Teologija nade nekad i sad

(Opaska uredništva: U povodu preminuća njemačkog teologa Jürgena Moltmanna /Tübingen, 3. 6. 2024./ donosimo njegov esej o Teologiji nade u prijevodu Romana Karlovića).

Bog nade

A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga. (Rim 15,13)

”Bog nade”: to je jedinstveno. Boga se nigdje drugdje u svijetu religijâ ne povezuje s ljudskom nadom u budućnost. Poznat je Bog koji je na nebu i koji je isti od vijeka do vijeka. Ali Bog nade, koji je pred nama i vodi nas, postoji samo u Bibliji. Bog koji ne samo da je bio, jest i bit će, nego i ”dolazi” (Otk 1,4), štoviše, dolazi nam ususret iz budućnosti – taj Bog je novost.[i]

To je Bog Izraelova Izlaska iz sužanjstva, koji svoj narod vodi naprijed, u stupu od oblaka danju, a u stupu od ognja noću.

To je Bog Kristova oživljavanja iz mrtvih, koji u ognju i vihoru Duha Svetoga vodi svoj narod u svoj novi svijet.

Taj Bog dolazi nam ususret iz svoje budućnosti. Očekuje nas. U obećanoj zemlji prebivat će među svojim narodom. U novome stvaranju svega prolaznoga prebivat će među svim ljudima. ”Gle, sve činim novo” (Otk 21,5), glasi veliki Božji poziv u njegovu budućnost. Tko to očekuje i tomu se nada, otvaraju mu se, u njegovoj životnoj povijesti, vazda novi obzori. Pripravni smo krenuti i početi iznova. Slobodni smo.

Vjera u Krista u cijelosti je – a ne samo u doba Došašća – pouzdana nada, usmjerenost prema naprijed i život u očekivanju nadolazećega. Budućnost nije nešto unutar kršćanstva, nego počelo njegove vjere, ton po kojemu su ugođene sve njegove pjesme, boja praskozorja u kojoj su naslikane sve njegove slike. Jer vjera je vjera u Kristu samo ako je uskrsna vjera. Vjerovati znači živjeti u prisutnosti (sadašnjosti) uskrsloga Krista, protežući se prema nadolazećemu Kraljevstvu ”kako na nebu, tako i na zemlji”. Živa vjera pobuđuje nam sva čula za novi dan. U očekivanju nadolazećeg Krista, proživljujemo svakodnevna životna iskustva: opraštamo se i pozdravljamo, odustajemo i nalazimo, čekamo i hitamo, nadamo se i trpimo, molimo i bdijemo, jer znamo: nâs se očekuje, svakog novog jutra, svakog novog dana, a kad umremo, znamo da Isus stoji na drugoj obali i očekuje nas na svetkovini vječnoga života.

Kršćani su ”sposobni za budućnost” (zukunftsfähig). Ali za kakvu budućnost?

2.

Um nade

Kako je moguće govoriti o budućnosti ako ova još uopće nije nastupila? Kako je moguće pripovijedati o nadolazećim događajima, ako ovima nitko nije nazočio niti je to mogao? Nisu li to neodržive puste želje ili vizije straha? Nije li ipak bolje slijediti geslo: jasno misliti i ničemu se ne nadati! – jer tada se barem nikad nećemo razočarati?

Kakav to razum pobuđuje nada? Je li nadati se uopće realistično ili tek romantično?

Pojmovi našega razuma važe kao istiniti ako se poklapaju sa zbiljom koju odrazuju te se mogu na njoj provjeriti. To je adaequatio rei et intellectus. No predodžbe nade nadilaze dostupnu (vorhanden) zbilju te su, predočujući nešto drugo odnosno novo, često u opreci s njom. Te predodžbe ne proizlaze iz prošlih iskustava niti odrazuju sadašnja iskustva; one su pozivi na nova iskustva. Cilj im nije izraziti dostupnu zbilju putem pojmova, nego istražiti budućnosne mogućnosti.

Predodžbe nade nisu pratilje zbilje, kako je to primijetio Kant, već joj pronose zublju i osvjetljuju njezinu budućnost.

Prema Hegelu, grčka ”Minervina sova” – simbolička ptica mudrosti – polijeće tek u sumrak. Njezino vrijeme nastupa kad siđe večer. Rečeno bez prispodobe: kad je određeni životni oblik zastario i dovršio se, kuca sat njegova spoznavanja. Zapravo, određenu životnu formu moguće je u cijelosti pojmiti tek kad je mrtva, jer se tad više ne može mijenjati. Tad je moguće tu životnu formu razumjeti, ali sâm život time se ne pomlađuje niti iznova oživljuje, kako je to zgodno primijetio kasni Hegel.[ii]

Za mene je simbolička ptica nade ševa, koja ustaje ujutro i najavljuje novi dan života, kad kucne čas da se čovjek probudi, otvori sva čula i započne novi dan s nadom u puninu života.

Rečeno bez simboličkih slika: ono što zovemo zbiljom sastoji se, u stvari, uvijek iz zbiljnosti i mogućnosti, iz aktualnosti i potencijalnosti. U procesu vremena, mogućnost odgovara budućnosti, a zbiljnost prošlosti. U tome raspoznajemo da zbiljnosti nastaju iz vlastitih mogućnosti. Svaka je zbiljnost jedna ozbiljena mogućnost. Svaka je prošlost jedna prošla budućnost. Iz potencijalnosti nastaje aktualnost, ali ne i obratno. Zbiljnost ne postaje opet mogućnošću. Isto tako, u vremenskom procesu nastaje iz budućnosti prošlost, ali iz prošlosti ne nastaje opet budućnost. Stoga je mogućnost ontološki viša od zbiljnosti, a budućnost predstoji prošlosti. To je nova ontologija, koju nalazimo kod Kierkegaarda, Heideggera i Blocha: budućnost je carstvo mogućnostî, prošlost je carstvo zbiljnostî, a sadašnjost bojišnica na kojoj se mogućnosti ozbiljuju ili propuštaju, ili pak odbacuju.[iii]

Kako percipiramo vlastite mogućnosti? Putem zamišljajne snage, imaginacije i fantazije nade. Misliti nadajući se znači istražiti i izabrati vlastitu mogućnost. Tad je potrebna hrabrost nade da se odskoči i dohvati tu nadu, dokle god se za to ukazuje povoljna prilika.

Emergentne su pojave te koje zaslužuju posebnu pozornost. Živjeti s nadom znači razvijati vlastiti smisao za mogućnost.[iv] Realizam nas uči smislu za realnost, nada nam pak pobuđuje smisao za mogućnost. Ne živimo samo u mladosti na rubu svojih mogućnosti, nego dokle god živimo, možemo transcendirati vlastitu zbilju i prodrijeti u carstvo svojih mogućnosti. Tek tad otkrivamo i granice između realnih i nerealnih mogućnosti. Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće. Tko vjeruje Bogu, računat će čak i na još neprobuđene Božje mogućnosti: ”Bogu je sve moguće”, zato je ”sve moguće onomu koji vjeruje” (Mt 19,26; Mk 9,23).

3.

Nada vjere

Nada kršćanâ ne govori o budućnosti po sebi i općenito. Ona polazi od određene povijesne zbilje i najavljuje njezinu budućnosnu silinu. U svojoj nadi, kršćani govore o Isusu Kristu i njegovoj budućnosti. Ne žele živjeti s bilo kakvom budućnošću, već s njegovom budućnošću.

Njihova nada ima čvrsti temelj: temelji se na spomenu Kristova dolaska, njegovog rođenja, života, smrti i oživljavanje iz mrtvih. ”Spomen” je preslaba riječ, jače su ”posadašnjenje (oprisutnjenje)” i ”memento” (Eingedenksein). Utemeljenje svih njihovih budućnosnih očekivanja u Kristovoj osobi i Kristovoj povijesti predstavlja kamen kušnje za sve utopijske i apokaliptičke duhove u Kristovoj zajednici (Crkvi), kako glede sna ”zlatnog doba” tako i glede noćne more ”Harmagedona”.

No to oprisutnjenje Krista otvara široke obzore unutar budućnosti svjetske povijesti i povijesti prirode. Kao što raspeti Krist, na temelju svojega uskrsnuća, ima budućnost kod Boga, tako i sve ono što kažemo o Kristu sadrži nadu u budućnost koju će on donijeti od Boga.

Vjerujem li u Krista, tad se već nadam njegovu nadolazećem kraljevstvu. Stoga nas vjera u Krista pripravlja za to da krenemo i počnemo živjeti njemu ususret.

Njegovu prisutnost doživljujemo već u Riječi i Duhu, krštenju i večeri, u zajednici (Crkvi) te u siromašnima i bolesnima. I što intenzivnije pritom doživljujemo njegovu prisutnost, upravo tim više zazivamo ”Maranatha, dođi, Gospodine Kriste, dođi brzo!”. Žuđeni dolazak Isusov na grčkom glasi paruzija, latinski adventus, dok se na njemački prevodi kao Zukunft, budućnost. Kažemo li ”Kristov ponovni dolazak”, tad je sadašnjost prazna, te nam samo preostaje čekati neki daleki dan.

No kažemo li ”Kristova budućnost”, tad je Krist za nas već ”pojmljen u dolaženju”, te zahvaljujući nadi u njega, već danas otvaramo sva čula za iskustvo njegova dolaska.[v]

Pod ”Kristovom budućnošću” mislimo na budućnost koja već postaje sadašnjošću (prisutnošću), a da ne prestane biti budućnošću.

Božja obećanja, koja pobuđuju našu nadu, vrlo su često oprečna zbiljnosti koju trenutno doživljujemo. Doista, sadašnje i buduće, iskustva i nade, u životu su kršćana među sobom oprečna. Zašto? Zato što se, između to dvoje, uzdiže spomen na to da su Krista razapele moći ovoga svijeta. Sunce izlazi tek iza križa. Tek onkraj Kristova križa puca praskozorje novoga Božjeg svijeta. Kršćanska nada nije optimizam koji samo uspješnima obećaje bolje dane. Tko se nada Kristu, tomu svršetak postaje novim početkom. Njegova nada postaje životnom snagom upravo tamo gdje više nema nikakve nade.

U pogiblima našega doba, nada će iskazati svoju snagu utjehe i otpora. Utješno je trpjeti znajući da razočaranja nisu svršetak, već da za tim slijedi još nešto. Hrabro je ne pokleknuti pred neopozivim, već ostati uspravan u svojem prosvjedu. Zahvaljujući nadi, ne predajemo se, nego ostajemo nemirni i nezadovoljni u nepravednom i neotkupljenom svijetu.

Zahvaljujući nadi u drugi, novi Božji svijet, potlačeni su si pripovijedali ”protupovijesti” o nedaćama ovoga svijeta. Na primjer, pripovijesti o uskrsnuću, koje prorok Ezekijel (pogl. 37) pripovijeda ohrabrenom narodu: s jedne strane, bojno polje prekriveno sasušenim kosturima njegova naroda – s druge, pak, Božji životvorni duh, koji ih budi i mrtve vraća u život. Ili pak protulikovi Ivanova Otkrivenja o ”velikoj babilonskoj bludnici” koja će pasti, pri čemu misli na Rim, koji je tada progonio i kršćane i Židove.

Slika ”nebeskog Jeruzalema”, koji dolazi na zemlju da ostane u vijeke vjekova, predstavlja protulik protiv carskog Rima, koji je zahtijevao da ga se slavi kao ”vječni Grad” (Roma aeterna). I sam naslov ”Gospodin” za Isusa iz Nazareta, osuđena u ime Rima, bio je protunaslov protiv rimskog cara, kojega se moralo veličati kao ”gospodara svijeta”.

Navještaj Boga u Kristovo ime u tom je pogledu ”subverzivni Božji govor”. ”Još gospodare nama drugi gospodari i sile, ali samo ti si naša nada”, govorio je narod u babilonskom sužanjstvu svojemu Bogu (Iz 26,13).

No u toj nadi doživljujemo i znamenje i pralikove nadolazećeg kraljevstva Božjega. Kad u nas struje ”snage budućega svijeta” (Hebr 6,5), ćutimo ozdravljenja duše i tijela. Zahvaljujući toj nadi, čak postajemo suradnicima na kraljevstvu Božjem u ovome svijetu. Putem Isusa, nadolazeće je Kraljevstvo nadošlo već tako blizu da ga više ne trebamo samo očekivati, nego možemo njemu i stremiti. Došlo nam je tako blizu da Kraljevstvo i njegovu pravednost i mir možemo prometnuti u cilj našeg djelovanja.

Ima u našem svijetu stanjâ koja se ”odupiru” pravednosti i miru kraljevstva Božjega. U njima vladaju smrt i ubijanje. Takvim stanjima valja se oduprijeti, moramo ih prevladati kad god je to moguće.

No ima i stanjâ koja ”podupiru” kraljevstvo Božje. U njima vlada ljubav prema životu. Njih moramo promicati i stvarati kad god i gdje god je to moguće. Tada u sadašnjosti nastaju znamenja nadolazećeg Kraljevstva te još danas anticipiramo ono što će doći u Dan Gospodnji.

Život vjere ovisi o snazi nade. Ljudski razum putem nade stječe budnost svih čula. Ako je to istina, tad je bijeda nevjere u gubitku nade, a ljudski razum postaje nerazumnim kad se više nema čemu nadati. ”Grijeh” nije prvenstveno moralna pogreška, već – kako to kaže njemačka riječ (Fehler) – odvajanje od Boga i života koji Bog daje.

Doista, često se govorilo kako je ishodište svih grijeha oholost, zbog koje ljudi žele biti poput Boga. No to je tek pola istine. Tko to danas još hoće? Druga je polovina tužne istine daleko raširenija: to je lijenost srca, tuga čulâ, klonuće, malovjernost. Grijeh nije tek zlo koje činimo, nego mnogo češće i dobro koje ne činimo, kako Pavao kaže u Rim 7,19. Zašto propuštamo dobro koje bismo mogli učiniti? Bog je uzvisio čovjeka i otvorio mu pogled u širinu i daljinu, ali ljudi zaostaju i skanjuju se. Bog obećaje novo stvaranje svega, ali ljudi vjeruju da će sve ipak ostati na starome. Bog mnogo očekuje od nas, ali mi se tek malo pouzdamo u sebe. ”Ne baca nas u propast toliko grijeh, koliko očajanje”, rekao je crkveni otac Ivan Zlatousti. Još od srednjega vijeka, svi popisi grijeha počinju s acedia, tugom, lijenošću srca.

Svako očajanje pretpostavlja nadu. Njegova je bol u tome što svakako postoji nada, ali nema na vidiku nikakva puta k njezinu ispunjenju. Kad neka životna nada doživi razočaranje u svakom pogledu, okrene se protiv onoga tko se nada te ga izjeda. ”Posvuda sam tražio posla, i svugdje su me odbili. U jednom času mi je jednostavno postalo svejedno”, objasnio je neki mladi provalnik u Berlinu. Kad više nema nikakva izgleda za smisleni život, čovjek  se laća besmislenog nasilja: ”Slomi ono što te slomilo.” Kad zamre nada u mir, počinje ubijanje.

No ti razni oblici beznađa ipak se ne mogu uspraviti protiv životodajne snage nade, jer oni su tek oblici raspada te iskonske snage. Oni se šire kad se nada povuče u privatni ili puko crkveni život. Zato: ”Budite uvijek [i svuda, dodao bih] spremni na odgovornost nade koja je u vama” (1 Petr 3,15).

4.

Teologija nade u kairosu svoga vremena

1964.godine, Teologija nade očito je pogodila svoj kairos. Tema je u Crkvi i javnosti, tako reći, visjela u zraku. Na Drugom vatikanskom koncilu, Rimokatolička crkva otvorila se upravo paradigmi modernog svijeta. U Sjedinjenim Državama dosegao je Civil Rights Movement s M.L. Kingom vrhunac u svojoj borbi protiv rasizma za oslobođenje potlačenih crnaca. U Čehoslovačkoj je, pod Aleksandrom Dubčekom, nastao ”socijalizam s ljudskim licem”, demokratizacija staljinističke diktature, a u Latinskoj Americi budio se, nakon uspješne kubanske revolucije 1959., kršćansko-revolucionarni duh. U Medellinu je 1968. latinsko-američka biskupska konferencija donijela odluku o preferential option for the poor, što je osnova ”teologije oslobođenja”.

U Zapadnoj Njemačkoj, međutim, još uvijek je vladao duh Adenauerove sigurnosne politike i posvemašnje stagnacije: ”Samo bez eksperimentiranja: izaberite CDU”, proglašavao je čuveni, kasnije zloglasni plakat. Tomu je vrlo dobro odgovaralo egzistencijalističko bavljenje otuđenjima, tjeskobama vlastite duše i sveopći pesimizam glede svijeta, koji je nastupio nakon njemačkog hybrisa u Drugome svjetskom ratu. Tek je šezdesetih godina započeo odmak od nacističke prošlosti putem svjesne obnove i pokret u novu budućnost s poklikom: ”Odvažimo se na više demokracije!” (Willy Brandt).

Svim tim novim početcima bila je zajednička nada, sa čijom se snagom moglo ispustiti iz ruku staro i potražiti novo. ”Znanje promjene” važilo je tada kao ”um nade”. Tražili smo promjene nabolje, kao što smo očekivali dobro. U pokušajima je tada uvijek bilo više negoli se moglo postići. Preobilje snage u nadi i višak vrijednosti u očekivanjima. Povijesna nada-prema-naprijed (Vorwärtshoffnung) povezala se s eshatološkim očekivanjima koja su nadilazila povijesne mogućnosti. To je, bolje od svih ostalih, izrazio Martin Luther King 28. kolovoza 1963. u Washingtonu, kad je navijestio svoju viziju pokreta za građanska prava:

I have a dream that one day this nation will rise up and live out the true meaning of its creed.

We hold these truths to be self-evident: that all men are created equal…

I have a dream that one day every valley shall be exalted, every hill and mountain shall be made low…

And that the glory of the Lord shall be revealed and all flesh shall see it together.

Time je postavio demokratski ideal jednakosti svih ljudi, iz kojega nužno slijedi oslobođenje potlačenih, u očekivanju nadolazećeg kraljevstva Božjega za sve, prema proročanskom viđenju Iz 40,3-5, i to za sve žive ”zajedno”.

5.

Ključni pojmovi teologije nade

Moja namjera s ”Teologijom nade” bila je vratiti Crkvi – ili bolje: kršćanskom svijetu – njezinu autentičnu nadu u novi Božji svijet.

Mislim da su za kršćansku ”teologiju nade” nužna tri ključna pojma:

1. pojam božanskog obećanja
2. koncept oživljenja raspetoga Krista kao Božje obećanje za svijet
3. shvaćanje ljudske povijesti kao misije

 

1. Božje obećanje

U ono vrijeme, slijedeći Gerharda von Rada, nisam čitao Stari zavjet kao knjigu Zakona ili gnjevnoga Boga, već kao tradicijsku povijest neiscrpnih Božjih obećanja Izraelu za budućnost svega svijeta.[vi]

Eshatologija se ne zasniva na proročanstvima, analizama trendova i prognozama, već na Božjim obećanjima. U čemu je razlika? U predviđanju, čovjek govori o budućim događajima koje neće stvarati sam. Zato su takva predviđanja uvijek tako nejasna da ih sve što uslijedi može potvrditi. U svojem obećanju, naprotiv, Bog obećaje da će učiniti što je rekao, i to jamči svojom vjernošću. Temeljna Božja obećanja u Starome zavjetu jesu obećanja Saveza Noi, Abrahamu, Izraelu, Mesiji: ”Bit ću vaš Bog, i vi ćete biti moj narod”. To je Božje samoodređenje i izabranje Izraela kao Božjeg naroda. U tom obećanju Saveza prisutan je sâm Bog koji obećaje. On obećaje tom narodu svoju vjernost, a kao što je vjernost bit njegova božanstva, tako je obećanje i ono njime obećano jedno te isto, naime, Božja prisutnost (sadašnjost).

U ”Teologiji nade” snažno sam istaknuo da Božje obećanje, po svojoj naravi, otvara budućnost, zato što samo ta strana obećanja pobuđuje snagu za to da čovjek ostavi za sobom sve što ima i sve što jest, te se kao Abraham i Sara (Post 12) i kao Izrael u Egiptu, odvaži na izlazak u nepoznato, pouzdajući se samo u zvijezdu obećanja. Bilo da se čovjek otisne iz svoje domovine kao Abraham ili pak iz tuđine kao Izrael, tu hrabrost Novi zavjet naziva ”vjerom”: ”već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti, kojih ne vidimo” (Heb 11,1).

U jednoj od prvih kritika, napisao mi je 1967. Christoph Hinz, teolog iz tadašnjeg DDR-a, vrlo zgodno: ”Ne zaboravi oganj i oblak u Knjizi Izlaska!” (Diskussion, 125-161). Imao je pravo: ako ne gledamo samo od riječi obećanja u obećanu Božju budućnost, nego i obratno, od te budućnosti u sadašnjost, otkrit ćemo više od same riječi obećanja. Počev od 1972., za to sam preuzeo židovski koncept šehine: u Izraelov Savez obećanja spada i obećanje prebivanja: ”Prebivat ću među Izraelcima, govori Gospodin”. Tako Vječni silazi i dijeli Izraelov usud kako bi poveo svoj narod u slobodu: kao šehina izlaska, Bog hodi ”u stupu od oblaka i stupu od ognja” pred svojim narodom i govori s Mojsijem kao prijateljem, ”licem u lice”.

Kao šehina izgnanstva, Bog je Tora, prezentan u poslušnosti i molitvi Š’ma Israel. Bog postaje suputnikom i supatnikom svoga naroda u tuđini ovoga svijeta kako bi, zajedno s njim, došao u kraljevstvo svoje slave. Šehina je pritom obećanje tamošnje slave, ali i mnogo više od puke riječi, ona je Božja prisutnost, koja ispunja srećom i život u jadima tuđine. Mislim da je Božja prisutnost u Kristu i Duhu Svetomu, po svjedočanstvu Novoga zavjeta, kršćanska teologija šehine: utjelovljeno Božje obećanje i prisutnost Duha nadolazećega Boga.[vii]

2. Kristovo uskrsnuće

”Doista, sva obećanja Božja u njemu su Da i Amen”, kaže Pavao (2 Kor 1,20). Ta rečenica bila je za mene poticaj da oživljenje Isusa iz mrtvih protumačim kao Božje konačno i univerzalno obećanje za novo stvaranje svega. To božansko ”Da i Amen” jest neuvjetovana i bezuvjetna potvrda – kao i bezgranično i univerzalno stavljanje na snagu – obećanja njegove nadolazeće prisutnosti. Bog je stavio na snagu svoje obećanje. To ispunjenje obećanja isprva se tiče samo Isusa, no Bog ga je oživio ”iz mrtvih” zato da postane ”prvijencem svih usnulih” i ”vođom života” svemiru. Time to ispunjenje obećanja postaje ”univerzalnim” za žive i mrtve te ”totalnim” za čitavo stvorenje koje zapomaže.

Bez nadolazećega kraljevstva slave Božje i vječnoga života budućega svijeta, Božje oživljenje Isusa nema nikakva značenja, kao što, bez njegova oživljenja, ni nada kršćana nema nikakve osnove. Kristološko središte teologije mora imati eshatološki obzor, kako sam rekao Karlu Barthu, a svi eshatološki obzori moraju se temeljiti na spomenu oživljenja raspetoga Krista, jer inače ostaju neizvjesnima i bezimenima, kako sam rekao Ernstu Blochu.

Budućnost u svjetlu Isusova uskrsnuća za mene je, nakon ”Teologije nade”, postajala sve važnijom, kako bih je razgraničio u odnosu na optimizam suvremene vjere u napredak, pogotovo u SAD-u. Jer, kad je Bog oživio progonjenog, napuštenog i opovrgavanog Isusa, koga su pogubili moćnici ovoga svijeta, time je donio budućnost potlačenima, napuštenima i prokletima na zemlji. Kristovo je uskrsnuće obećanje nove budućnosti za bezbožne i bogonapuštene, i konačno za mrtve.

Kad je, tijekom jednog međunarodnog skupa o Theology of Hope na Sveučilištu Duke početkom travnja 1968., u Memphisu ubijen Martin Luther King, sinula mi je zamisao da sljedeću knjigu napišem o teologiji križa. Tako sam, od uskrsnuća i ”Teologije nade”, došao do križa i knjige Raspeti Bog iz 1972. Bez memoria passionis Christi nema ni kršćanske meditatio vitae futurae.

3. Život kao zadaća – povijest kao misija

Pod obzorom uskrsnuća raspetoga Krista, život u povijesti postaje zadaćom, misijom. Obećanje nam otvara oči za mogućnosti povijesti i ciljeve koje moramo ostvariti. Samo pod eshatološkim obzorom nade objelodanjuje se svijet kao povijest. Međutim, povijest nije samo sve moguće, puna dobra i zla, jer ta budućnost nije prazno ”kamo” mogućih promjena. Iz promissio, koju nam otvara Božja budućnost, slijedi missio sred povijesti, kako bismo preduzeli tu budućnost prema mogućnosti.

Stoga je, na vrhuncu kršćanskih i sekularnih uzleta šezdesetih godina, Svjetska konferencija crkava uputila u Uppsali 1968. poziv:

”Čujemo krik onih koji žude za mirom. Gladni i eksploatirani vape za pravdom. Prezreni i prikraćeni zahtijevaju svoje ljudsko dostojanstvo. Milijuni tragaju za smislom svojih života. Pouzdajući se u Božju snagu obnove, i mi pozivamo: uključite se u ovo anticipiranje kraljevstva Božjega i dajte da se već danas očituje ponešto od novoga stvaranja koje će Krist, ispuniti u svoj Dan.”[viii]

Predložene su konkretno sljedeće anticipacije:

1. za mir i povjerenje u vrijeme vijetnamskog rata
2. za socijalnu pravednost u rastućem raskoraku među bogatima i siromašnima
3. za usmjerenje prema zajedničkom životu ljudi i prirode na Zemlji

I sama ekumenska bogoslužja postavljena su u tu perspektivu:”Radujemo se što u našem bogoslužju već sad možemo anticipirati vrijeme u kojemu će Bog obnoviti nas same, sve ljude i sve stvari.”

Budući da je eshatološko kraljevstvo Božje budućnost povijesti, ono transcendira sve svoje povijesne anticipacije. Upravo zato ono postaje snagom budućnosti unutar povijesti i vrelom tih anticipacija: živimo u došašću i pripravljamo put Onomu koji dolazi.

1968. pozdravio sam izjave Svjetske konferencije crkava u Uppsali kao ekumensko ispunjenje onoga što sam u Teologiji nade imao u vidu.

4.U svršetku – početak

Temelj nade nije utopija ni istraživanje budućnosnih mogućnosti, već novi početak i početak novoga ovdje i danas: Incipit vita nova. Zato pralik nade i nije daleka budućnost, već rođenje života. Ne kaže uzalud 1 Petr 1,3: ”nanovo rođeni za životnu nadu”. S rođenjem dolazi na svijet novi život. To je razlog (temelj) nadi. S ponovnim rođenjem, zastarjeli život iznova se pomlađuje. To je razlog još većoj nadi. A u svršetku započinje vječni život. To je konačni razlog nadi. Tek iz rođenja novoga života nastaje snaga da se pouzdamo u budućnost ovoga života i stupimo u projekt njegove budućnosti.

6.

Salvi spe: ograničena nada

Razmotrimo najprije najnoviju encikliku pape Benedikta XVI., od 3. prosinca 2007.

Usporedimo li tu encikliku o nadi s pastoralnom konstitucijom Gaudium et spes Drugoga vatikanskog koncila, odmah ćemo uočiti u čemu je njihova razlika: ova enciklika po svojoj je namjeri unutarcrkvena te pastoralno i dušebrižnički upućena biskupima Rimokatoličke crkve i svim ”kršćanima”. Ona kršćansku nadu ograničuje na vjernike, dijeleći ih od svijeta i ljudi, ”koji nemaju nade”.

Gaudium et spes, naprotiv, započinje s ”najužom povezanošću Crkve s cijelom obitelji čovječanstva”: ”Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu”. Stoga se Gaudium et spes upravo s kršćanskom nadom i hvata ukoštac s problemima današnjeg čovječanstva kao što su ljudsko dostojanstvo i prava, mir i izgradnja zajednice naroda. O tome u ovoj enciklici nema ni riječi. U njoj se ”svijet” pojavljuje samo kao: ”svijet bez Boga svijet je bez nade”.

Za razliku od Gaudium et spes, ova enciklika ne započinje sa solidarnošću kršćana sa svim ljudima niti, teološki, s univerzalnim ”Bogom nade”, već subjektivno i crkveno s ”nama”. ”U nadi smo spašeni”, mi a ne drugi, Crkva a ne čovječanstvo. Time se otpočetka zaoštrava razlika među ”kršćanima” i nevjernicima odnosno pripadnicima drugih vjera: mi imamo nadu – drugi nemaju nade (3, 5, 23, 27 i dr.).

”Vjera je nada”, tako glasi naslov prvog odlomka, koji se temelji na navodima iz Poslanice Hebrejima. Zapravo se hoće reći: ”Vjera i nada slobodno se mogu jedna drugom zamijeniti”, kako i stoji u 2. paragrafu. Time otpada različitost nade kao njena posebnost u odnosu na vjeru i ljubav. Enciklika se mogla zvati i ”U vjeri smo spašeni”. Postavlja se pitanje zašto su onda apostol Pavao i teološka predaja razlikovali vjeru i nadu.

Enciklika se dobro apologetski suočava s modernom optužbom da je kršćanska nada ”individualistička” i usmjerena isključivo ”na drugi svijet”. Enciklika na to odvraća: ne, kršćanska je nada ukorijenjena ”u zajedništvu” i usmjerena ka spasenju kao ”zbiljnosti u zajedništvu” (14). ”Nema sumnje da je cilj toga gledanja ‘blaženog života’ orijentiranog na zajednicu nešto što se nalazi skriveno iza zavjese ovoga svijeta, ali upravo zato ima itekako veze s izgrađivanjem svijeta” (15). Kao dokaz za to navodi se kršćansko redovništvo. Redovnici preuzimaju zadaću za Crkvu i ujedno za svijet: Ora et labora. Čovjek se začuđeno pita zašto se ne spominju kršćani laici, koji u svim svojim pozivima nedvojbeno pridonose poboljšanju pravednosti i povećanju slobode u svijetu? U kršćanskim laicima Crkva ipak ima posla s ”izgrađivanjem svijeta”! Odlomak završava upozorenjem: ”Dovoljno je osvrnuti se na svijet oko sebe i sjetiti se ne tako davne prošlosti pa vidjeti koliko ima istine u tome da se ništa pozitivna u svijetu ne može izgraditi ako se prije toga iz duša ne iskorijene zli izdanci.”

Prema ovoj enciklici, cilj je kršćanske nade ”blaženstvo vječnoga života”. Put k njemu vodi kroz međustanje koje se naziva ”čistilištem” te kroz vrata shvaćena kao Posljednji sud. Je li u tome sva kršćanska nada? Što nedostaje? Što je ispušteno?

Nedostaje Isusova Radosna vijest o kraljevstvu Božjem; nedostaje vlast uskrsloga Krista nad živima i mrtvima i čitavim svemirom, koju je naviještao Pavao; nedostaje uskrsnuće tijela i život budućega vijeka, kako se to naziva u ispovijedima vjere; nedostaje otkupljenje stvorenja koje uzdiše i nada u novu zemlju, gdje pravednost prebiva. Ukratko: nedostaju univerzalne dimenzije nade u Boga koji dolazi i kaže: ”Evo, sve činim novo! ” (Otk 21,5). Nedostaju obzori nade za ovaj svijet, za narode i Božji dolazak, kakve poznajemo iz proroštva Staroga zavjeta.

Ovdje se osvećuje to što enciklika ne polazi od teologije nade, nego od antropologije nade. S ograničenjem nade na vječni život otpadaju obećaja Staroga zavjeta. Kršćansku je nadu pritom teško razlučiti od nekakve gnostičke religije otkupljenja.

Ako i krećemo s nadom u vječni život, moramo ipak postaviti pitanje: gdje će to biti? Na ”drugome svijetu” ili na nebu ili, kako stoji u ispovijedi vjere, u ”budućemu vijeku (svijetu) ”? Što će biti taj ”budući vijek (svijet)”? Novi zavjet na to odgovara: nova nebesa i zemlja nova, gdje pravednost prebiva (2 Petr 3,13). Pitamo li pritom: kako je to moguće?, nalazimo odgovor u Otk 21: Bog će prebivati sa svojim stvorenjem i sve stvoreno postat će novo u subivanju sa živim Bogom. To je dovršeno, vječno stvorenje, proslavljenje Božje u svemu i, kako to zove pravoslavna teologija, oboženje svemira.

