novinarstvo s potpisom
Prošao je još jedan Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje (te Nadina). U dugoj koloni sjećanja bilo je široj javnosti puno poznatih i nepoznatih lica. Brojni građani su došli odati počast žrtvama uz poruke nade da se takvo nešto više nikada nikome ne dogodi.
Vukovar je simbol borbe za neovisnost, za patnje i žrtve koje su podnesene kako bi se došlo do onoga što danas zovemo državom. On je ujedno i bolna lekcija koja svakoga treba podučiti da riječ ”žrtva” nije ono što bi uz svoje ime trebao imati nijedan grad na svijetu.
Nažalost, Vukovar nije samo bio žrtva početkom devedesetih, on se danas ponovo žrtvuje. Vukovar je postao žrtveni jarac.
Žrtveni jarac je metafora kojom se opisuje djelovanje kojim ljudske zajednice prenose zlo koje ih je snašlo na živa ili neživa bića, a sve u svrhu oslobađanja od nevolja ili vlastite krivnje. Cilj tog čina je pomirenje i zajedništvo društva koje tu žrtvu prinosi.
U antičkoj Grčkoj, za vrijeme raznih nedaća koje bi zadesile ljude, pronašao bi se neki krivac kojega bi zajednica takvim proglasila i onda bi se na njega projicirali problemi koje ta zajednica ima. Žrtvu bi se tada bičevalo ili kamenovalo kako bi se došlo do pročišćenja.
U Levitskom zakoniku možemo pronaći praksu žrtvovanja dva jarca koja bi se događala na Dan pomirbe. Jedan bi se žrtvovao Jahvi, a na drugog bi svećenik položio ruke, ispovjedio grijehe koje je narod počinio i poslao ga u pustinju. Taj jarac je tako simbol pročišćavanja naroda i simbol otkupljenja grijeha kojeg je narod napravio prema Bogu.
Vukovarska žrtva je jako bliska ovoj praksi. Najprije je grad Vukovar postao žrtva koju se moralo položiti u čast nacionalnog božanstva, tj. samostalnosti države.
No ova druga, žrtva okajnica, se ponavlja svake godine. Politički svećenici svake godine polažu ruke na Vukovar i šalju ga u pustinju kojom on luta godinu dana i nakon točno godinu dana se ponovo iz nje vraća kako bi se ponovo na njega položile političke ruke što će rezultirati ponovnim slanjem u pustinju.
I tako iz godine u godinu. Ne postoji obljetnica pada Vukovara kada se na njega ne polože licemjerne političke ruke, a sve u svrhu okajanja političkih i društvenih grijeha.
Primitivni nagoni i prakse se uvijek intenziviraju prije njegovog povratka koji se događa svakog 18. studenog. Svađe oko procedura, kolone sjećanja, tko, kako i kada smije doći, tko ne smije, tko što misli o Vukovaru, tko ga kakvim shvaća, što Vukovar jest, što nije, tko smije, a tko ne smije svojatati Vukovar, sve se to nakuplja i kulminira njegovim dolaskom 18. studenog.
Tada se odradi transfer grijeha te utire put katarzi. Društvene mreže, portali, privatni profili političara, raznih društvenih skupina i ostalih pojedinaca vrve fotografijama, statusima i videima tog čina. Sve pršti od trivijalnih izljeva humanosti i inkluzije.
Kroz patetiku i kič zavlada kolektivna katarza. Domoljublje i zajedništvo su na vrhuncu. Vukovar kao žrtva je ispunio svoju svrhu žrtve, svi su ujedinjeni u različitostima. Tada su oprani i iskupljeni grijesi sviju.
Navijači više nisu huligani, nego naši dobri dečki. HOS-ovci su tada heroji. Političari su tada oni koji Vukovaru i Hrvatskoj donose prosperitet. Svi su tada ujedinjeni u tuzi i sjećanju. Čak se u tome i natječu.
Slike i video uradci s mjesta pogibije ili s prepoznatljivih mjesta, kao što je Vukovarski vodotoranj ili Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata sa svojih 938 bijelih križeva, postaju slika veličine i dubine nečije žalosti. Žalost i tragedija se pretvaraju u prestiž.
Posebnu težinu imaju izjave ljudi koji su preživjeli vukovarski pakao. Njihova riječ se samo tada želi čuti, oni su samo tada bitni.
U tom procesu katarze sudjeluje i državna televizija. Danima prije povratka Vukovara iz pustinje, kreće najava njegovog povratka među nas. Na programu se vrte dokumentarni i igrani filmovi, specijalne emisije, TV serije i prijenosi na temu žrtve Vukovara. Razvija se parodija domoljublja.
A kakvu korist od svega toga ima Vukovar? Ako izuzmemo određenu ekonomsku korist koju njegovi građani imaju tih nekoliko dana u godini, apsolutno nikakve. Vukovar je pušten da luta po pustinji i iz godine u godinu nam služi samo kao žrtveni jarac.
Da bi Vukovar i njegova žrtva samostalnoj i slobodnoj državi imala svoju istinsku svrhu, Vukovar više nikada ne smije završiti u pustinji, on nikada više ne smije biti žrtveni jarac. Dovoljno puta je to bio.
Svrha Vukovara nije izgradnja kulta grada žrtve koji će cijeloj državi služiti za okajanje grijeha. Od Vukovara treba graditi grad svrhu koja će državi i njenim građanima služiti na putu prema boljitku, oko koje će se građani okupljati i graditi državu dostojnu života u njoj.
Tada će i žrtva koju je Vukovar podnio dobiti svoj pravi smisao. Isto, naravno, vrijedi i za Škabrnju i sva ostala mjesta koja su stradala u Domovinskom ratu.
Završne riječi u ovom tekstu prepuštam velikom Siniši Glavaševiću koji u svojim ”Pričama iz Vukovara” kaže:
”Zar ste zaboravili doba kada ste stvarali, doba odricanja svih trubalja koje su najavljivale vaše dolaske na životnu pozornicu, samo da se gradi, da nikne neka svrha?
I sada, kada se to dogodilo, vi jednostavno okrećete glavu i to u zamjenu za sjenu života.
Primanja, sastanci, alkohol… Kome treba takav život bez budućnosti…?
I opet nova razmeđa. Pogledajte u zrcalo i vidjet ćete što ste učinili od sebe. A svi su vjerovali u vas.
Ali još nije kasno.
Pokušajte sad!”
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.