Vrijeme je da započnemo s radikalnom kritikom oporbe

Politika je vječna tema naše nedavno osamostaljene državice koja se upire konstruirati prošlost sukladno trenutnim željama uvezenih društvenih kretnja, pa ako negdje drugdje osim unutar filozofije postoji vječno vraćanje, ono nedvojbeno postoji u politici lišenoj povijesnog utemeljenja.

Smatram da je nastupilo vrijeme da započnemo s radikalnom kritikom postojeće oporbe. Nedvojbeno je da su vladajući problem, oni generiraju korupciju uništavajući državu i ovo nesretno submisivno društvo, oni su proizveli naš javni život kakav imamo i u kojem živimo, ali ništa manji problem nije ni oporba.

Ona se, osim pojedinačnih žestokih glasova, među kojima treba istaknuti Daliju Orešković ili Ivanu Marković, ne trudi preuzeti vlast, a smisao politike je osvajanje vlasti.

Neko vrijeme sam provodio filozofske eksperimente u politici, ali to nije bila politika, nego filozofijska dekonstrukcija politike. U to sam ulazio kao pojedinac s jasno definiranom namjerom da eksperiment provedem i da ne ponavljam situaciju koju sam, na metarazini, konzumirao. Ponavljanjem bih ušao u agoniju ”vječnog vraćanja” čime bih se destruirao.

Naša oporba s time nema problema, ona sebe doživljava kao aristokraciju – naravno, riječ je o aristokraciji poraženih.

Da oporbeni političari ne uživaju u porazu i da sebe, upravo kao poražene, ne doživljavaju značajnima, zasigurno se ne bi borili da osvoje i sljedeći saborski mandat – dakako, oporbeni. No budući da sebe vide kao dobro plaćene političke gubitnike, vrlo rado se prepuštaju toliko puta iskušanom prokletstvu vječitog vraćanja poraza.

Zato ih i doživljavam kao besramne aristokrate poraza. Oni su plaćeni gubitnici i oni sami, u to sam duboko uvjeren, nemaju ništa protiv plaćenog poraza. Sve dok je poraz plaćen izdašnom mjesečnom apanažom, oni su na dobitku.

Osvojili su poraz, za to su plaćeni i bore se, iz izbora u izbore, da i dalje osvoje poraz hineći aristokraciju poraženih, a zapravo su dvorjani korupcije. Njihova želja da ne pobjede i njihovo mirenje s porazom pretvorilo ih je u dvorjane korupcije.

Poznajem mnoge političare, dobar dio njih bi izvan politike zadovoljili kriterijima onoga što se kolokvijalno naziva dobrim ljudima, ovako su samo poslušni.

Svi članovi stranke, uključujući i predsjednike stranaka, imaju poslušnički politički mentalitet (u druga područja neću ulaziti).

Tragedija je da politika (sva i svugdje, a ne samo ova naša) počiva na posluhu i zarobljenosti, a ne na slobodi. Pitanje slobode je pitanje odluke, ako netko nije donio odluku da će biti slobodan, slobodu neće iskusiti jer sloboda nije dar nego porod odnosno rađanje.

Našu slobodu sami rađamo, mi smo roditelji slobode. Sloboda je plod naše želje, borbe i odluke da je rodimo. No, mnogi se umjesto za rađanje slobode, odlučuju za abortus. Najbrojniji abortus je abortus slobode. Slobodu su abortirali poslušni članovi stranaka, militantni vjernici u umišljaju, lažni humanisti koji bi druge otkazivali…

Ovih dana će se održati Hod za život na kojem će zagovornici svetosti života poslati poruku javnosti kako se protive prekidu trudnoće, ali ne nužno i prekidu slobode. Tko drugima prilazi sa zabranima namećući mu svoje svjetonazorske stavove, nesumnjivo je izvršio abortus, i to abortus slobode. Ostao je bez slobode i sada, u skladu s filozofskim načelom da nitko ne može dati ono što nema, svijetu nudi ono što mu je ostalo, a to je nesloboda.

Razumijem da netko, a takve kao zagovornik ljudskih prava podržavam, u Hodu za život demonstrira ljepotu egzistencijalno ispunjavajuće odluke da živi obiteljskim životom, ta odluka je, za one koji su se odlučili živjeti takvim životom, potpuno oslobađajuća. No, ne razumijem i ne podržavam one koji Hod za život vide kao hod da drugima nametnu svoje moralne i svjetonazorske odluke. To je naviještanje neslobode.

Budući da demokracija nije univerzalizacija mojih stavova, nemam ništa protiv toga da građani slobodno izražavaju svoje vrijednosne stavove i moralne norme do kojih drže, borit ću se da imaju pravo to javno činiti, ali ću se ujedno boriti protiv onih koji moral vide kao priliku osvajanja tuđe slobode i pokoravanja onih koji ne dijele njihove stavove.

Svjestan sam toga da uz moj moralni sustav postoje mnogi drugi moralni sustavi. Oni su potpuno ravnopravni, premda pristalice nekog moralnog sustava misle da je njihov sustav u pravu i da je potrebno da ga svi ostali prihvate. Nesigurni ljudi tako djeluju.

Da su uistinu egzistencijalno pristali uz neke moralne norme, ne bi smatrali da neki drugi moral ugrožava njihov moral. Meni je sasvim svejedno tko pripada kojem vrijednosnom sustavu, to niti malo ne utječe na mene i moj moral.

Ja sam vrijednosno definiran i zalažem se da se svaki čovjek, bez izvanjskih pritisaka, moralno odredi i definira. Kada nitko osim mene ne bi podržavao moral do kojeg držim, to me ne bi spriječilo da samo ja vjerujem u vrijednosti uz koje sam pristao i da se toga morala pridržavam.

Ne smatram da neki moralni sustav ima povlaštenu poziciju. Ne, svatko od nas je izabrao najbolji moralni sustav za sebe. Ja sam izabrao najbolji sustav za sebe, netko drugi je izabrao najbolji moralni sustav za sebe, ne i za mene.

Ne donosimo moralne odluke za druge i ne biramo moralni sustav za druge. Tema morala je tema o nama i o našoj slobodi – tko je slobodan, bori se za prava drugih, bez želje da druge osvoji, ponizi i posrami.

Sve moralne odluke su dobre ako iza sebe ne ostavljaju ponižene, prevarene i uništene ljude. Svatko ima pravo javno zastupati u što vjeruje i do čega mu je stalo, a to pravo svima moramo osigurati neovisno o tome koliko se slažemo s moralnim normama drugih.

Ja sam donio moralnu odluku da više neću podržavati oporbenu aristokraciju poraženih. Podržat ću one koji uistinu žele vlast, a njihova želja treba zahvatiti micanje s političke scene svih oni koji danas mirno, bez otpora, primaju plaću koju im je Plenković dao.

Ne tražim aristokraciju i aristokraciju ne podržavam, sasvim mi je svejedno je li netko pripadnik aristokracije korupcije ili aristokracije poraženih. Za takve više ne glasam. Svjestan sam toga da je teško motivirati birače nečim novim.

Lijeva opozicija nas je odbijanjem koaliranja izručila HDZ-u, prva verzija Mosta, u kojoj sam i sam sudjelovao, izigrala je nezavisnost pretvorivši se danas u banalne desničare koji prosjače pred pragom Crkve i Trumpa.

Predlažem da se politički angažiraju oni koji znaju sav jad, svu niskost i svu pokvarenost sadašnjih političara. To su novinari koji nisu izdali dignitet profesije. Kada bi se novinari od formata, a takvih imamo, politički angažirali i izašli na izbore, za njih bih glasao bez da se ogriješim o vlastiti moralni sustav.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Imperativ pape Franje je imperativ neumornog praštanja
    •  Ne može se istovremeno biti s Trumpom i s Isusom Kristom
    •  Plenković je, pred Trumpom, kukavica sa zavjetom šutnje
    •  Pišem za ljude koji su vlasnici moralne odgovornosti
    •  Bez žene nema ljudskosti, ona je prvotna u svakom umu
    •  Ivan Hrstić je izrekao istinu o vlastitom moralnom sustavu
    •  Proročke riječi Željka Mardešića o dekadentnoj Crkvi
    •  Profesionalni obraćenici mi, riječima Marune, idu na jetra
    •  Samo Mate Uzinić korektno govori, ostali konformistički šute
    •  Bog i čovjek su ravnopravni

> Svi tekstovi ovog autora