Papa Franjo razočarao? ”Urotnici” i skrupulozni vjernici

Poziv na ostavku pape Franje (objavljen na jednom hrvatskom portalu katoličkih teologa) uznemirio je čitateljicu iz Osijeka (pravu ili fiktivnu, koju je možda izmislio urednik rubrike ”Naši razgovori”, u Glasu Koncila 23. svibnja 2024. godine) do te mjere da se osjećala ponukanom zapitati: ”Kako se katolici trebaju postaviti prema takvim ‘pozivima’?”.

Skrupuloznoj vjernici je vjerojatno ostalo u pamćenju da je u Crkvi postojao cijeli katalog knjiga čije je čitanje katolicima bilo strogo zabranjeno, a u izvjesnim slučajevima čak uz prijetnju kazne ekskomunikacije (izopćenja iz zajedništva Crkve).

I možda ne zna da je ozloglašeni indeks zabranjenih knjiga (Index Librorum Prohibitorum ili Index Romanus, popis koji je sastavila rimska inkvizicija, a prvi put je objavljen 1559. godine), koji je vrijedio do datuma stavljanja van snage od pape Pavla VI. Motu proprio Integrae servandae  7. prosinca 1965. činjenično, a formalnopravno od Kongregacije za vjeru u travnju 1966. godine.

Kazne za čitanje ukinute su tek u studenome 1966. godine, a popis je obuhvaćao 6.000 knjiga, među kojima i neke od autora svjetske književnosti, filozofije i znanosti.

Kongregacija za nauk vjere (sada istoimeni Dikasterij) ipak je shvatila da takva cenzura u vrijeme eksplodirajućeg nakladništva knjiga, časopisa, pa i elektronskih medija, jednostavno ne može držati korak sa stvarnošću i da je potrebno omogućiti vjernikovu savjest i svijest za samostalno procjenjivanje kvalitete tiskovina i njihove usklađenosti s njihovom vjerom.

Danas treba pitati vjeroučitelje, dušobrižnike, ispovjednike koji bi se morali zamisliti i pokušati odgovoriti što je krenulo po krivu s osposobljavanjem vjerničke svijesti i savjesti u situacijama kada je pojedincima nejasno kako da se katolik postavi naspram vijestima o kritikama ili pobunama protiv Pape.

Cijeli sustav vjeroučiteljica i vjeroučitelja trebao bi se zamisliti nad (ne)zrelošću, (ne)samostalnošću i pomalo patološkom skrupuloznošću vjernika i vjernica (i urednika/urednica izvjesnih vjerskih medijskih proizvoda) koji njeguju taj anakronistički profil vjernika. Njima se može zamjeriti da u svojoj nekritičkoj lojalnosti ne vide realno stanje crkvenosti, vjerske prakse i utjecaja kršćanstva na život diljem Europe.

Kršćanstvo je – brojčano – ”na izmaku”, autoritet kršćanskih crkvi ograničava se na vjerski život u nekim ključnim događajima pojedinaca. Daleko od toga da vjera i duhovnost usmjeravaju životne putove. Svećenički urotnici protiv Pape upirali su prste na te neumitne statističke pokazatelje – ne birajući riječi, usmjerili su svoje frustracije te opravdano uputili pitanje ”Dokle još tako?” izravno Papi.

Međutim oni nisu osamljeni izuzeci. Diljem Europe se širi krug nezadovoljnika i to ne samo zbog mnogo mana Crkve, nego i zbog stila i profila samoga Pape. Naime, Papa je iznevjerio očekivanja i poslanje zbog kojeg su ga kardinali izabrali 2013. godine.

Što bi uznemireni vjernici i vjernice u Osijeku rekli kad bi znali da je sam Papa adresat kritika i zahtjeva europskih katolika da ”očekuju prave, stvarne, opipljive reforme – a ne najave, pa korak naprijed i na kraju dva-tri koraka nazad”, a da im Papa zauzvrat poruči da još uvijek radi na ostvarivanju svoje vizije ”blage, ponizne, skromne Crkve”.

Europskim vjernicima takva vizija više nije ni uvjerljiva ni primjerena potrebama suvremene Crkve. To je Europa, a u Africi je situacija oprečno suprotna. Afrički biskupi apeliraju na Papu ”ne reformirati, za Boga miloga!”.

Kako se manifestira europsko nezadovoljstvo s Crkvom i rastuće neslaganje s Papom? Papa Franjo je tijekom 11 godina pontifikata pokazivao kako se živi slobodom kršćana, kako se prelazi preko protokolarnih propisa, pa čak i doktrinarnih pouka. ”Sloboda kršćana” – to je Papa naglašavao u predkonklavi u ožujku 2013. godine, kao svoju viziju žive Crkve, najavivši da će se truditi ukloniti prepreke osamostaljivanju vjernika i vjernica i preuzimanju odgovornosti u Crkvi.

I takvu slobodu, samostalnost i hrabrost i demonstrira bez sumnje, ali ne tamo, gdje bi bila evidentno prijeko potrebna: u ophođenju s problemima i reformskih potrebama, nego u svojim izravnim susretima s ljudima. Kontakti, komunikacija, spontane geste i nevezani razgovori, to je Papino tumačenje pojma sinodalnosti – to su vrline, i na tom području papa Bergoglio je pravi suveren. To očekuje i od vjernika.

Papa se čak i sam znao zafrkavati s pojedincima koji stalno traže upute, pouke, pravila ili dozvole. Takva i slična držanja nezrelih katolika Papa podrazumijeva pod pojmom klerikalizam, najvećom preprekom sinodalnosti Crkve.

”Točno je da je Vatikan posljednja apsolutistička monarhija u svijetu, a to moramo pod hitno promijeniti”, upozorio bi svoje slušateljstvo iako je među slušateljima bilo jamačno i onih koji ništa žurnije nisu htjeli nego baš to.

Adresa na koju je Papa trebao uputiti svoju opomenu bila je i jest poznata. U početku njegova pontifikata komentatori su polazili od pretpostavke da je tamo u Vatikanu Papa koji smišlja reforme i kako ih progurati mimo ili kroz kamene stijene vatikanskih institucija i tvrdokornih birokrata u njima.

Prigodne karikature pokazivale bi ogromnog puža, koje papa-dompter, ukrotitelj u cirkusu, silom hoće potaknuti da skoči kroz kolut. Poznavatelj Vatikana, rimski novinar Marco Politi je u svojoj knjizi ”Francesco tra i lupi’ Il segreto di una rivoluzione” (”Franjo među vukovima. Tajna revolucije”) također vidio na djelu pravu vojsku Papinih protivnika, pa i neprijatelja – u samoj kuriji, ali i u lokalnim biskupskim konferencijama, čak i u mafijaškim krugovima.

Marco Politi je i do sada više puta javno ustvrdio i zabilježio u svojem biografskom djelu da se Papa dugo nosio s tim stereotipom. On, nesuđeni reformator – naspram bezvoljnog vatikanskog aparata. ”Potpuno pogrešno”, upozorio je Politi. Stereotip je pogrešan, jer su bila pogrešna očekivanja, pa je nužno moralo doći do razočaranja.

Papa Bergoglio je Bergoglio, a ne lik iz snova i želja, pojedinaca ili određenih krugova. Što on jest, to je on sam 19. ožujka ove godine, na 11. godišnjicu svojeg preuzimanja pontifikata, iznio u svojoj autobiografiji, pod naslovom ”Life. La mia storia nella Storia”. Potomak migranata i izbjeglica, koji je stekao iskustva s raznim rasizmima u multietničkom okruženju, i s nasiljem među njima.

Što je naučio iz toga: boriti se protiv izoliranja i izolacionizma, boriti se protiv siromaštva jer uskraćuje mogućnost doći do punine zrelosti, svakoj osobi pružati mogućnosti koliko god joj treba – njemu je put Crkve ljudska osoba, zrela hrabra osoba.

Ovaj cantus firmus ovoga pontifikata očituje se da se papa Bergoglio drži svojeg temeljnog poziva ”Biskupa rimskog”, pastira bliskog ljudima. On je osoba za bliske kontakte i riječi, krase ga komunikativnost i empatija. Njegov su svijet ljudi, pa i mase, masovni veliki events – u tome je mnogo sličniji papi Ivanu Pavlu II., nego pokojnom papi Benediktu XVI., teologu, dogmatiku i ”osobi sistema”.

Masovni susreti su uvijek impresivni, a papa Bergoglio im svojom osobnošću daje posebnu karizmu. No povijest Crkve pokazuje, na nizu historijskih događaja, varljivost i zavodljivost takvih okupljanja.

Crkveni organizatori bi se zadivili masivnom odazivu, štimungu, prividnoj zauzetosti sudionika – poglavito kad se radi o mladima. Odraz na duše – ne može se izmjeriti – ali iskustvo pokazuje da nije ni trajan ni čvrst. Oduševljenje kad-tad ishlapi, dojmovi izblijede – a vjernička svakodnevnica zahtijeva stalne napore i konkretan rad.

Povijest – i hrvatska novija povijest, poput velikih proslava Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i Tisućite obljetnice Gospina svetišta koje je dala sagraditi kraljica Jelena u Solinu iz 1976. godine komunistima su javno pokazali da kršćanstvo na ovim prostorima nije izumrlo, nego da je živo. Samo toliko i ništa više nije polučeno, slažu se danas trezveni vjernici. Od svega toga nije bilo baš velike koristi. Masovni susreti nisu mjerila za pravu, čvrstu duhovnost, niti uspijevaju motivirati na duge staze.

Što je konkretno poduzeto pod nazivom reforme, obnova Crkve? Mediji inzistiraju, pitaju, žele nešto izvući iz toga. Prisjetimo se samo najsvježijeg primjera novinarskih najava Papinih senzacionalnih reformskih pothvata: ”Papa dopušta blagoslivljanje homoseksualaca”, ”konačno je prevladan otpor kurije”. Dok se predsjednik Kongregacije vjere nije udostojio objasniti: ”Blagoslov homoseksualcima nije blagoslov njihovoj vezi. Ni za živu glavu nemojte ga izjednačiti s vjenčanjem!”

Dakle, čak ni maleni korak naprijed. Najnoviji coup – nova pravila za procjenu ”nadnaravnosti raznih vizija” (na primjer, Međugorje). Teolozima je prepušteno objasniti da se kriterij nadnaravnost premjesti iz područja doktrinarne službe na području pastorala. Što se i moglo očekivati – nova metoda prepoznavanja nadnaravnoga? Jednostavnije: neće se time baviti dogmatičari, nego pastoralni teolozi i praktičari.

Podsjećamo na najveći gaf. Poslije Specijalne sinode za Amazoniju, Papa je objavio postsinodalno pismo ”Querida Amazonia” u kojem je sve što je bilo stavljeno na dnevni red – svećenički celibat, uključivanje žena u ministerijalnu službu – bilo otkazano. ”Revolucija u prašumi – odgođena”.

Nakon toga su novinari, pa i lakovjerni vjernici nastojali vidjeti predznakove za zaređenje žena, pa ako to nije bilo ispunjeno, onda barem za žene đakonice, pa za ukidanje svećeničkog celibata.

I sinodalni putovi europskih katolika: Rim je putem svojeg prefekta, kardinala Martineza, Papinog zemljaka i osobe povjerenja – ulagao oštre opomene i kritike. Jedino Papino ophođenje s homoseksualnim osobama i parovima služi kao pozitivan primjer – no crkveni stavovi o ”neurednosti” takvih odnosa neće se promijeniti.

I naposljetku: Papini savjeti Ukrajini da se ne ustručava ponuditi… jer kapitulacija nije sramota. Na njih su čak i benevolentni u mjesnim crkvama klimali glavama: Ta, Papa nije seljak u Alpama. On ne može spontano izustiti, što mu na jeziku, mora biti svjestan da njegove riječi odjekuju. A to je jedan od temeljnih problema u nastupima pape Franje pred masama, složio se njemački vatikanolog Hubert Wolf sa svojim rimskim kolegom Marcom Politijem.

Sve u svemu sadašnja bilanca jest: Crkva pod papom Bergoglijem pruža socijalu za siromahe, events za mase, a za moral pouke od prekjučer (švicarski teolog i novinar Michael Meier, autor najnovije bilance o pontifikatu pape Bergoglia ”Papa razočaranja”). Njegov je zaključak: Crkva u biti nije sposobna za obnovu – ona nije i neće biti ”kontrastna”, nego u najboljem smislu ”paralelna institucija”.

Danas se Papa predstavlja analitičarima kao ranjeni vojnik, ali i kao osoba koja se (još) nije predala. Što će ostati poslije njega, po čemu će se njegov pontifikat proglasiti uspješnim, a po čemu neuspješnim – uspjeh ili neuspjeh nisu sinonimi za Boga (Martin Buber).

Je li Papa barem pokrenuo procese koji mogu teći? Realisti (npr. kardinal Kasper) vjeruju da za reformu Crkve koja zaista zaslužuje taj epitet, treba tri, a ne samo jedan život.

Sinodalnost je, po mom mišljenju, više nego samo riječ. Ona je put o sporazumijevanju i do globalnog zajedništva, put i do slamanja prepreka u ljudima koji moraju biti sposobni nositi te procese. Nadam se da će ta ideja doći do osoba koje su još uvijek na usnama autoriteta i očekuju od njih putokaze.

Vjerujem stoga da će aktivisti današnjih sinodalnih pothvata ustrajavati i nastaviti u pokušaju njihove realizacije makar malim koracima. I da je riječ samo o novoj kulturi diskutiranja i prepiranja, to bi zacijelo bilo i po volji pape Bergoglija, koji je svjestan da svaki papa ostavlja nedovršene Crkvu i nove izazove.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora