Moramo izaći! Tko, kuda i kamo? Evo, ja izlazim prema vama

Prošao je još jedan, 64. Teološko-pastoralni tjedan (TPT) u Zagrebu održan, od 23. do 25. siječnja, (by the way, zašto nastavljaju nazivati ”tjednom” nešto što jedva traje dva i pol dana?) u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu. Nije li tužno promatrati fotografije jedva pune sale na otvaranju (zaista puno praznih stolica u toj nevelikoj dvorani) i uglavnom dramatično prazne tijekom predavanja?

Pastoral i kateheza odraslih (to je bila tema susreta) trebali bi biti u središtu djelovanja Crkve, ali kao da to crkvene djelatnike ne zanima. Kao da im je svejedno nastaviti djelovati ”na autopilotu” bez obzira na to što su kršćani svakodnevno pozvani živjeti i svjedočiti svoju vjeru na privatnoj i društvenoj razini.

Kao da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj ne dira što većina vjeroučenika nakon sakramenta potvrde prestaje ići u crkvu, među ostalim zato što ni njihovi roditelji ne idu redovito ili nikada ne idu u crkvu.

Kao da se ne shvaća da kod velike većine praktičnih vjernika, čak i onih obrazovanijih, poznavanje temeljnih sadržaja kršćanske vjere ostalo je na infantilnoj, tradicionalnoj i formalnoj razini.

Sve zvoni na uzbunu, ali (nad)biskupi i pastoralni radnici ”ne trzaju”: vjera, sve više relativizirana, dominantno postaje identitetsko pitanje, koje je na našim prostorima često povezano s nacionalnim pitanjem.

Jedva 30 posto nominalnih katolika u Hrvatskoj vjeruje u ideju ”osobnog Boga”. Koncil predmnijeva zrele, osviještene i angažirane kršćane. Toga ima jako malo.

Hrvatska klizi u praktični ateizam jer velik broj odraslih osoba ne osjeća ili zanemaruje važnost vjere u svom životu i nema potrebu prakticirati vjeru i duhovno rasti u sklopu crkvene zajednice. Zato velik broj praktičnih vjernika ima oskudno znanje o svojoj vjeri i gotovo nikakav uvid u naučavanje Crkve.

Činjenica je da većina odraslih osoba ne prepoznaje smisao i vrijednost kršćanstva niti je zainteresirana uključiti vjeru i Crkvu u svoj život, štoviše, vjeru i Crkvu često doživljava kao smetnju za ”uspješan život”.

S druge strane proteklih petnaestak godina primjećujemo svojevrsnu radikalizaciju vjere u dijela praktičnih katoličkih vjernika koji – pretežito zbog nedostatka kvalitetne pastoralne ponude u vlastitoj župi – ispunjavanje svojih duhovnih potreba idu tražiti u zajednicama karizmatskoga tipa, pohađanjem ”tradicionalne mise” na latinskom jeziku ili pak u različitima oblicima ”katoličkoga aktivizma” nerijetko na rubu fundamentalizma (kao što pokazuje klečanje s ciljem osnaživanja patrijarhata na našim trgovima), sve više ljudi želi se pričestiti na usta, ali i na koljenima, što su pretkoncilski atavizmi.

Takvo življenje vjere najčešće je utemeljeno isključivo na emocijama, obilježeno je fideizmom, moralnim rigorizmom, duhovnim elitizmom.

Strogo odbacivanje teologije pod izlikom da vjera ne treba razum vodi do toga da se ostaje na razini doslovnoga shvaćanja Biblije, sa svim povezanim anakronizmima i misaonim devijacijama.

Takvo proizvoljno shvaćanje kršćanstva najčešće je u suštoj suprotnosti s naučavanjem (poslije)koncilske Crkve, vrlo je apologetsko, prozelitsko i borbeno usmjereno te nimalo dijaloški otvoreno.

U Hrvatskoj se (nad)biskupi, izgleda, boje istraživanja i ona se rijetko provode. U Njemačkoj, na primjer, takva sondiranja pokazuju zabrinjavajuće trendove: može se uočiti da su ponegdje sve snage usmjerene prema skupini od 13 posto crkveno religioznih kako ih opisuje studija.

Naravno, oni su važni jer čine jezgru angažiranih koji donose mogućnosti i potrebe. Ali treba uzeti u obzir i onih 25 posto koji su ”vjerski distancirani” i najveću skupinu ispitanika od 56 posto, koji se nazivaju ”sekularnim”. U Italiji, pak, 80 posto katolika je religiološki nepismeno i rijetko uzima Bibliju u ruke. Kako stojimo doma?

Vidljiva je kriza tradicionalnoga modela postajanja kršćanima religioznom socijalizacijom (Ana Thea Filipović); Tematika vjerske prakse, koja se u posljednjih 10 do 15 godina velikim dijelom mijenja, a dijelom se i promijenila, do sada ni u teološkim ni u službenim crkvenim raspravama nije uzeta ozbiljno (Stjepan Baloban); U Crkvi nema gostoprimljivoga ozračja (fra Ivan Šarčević); Vidljiv je i izostanak formativnih programa koji će naglasiti važnost medijske pismenosti, prepoznavanje i prihvaćanje vjerodostojnosti (Igor Kanižaj)…

Što Crkva, osim redovitoga sakramentalnoga djelovanja, nudi odraslim osobama za inteligentno i cjelovito življenje kršćanske vjere, koje jednako uključuje eklezijalnu, duhovnu i socijalnu dimenziju i koji traže sigurno i obogaćujuće egzistencijalno uporište?

Crkva, ne samo u Hrvatskoj, u budućnosti neće djelovati s pozicije većine, nego s marginalnije pozicije i kroz umreženost. Je li sposobna za to? Ama ne, još ne. Radikali su glasniji, prečesto.

Fenomenalno je to kako se (nad)biskupi zadovoljavaju s poraznim stanjem i glume kao da je stanje dobro.

Malo ljudi prakticira u zajednici. Ako ne vjerujete, procijenite broj ljudi na svim misama nedjeljom i podijelite ga s brojem stanovnika na teritoriju župe (ne samo prijavljenih župljana, nego svih ljudi koji tu žive). U mom Čučerju, koji se smatra krajem s jakim kršćanskim identitetom, manje od 10 posto vjernika ide na misu. Generalno, situacija je zabrinjavajuća.

Nadbiskup Kutleša je na otvaranju TPT-a rekao i ovo: ”Primjećujemo da je briga za spasenje duša, koja je bila tipična za prošla vremena, u Crkvi danas gotovo nestala. Nažalost, došlo je do toga da se pojam ‘spasenje duše’ tumači kao bijeg od odgovornosti za zajedničko dobro, zbog čega se kršćanstvo ponekad promatra kao sebična potraga za spasenjem koja ne služi drugima (usp. Benedikt XVI., ‘U nadi spašeni’, 16). Ipak, kršćanska poruka o spasenju po Isusu Kristu nije izgubila na svojoj aktualnosti. Naprotiv, kako papa Benedikt XVI. ističe: ‘U surovosti tehniciziranoga svijeta u kojemu osjećaji više ništa ne vrijede, raste očekivanje spasonosne ljubavi koja se besplatno daje’ (Benedikt XVI., ‘Što je kršćanstvo’, str. 101).”

”Nakon vremena u kojem se vjera prenosila u tajnosti, i vremena nakon demokratskih promjena kada je vjera ušla u javni prostor, suočeni smo s novim izazovima. Nažalost, nije se dogodio očekivani procvat vrednota na koje nas je pozvao Ivan Pavao II. tijekom svoga Drugog apostolskog putovanja u Hrvatsku”, kaže Kutleša. Simpatičan je nadbiskup: ne samo da se nije poslušalo Papu tada, nije ga se poslušalo nikada!

Papa Franjo pak ovdašnje kršćane poziva na obnovu misijske naravi Crkve. Što bi to podrazumijevalo?

”Moramo izaći! Tko, kuda i kamo?” napisao je u jednom dokumentu krčki biskup Ivica Petanjak, navevši da u poruci za Svjetski dan misija Franjo riječ ”izaći” spominje puno puta.

Treba dakle izaći. Crkva Božja mora krenuti sve do nakraj svijeta. Treba ”izaći iz vlastitog doma, obitelji, zemlje, jezika i mjesne Crkve”. Treba ”izaći iz okvira isključive pripadnosti vlastitoj zemlji i vlastitom narodu (…) nadilazeći svake neprilične etničke i crkvene introvertiranosti”. Treba svaki krštenik i svaka krštenica izaći iz samoga sebe, jer ”onaj koji ljubi nikad ne miruje”, jer je ”privučen od drugoga i privlači druge”, citirao je Papine riječi mons. Petanjak (2019.).

Završila je i Molitvena osmina za jedinstvo kršćana: pored svih lijepih i prigodničarskih riječi, jesu li katolici zaista spremni krenuti u susret braći i sestrama pravoslavnima? A obrnuto? Hoće li konačno začahurene male protestantske zajednice u Hrvatskoj napustiti zonu komoditeta i nepovjerenja, toksičnog ekskluziviteta?

Svi čuvaju samo sebe, važno je držanje ljudi u malim grupama. Ne mogu ja tako biti ni katolik, ni pravoslavac, ni baptist, ni luteran, ni adventist… Kamoli adventist, potpuno nezainteresiran za druge kršćanske zajednice, okrećući leđa ideji ekumenskog dijaloga… Ne mogu se ja sektaški ponašati.

Vozio sam se neki dan autom i slušao na radiju o iskustvu meni poznatog i dragog fotografa Saše Ćetkovića u jednoj katoličkoj misiji u Beninu. Kaže da je osjetio poziv da se angažira i pomogne hrvatskim redovnicama kako bi se izgradio jedan vrlo potrebni sanitetski centar.

”Mislim da smo mi negdje fulali. Kada kažem mi, mislim na zapadnu civilizaciju. Oni ništa nemaju, a sretniji su od nas. Nama stalno nešto fali da budemo sretni. Ja sam kao fotoreporter prošao dosta bogatih europskih zemalja, no nigdje nisam tako dočekan i ispraćen kao u Beninu. Toliko plesa, radosti i smijeha nisam nigdje doživio… Došli smo u jedno selo u kojem ljudi žive u sojenicama na vodi. To je najsiromašniji dio Benina, možda i Afrike. Oni nemaju ništa. Oni su od nekakvog pruća sagradili te kućice na vodi, love ribu. U kućicama nema niti kreveta, stola, stolaca. Oni imaju samo gaće i dobru volju…”.

Dakle, treba izaći. Svatko mora znati kako, i prema kojem pravcu. Ali treba izaći. Iz sebe, prema drugima.

Ja izlazim na mnoge načine. Svaki tjedan u ovim kolumnama, na primjer, izlazim prema vama. Dolazite li vi prema meni, osim što me čitate?

Osjećate li potrebu doći prema Autografu? Često? Pa i na način da pomognete projektu da opstane i bude bolji?

Krist nikad nije apstraktno govorio ljudima već uvijek konkretno, egzistencijalno polazeći od života te dijeleći s njima svakodnevni život i poteškoće. Primarni cilj nije bio komunicirati neku teoriju, a još manje dominirati docirajući već prvenstveno otvarati prostor za susret i uvoditi ljude u Božju blizinu (fra Ivica Jurić na TPT-u).

Ovdje ćete naći konkretnost, barem to, a mislim da mi povremeno uspijeva i kazati vam nešto o Bogu.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora