Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?

Prije nego se raspišem o temi Eurosonga, bilo bi pošteno naglasiti da nisam poklonica te vrste showa, štoviše, godinama nakon što je prestala dominacija vokala i kompozicije, a u prvi plan je došla tehnika, kostimografija i koreografija, nisam to natjecanje niti pratila, uz iznimke nekih zemalja koje još imaju dovoljno meni bitnih komponenti u pravom omjeru.

Tu je Francuska manje-više po mom ukusu, zatim Italija pa i kad je u pitanju smjela i provokativna kostimografija, pjesme nisu nikad laki, ponavljajući obrasci uz reducirani tekst, dakle zemlje kojima je belkanto u klasičnoj glazbi napravio presudan utjecaj na pop kulturu i šansonu/kanconu.

Eurosong sam počela ponovo pratiti prije nekoliko godina, ne zato što sam ljubiteljica tog skupog showa, nego što me moj partner koji se u užem smislu bavi sociologijom glazbe, naučio kako da gledam i analiziram sociološke fenomene tog tipa.

Nisam navijačica, samo promatračica, nisam po strukturi ličnosti tip od kolektivnih emocija, a još manje od kolektivnih narativa. Tako i Eurosong promatram sa znatiželjom, bez navijačkih strasti, jer prije svega, zanima me ono što otkrivam o sebi proučavajući neki društveni fenomen i zanimljivo mi je kako su se i moji stavovi o Eurosongu mijenjali tijekom godina.

Doru kao prednatjecanje, ne mogu gledati ni uz najbolju volju jer tu je ipak premalo poticaja koji bi mi mogli zadržati pozornost, previše šunda, loših pjesmuljaka koji se ne pamte ni mjesec dana nakon Dore, a kamoli do idućeg natjecanja, i čudna žiriranja koja su u masu navrata slala na europsko natjecanje beskrvne pjesmuljke koji nisu ni za lokalna županijska natjecanja i festivale. A mazohist nisam, pa se Dore klonim.

Uglavnom, kad sam počela na cijeli taj skupi show gledati s manje nostalgije prema vremenu kad je primaran bio glas i dobra kompozicija, i shvatila da scenski dojam, koreografija i tehnika nose priču, počela sam uočavati da i na tom polju posljednjih godina, imamo sve boljih, složenijih i smionijih scenografija, a i kvaliteta pjesama, iako mnoge od njih nisu moj žanr, popravlja se iz godine u godinu.

Naravno, i ja kao i svi promatrači, budem iznenađena ponekim bodovanjima žirija, kojem zapravo uloga i jest da korigira masovni (ne)ukus jer naravno, ne znači da je sve što se sviđa masi i glazbeno vrijedno po kriterijima predmetnog natjecanja.

Naravno, tu žiri gotovo uvijek iznenadi publiku jer gotovo nikad ne glasa unisono s njom i kladionicama, a često, iz pragmatičnih razloga ostaje zaglavljen u konfekcijskim modelima, koji bi u eurovizijskom kontekstu simplificirano mogli biti svedeni na solo izvedbu ponavljajućeg, jednostavnog ritmičkog refrena s gimmick rekvizitom.

Zapravo prošlogodišnja dinamika Loreen/Käärijä bila je vrlo slična ovogodišnjoj dinamici Nemo/Baby Lasagna, i u oba slučaja pobijedila je navedena ”konfekcijska” produkcija, iako je Käärijä prošle godine imao sve elemente koreografije, tehnike i scenografije koje Eurosong show zahtijeva.

Švicarska produkcija je tehnički bila bolja od Loreenine, pjesma mi uopće nije loša, no eto, po mom mišljenju, spada u predvidljivu eurosongovu pobjedničku konfekciju.

Naravno, na žiriranje utječu i drugi pragmatični faktori, tipa dobrosusjedskih odnosa, zatim, vjerojatno u ovoj situaciji i političko-sigurnosnih, obzirom na situaciju u Pojasu Gaze i činjenicu da je u Malmöu situacija s prosvjedima za dlaku izmakla sigurnosnoj kontroli.

Logično mi se čini, kako je to jedan autor primijetio u svom osvrtu, da je na bodove utjecalo i to tko je zemlja najmanjeg sigurnosnog rizika od nasilnih prosvjeda i terorističkih napada, a istovremeno i na visokoj razini spremnosti za njih.

Jasno je i zašto je to neutralna Švicarska, u čijim bankama su i zlatne poluge i druga osiguranja monetarnosti zemalja koje su trenutno u ratu, a znamo i što se događa s tim novcem ako neka od tih zemalja napadne ili ugrozi Švicarsku.

Jedna od iznesenih pretpostavki, ali koja mi se čini, od svih teorija zavjera, pogotovo onih ”simbolike švicarskog križa” na pozornici, masonske LGBT urote i sličnih, najprihvatljivija. Naravno da osim stručnog žiriranja i neki drugi faktori imaju utjecaj, pogotovo u zahuktaloj situaciji u svijetu.

Mislim stoga, da bi, kad već imamo televoting publike, trebalo uvesti i nagradu publike kao na San Remu. Koliko sam ja pratila reakcije žirija, zavladala je prilična panika nakon rasta Izraela na kladionicama, i vjerujem da je i to bila točka preokreta.

Iskreno sumnjam da je žiriju bilo na pameti, ako se i sinkrono glasalo za Švicarsku, kako zeznuti Baby Lasagnu. Vjerojatnije mi je da je sigurnosna panika zavladala od mogućnosti da Izrael pobijedi, i da je tu švicarska sigurnost bila faktor prevage u mogućoj organizaciji Eurosonga.

Našeg Marka nisu, uostalom mogli toliko pokrasti strani žiriji, kad je na natjecanje već došao pokraden od domaćeg žirija, s rezervne klupice. Neću sad spominjati onu fb publiku koja se ismijavala iz njegovog aliasa kad je postalo izvjesno da je Zsa Zsa odustala i da na Eurosong ide on. Velika većina, po mojoj procjeni 90 posto te fb publike, ni danas ne zna da je baby lasagna u britanskom slengu postporođajni trbuh, neki su ga i sotonizirali dok nije izašao u javnost sa svojim razgovorom sa svećenikom, svojom borbom s tjeskobom.

U razmišljanju o ovom Eurosongu, bilo mi je zanimljivo i pročitati status jednog fb prijatelja koji je rekao da sva tri njegova favorita – Hrvatska, Francuska i Švicarska, zapravo pjevaju o ljubavi.

Hrvatska o ljubavi prema rodnom kraju i obitelji koju se napušta, Francuska o neuzvraćenoj romantičnoj ljubavi, zapravo o cjelovitosti koja se ostvaruje samo u intimi, a Švicarska o ljubavi prema sebi i vlastitom integritetu i kad se on ne uklapa u društvene uzuse. Sve tri pjesma, zapravo, govore o društvenoj dinamici zemalja iz kojih dolaze i vrijednosnim odrednicama istih.

Pjesma Baby Lasagne je ritmična, glazbeno nezahtjevna, lako ulazi u uho i kombinira sjajno etnografske elemente sa suvremenom plesnom koreografijom (koju je možda, trebalo dići za stepenicu više nakon Dore) i nije čudo da je lako postala hit.

Projekt Malmö je produkcijski sjajan uradak Markovog tima, a tu prvenstveno mislim na njegovu zaručnicu Elizabetu Ružić. I prijatelja Dina, naravno. Mislim da je Marko odradio sjajnu promociju za Hrvatsku, a da nam je odlično što se ne moramo izlagati organizaciji skupog showa i sigurnosnom riziku koji je u ovom trenutku velik, a kakav će biti dogodine, vidjet ćemo.

No umjesto da ”pamtimo Čehe koji su nam dali nulu, a spašavamo ih s Velebita”, kao da su ti turisti sjedili u žiriju, svodimo pobjedničku pjesmu na rodno izjašnjavanje autora i vidimo karmička predskazanja u razbijanju trofeja, debatiramo o pozornici u obliku švicarskog križa koja je najavila pobjednika i prosipamo svu raskoš magijskog mišljenja po društvenim mrežama, mogli bismo, da hoćemo, puno naučiti od našeg Marka.

Prije svega, o tome da natjecanja ne postoje zato da bi se drugi isključio i omalovažio i da bi se protiv njega ispredale međunarodne zavjere, već kao mjesto drugarstva, susreta, podrške jednih drugima iza pozornice.

Mogli smo naučiti od Marka kako se govori o pobjedniku, kako se gleda svoja intima i svoj život i ne brinu tuđe brige. Zatim, kako se marljivošću i ustrajnošću uz podršku bliskih ljudi, ljubav može pretvoriti u profesiju.

Kako se, promišljanjem o sebi, i održavanjem bliskih veza, uspješno nositi s emocionalnim i psihičkim problemima poput napadaja panike i anksioznosti. Koliko je važno govoriti o mentalnom zdravlju i brinuti za njega.

Mogli smo naučiti i što znači vlastiti, mali krug velikih ljudi uz koje sanjaš, za koje se budiš, što bi rekao Massimo. Kako se ostaje skroman i iz ispravnih razloga novčana nagrada daje u naše dezavuirano zdravstvo.

Da ga zaista cijenimo, a ne da se prema njemu odnosimo idolatrijski, trenutno bismo prestali s teorijama zavjere, pljuvanjem po pobjedniku, ”otkazivanju” dobrodošlice turistima čiji su žiriji nama dali nulu ili malo bodova i gledali što je o tome rekao Marko, a što bismo rekli sami sebi – budi i ti kao Marko. Kolikom postotku ljudi to uspijeva, istražite sami na društvenim mrežama.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena
    •  Svi božićni egzili

> Svi tekstovi ovog autora