Svi božićni egzili

U prosinačko predvečerje, nekako svečano tiho unatoč božićnim lampicama i mnoštvu ljudi na Trgu i u centru, išla sam pješice, s noge na nogu, prema tramvajskoj stanici kod ”Mimare” i na trenutak zastala da fotografiram HNK u svečanoj pozlati, sa špalirom Orašarovih vojnika koji stavom traže da se hramu kulture iskaže dužna pažnja.

U kadar mi je zamalo upao visoki gospodin, s malo pohabanim sivim šeširom na glavi, u dugom kaputu koji je, nehajno raskopčan, lelujao oko njega. On zastane, ispriča se, i ostane promatrati kako fotografiram. U rukama mu vrećice pune plastičnih boca. Upita me, što mislim o novoj zgradi Muzičke akademije, i o pješačkoj zoni.

Tu krene razgovor o zagrebačkoj arhitekturi, doprinosu židovske zajednice u Zagrebu izgledu centra grada kakvog danas poznajemo, Lenucijevoj potkovi, Bolléu… Šetajući polako sa mnom do tramvajske stanice priča mi kako je došao u situaciju da sakuplja boce, on visokoobrazovani profesor u mirovini.

Priča mi o obiteljskoj situaciji, bolesti supruge koja je zahtijevala i privatno liječenje, obiteljskim krizama sa sinovima i snahama bitkama za prepisivanje imovine, nuđenju dosmrtnog uzdržavanja, njegovom izgnanstvu iz građanskog i obiteljskog komfora u prostor sakupljanja boca da bi se riješio pokušaja tutorstva koji su slabo prikrivali imovinske apetite i osigurao sebi i supruzi prijeko potrebnu ljudsku slobodu i dostojanstvo.

Govori mi kako nikad nije imao dublji uvid u živote i navike svojih susjeda iz centra nego otkad skuplja boce. Kaže, ima nekoliko haustora u kojima mu ljudi ostavljaju svoje boce i limenke. On je njima zauzvrat, prao kante za bio otpad. Dotaknemo se i Jakuševca, gradskih politika prema otpadu, prijašnjih i sadašnjih.

Priča mi i kako vlasnici firmi u širem centru koji imaju vlastite kontejnere u haustorima ne razvrstavaju ništa, nego donose i svoje kućno smeće u kontejner od firme kako bi uštedili nekoliko eura za paket vrećica jer im se ne da razvrstavati nego sve trpaju u istu vreću i proizvode svaki dan po jednu veliku vreću.

Slažemo se da prije okolišne ekologije ipak treba unutarnja ekologija, koja će ti nalagati savjestan odnos prema vlastitom okružju i njegovim resursima, poštovanje svega što živi. Bez toga nema ni okolišne ekologije.

Kažem ja njemu kako mi je, time što mi je zamalo upao u kadar postao očit i dobrodošao kontrapunkt svečanim Orašarima, okićenom gradu i onom komercijalnom šušuru kojem se inače djetinje veselim – okićenim izlozima, sobovima, čokoladicama, božićnim pjesmicama koje s djecom uvježbavam za priredbu.

Dobrodošao, jer se odlično uklopio u moju unutarnju dihotomiju koju ovog došašća posebno intenzivno osjećam. Kao protuslika okićenom gradu, kolačima koji se peku i čije slike gledam na društvenim mrežama, javlja mi se slika jaslica u ruševinama, patnja i smrt tisuća djece u Pojasu Gaze.

Iako znam da je njihova patnja otkupljena, iako je ono izvanjsko veselje i darivanje upravo znak onoga da smo, bez obzira na to kakvi bili, voljena djeca Božja, da nam nitko nema pravo reći ”ti si nepopravljiv, za tebe nema nade” i da je svaka patnja, baš svakog stvorenja otkupljena – ovog došašća patnje je previše, imam dojam da Zemlja stenje pod njenim bremenom.

Okićeni grad, darovi koje biram za voljene, keksići koje s ljubavlju pečem, ne mogu me ipak potpuno uvesti u ozračje djetinje radosti i spokoja. Pričam gospodinu kako sam zapravo, od rane mladosti, i od prvih ljubavi, imala te podvojene osjećaje u predbožićno vrijeme – uvijek sam se nalazila u nekoj vrsti unutarnjeg, ili čak i realnog, objektivnog egzila, iz neke situacije.

Kad sam bila srednjoškolka, obično bi se moje iluzije o nekome uspijevale rasplinuti baš pred Božić, osjećala bih da ne pripadam tamo gdje sam se formalno nalazila, gotovo uvijek je bio prisutan taj sraz između izvanjskog, šarenih slika za publiku koje su se svi posebno trudili učiniti idiličnima pred Božić i stvarnog stanja, ispod šarenih omota i šljokica.

Još se jasno sjećam rasprsnuća mog prvog ljubavnog balona od sapunice, kad sam otkrila da iza sjajnog omota kojeg su sve cure željele razmotati da vide sadržaj kutije koja je, tako baršunasta i posebna, morala skrivati nešto trajno vrijedno – zapravo nema ničega što bi se moglo smatrati trajnom vrijednošću. Do kraja večeri morala sam hiniti da to nisam uočila, i još sam se danima i tjednima nosila sa svojim razočaranjem, hineći da mi ne može bolje biti na kraju godine, jer je baš meni ponuđena baršunasta kutija u sjajnom omotu s decentnim vrpcama.

Kasnije, s odrastanjem i zrelošću ti su moji egzili postajali i na materijalnoj razini stvarniji – dvaput sam se pripremala za selidbu baš u božićno vrijeme, dvaput mi je isticao ugovor na određeno baš krajem godine.

On mi kaže da se i njegovo izgnanstvo iz građanskog komfora zbilo upravo s koncem studenog i početkom prosinca, u vrijeme došašća, prije šest godina s bolešću supruge, propašću sinove firme zahvaljujući nesmotrenom ulaganju za koje mu je posudio cijelu životnu ušteđevinu.

Priča mi o onom guljenju slojeva ega i konformizma, uloge koju je do tada imao u društvu, jer čak i kao umirovljenik, živio je sasvim pristojno i imao ušteđevinu, onom iskoraku u kojem je mogao, bez srama, pozvoniti susjedima i zamoliti da mu sačuvaju boce.

Zaključismo, kako sa zrelošću, čovjek uči kako Božić nije samo u radosti i zahvalnosti. On je, prije toga, i u iskustvu bolnog odvajanja promjena koje ne želimo i lomova na koje nismo spremni, da bi, tek na kraju, zasjala spasenjska nada. Tek kad se lišimo, tek kad ostavimo svoj ego i uloge koje igramo, i u toj djetinjoj bespomoćnosti usudimo se nadati.

Svi su naši božićni egzili, unutarnji i vanjski, materijalni, samo prolazi do Svjetla koje je došlo na svijet da sve što diše ima nadu u spasenje.

Rastadosmo se, gospodin profesor i ja, pred osvjetljenim Muzejom Mimara. Reče mi on, da mu je naš razgovor bio prava unutarnja ekologija u ovo predbožićno vrijeme. Kažem, i meni, jer sam napokon pomirena sa svojim unutarnjim dvojnostima u ovo vrijeme godine. Podsjetili ste me, da bez egzila, nema ni nade, pa ni punog iskustva Božića.

Svima nam želim, na ovaj Božić, svjetlo Nade koja se utjelovila i zasjala nad svim našim tminama nad svim progonstvima, i nastanila se u štalici našeg srca i zagrljaju koji smo otvorili drugome, željnom topline i potpuno prisutne Ljubavi.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora