha i nemira pri pomisli da se crtaju nove mape koje bi jednog dana mogle amputirati dijelove naše zemlje.

Drugo što bi bh Hrvati masovno morali učiniti je izbjegaviti bilo kakav radikalizam, nezavisno od toga šta se dešava oko njih. Svaki radikalizam je najveći neprijatelj višenacionalnih država.

Budući da Bošnjaci koji su dosad glasali za Željka Komšića ili podržavali prevaru Hrvata nisu nikad razumjeli kako i koliko time duboko i nepotrebno povrijede Hrvate koji zbog toga sve manje smatraju BiH kao svoju zemlju, trebali bi mnogo bolje razmisliti šta će uraditi u oktobru ove godine kad se budu održavali opšti izbori.

Novi kandidat za novu prevaru Hrvata od strane Bošnjaka zove se Slaven Kovačević. HDZ BiH i hrvatska opozicija u BiH trebali su se dogovoriti da kandiduju nekog snažnog kandidata koji bi lako pobijedio Kovačevića i to je zaista moguće.

Dragan Čović, međutim, tajno navija za Kovačevićev izbor jer mu je Željko Komšić redovno osiguravao pobjede na izborima pa bi to još jače osigurao Kovačević. Zato je izbjegao hrvatski dogovor o jednom kandidatu i kandidovao osobu bez harizme koja ne može ni teoretski pobijediti. Hrvatsko pitanje u BiH zaista je složeno!

Izbor hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo BiH u oktobru ove godine istorijska je prekretnica. Kad bi svi bošnjački političari, ali svi do jednog, kazali da su čuli poruku Hrvata i da razumiju zašto hrvatske mase teško podnose ubacivanje kukakvičjeg jajeta u Predsjedništvo, pa pozvali sve da ostave hrvatskom stanovništvu da odabere svog predstavnika, to bi sigurno potpuno relaksiralo međunacionalne odnose.

To bi bio značajan početni kapital za višegodišnji dijalog sa hrvatskim masama o kojima u Federaciji BiH trebaju mnogo više razmišljati nego o stavovima Dragana Čovića. Obični ljudi moraju biti ciljna grupa i prema toj grupi valja biti racionalan i dobronamjeran.

Ubijeđen sam, nažalost, da se ništa od toga neće dogoditi i da će sve biti onako kako ne treba biti. Bilo kako bilo, novi ulazak ”nehrvatskog” kandidata za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH bio bi definitivni kraj nade da bi Hrvati mogli staviti autnomiju na čekanje ili odustati od nje.

Ukoliko je istorijski suđeno da velike sile blagoslove tu ideju, a vjerovatno će tako biti jednog dana kad velike sile procijene da je došlo vrijeme, najvažnije bi bilo da se ona ostvari u miru. To je jedino što je važno.

Više je vjerovatno da će godine pred nama biti godine borbe za hrvatsku samosvojnost u BiH. Budući da je apsolutno isključeno da državni parlament BiH promijeni ustav i obezbijedi Hrvatima posebnu autonomnu jedinicu ostaje jedino međunarodno posredovanje. Ono je već dugo glavni cilj hrvatskog lobiranja i ono sigurno nikad neće prestati. To svima mora biti jasno, sviđalo se to nekome ili ne. 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bezumni rat bez isteka roka trajanja
    •  Istina o BiH: varanje i zavaravanje
    •  Otvorene vene Latinske Amerike
    •  Veliki i mali u raljama nafte i plina
    •  Hiljadugodišnji bosanski pat
    •  Genocid je mnogo više političko sredstvo nego opomena
    •  Duhovi fašizma i antifašizma nad bosanskim nebom
    •  Četvrt vijeka zemljotresnog putovanja od državnika do bitange
    •  Generalna proba za rat, jedan obični bosanski mjesec
    •  Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija

> Svi tekstovi ovog autora