Ako su to široki obzori kršćanske nade, ta je nada sveobuhvatna te ne daje da išta i itko bude izgubljen. Ne dijeli nas od ”svijeta bez nade”, već nas uvodi u solidarnost sa svekolikom obitelji čovječanstva i zajednicom stvorenja na svijetu. Postaje na prvom mjestu nadom izgubljenih, siromašnih i potlačenih, jer Bog nade donosi pravdu onima koji trpe nasilje. Ona postaje nadom svekolikog stvorenja koje uzdiše (Rim 8,19 i dalje), koje danas trpi zbog ekoloških zločina ljudî. Čitav svijet jauče za Božjim dolaskom. Njegovo je obećanje svijetu nada.

Vrlo je dobro što enciklika spominje ”mjesta učenja i odjelotvorenja nade” (32-48). Kao prvo mjesto učenja navodi ”molitvu kao školu nade”. To je svakako točno, ali molitva je i škola vjere. Što nada pridodaje moljenju? Mislim da joj pridodaje bdjenje. U Novome zavjetu, poziv na molitvu uvijek je povezan s budnicom za bdjenje. U napasti u Getsemanskom vrtu pita Isus svoje učenike samo: ”Jedan sat nisi mogao probdjeti?” (Mk 14,24), a ne: moliti sa mnom! ”Bdijte i molite da ne padnete u napast”. Kršćansko moljenje uvijek je povezano s buđenjem za novi Božji svijet, a buđenje znači budnost svih čula: bdjenje i trezvenost, bdjenje i iščekivanje, bdjenje i gledanje u mesijanskoj su vjeri nerazlučivo povezani. U moljenju govorimo i slušamo, u bdjenju otvaramo oči i gledamo, sve dok, prema Mt 25, ne ”prepoznamo” Krista u siromašnima, bolesnima i zatočenima. Bdjenje je mjesto učenja nade u moljenju.

Kao drugo ”mjesto učenja nade” navodi se ”rad i trpljenje nade”. Ispravno je ukazati na trpljenje, u kojemu se uči nada. No to je uvijek trpljenje u otporu spram moćî smrti i kumirâ ljudî, koji izrabljuju i zahtijevaju žrtve. ”Kršćani stoje uz Boga u njegovu trpljenju”, napisao je Dietrich Bonhoeffer u zatvoru, misleći pritom na otpor spram ubilačke nacističke diktature. Sudjelovanje u Božjem trpljenju u svijetu jesu mesijansko trpljenje, tj. trpljenje nade i trpljenje u kojemu se uči nada. Trpimo li ovdje s Kristom, to ćemo s njim i uskrsnuti i živjeti.

Naposljetku, enciklika spominje ”Posljednji sud kao mjesto učenja i odjelotvorenja nade”. To svakako nije pogrešno; u iščekivanju Posljednjeg suda nad žrtvama i počiniteljima, učimo se nadi u Božju pravednost i milost. Ipak, htio bih svrnuti našu pozornost i na početak, a ne samo na svršetak. Ishodište nade nije smrt, nego rođenje života.

_________________________________

[i] O Zeusu, grčkom ocu bogova, pisano je: Zeus bijaše, Zeus jest, Zeus će biti, jer Zeus je vječan. O Bogu Isusa Krista, međutim, pisano je (Otk 1,4): ”Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi”. Budućnost bitka zamijenjena je dolaženjem. To je jedinstveno. Bitak Boga Izraelova i Boga Isusa Krista poima se eshatološki u dolaženju. Usp. E. Peterson, Theologische Traktate, München, 1951., 334.

[ii] G.W.F. Hegel, Grundlinien der Philosophie des Rechts (1821.), ur. J. Hoffmeister, Berlin, 1956., predgovor, 17.

[iii] S. Kierkegaard, Der Begriff der Angst (1844.), prevela i ur. Lieselotte Richter, Hamburg, 1960., 85: ”Moguće u cijelosti odgovara budućemu. Moguće je za slobodu buduće, a buduće je za vrijeme moguće.” Tako i M. Heidegger, Sein und Zeit (1927), Tübingen, 1957., 382 i dalje, i E. Bloch, Das Prinzip Hoffnung, Frankfurt, 1959., 224-257.

[iv] E. Fromm, The revolution of hope, New York, 1968., 9-19. R. Musil, Der Mann ohne Eigenschaften, Hamburg, 1952., opširno je i ne bez ironije oslikao taj ”smisao za mogućnost” u ”čovjeku mogućnosti”

[v] Takvo jedno stvaralačko očekivanje Kristove budućnosti živio je i poučavao Christoph Blumhardt. Vidi L. Ragaz, Der Kampf um das Reich Gottes in Blumhardt, Vater und Sohn – und weiter, Zürich, 1922.

[vi] Theologie des Alten Testaments, I. i II., München, 1957., 1960. Ta knjiga postala je ishodišnom točkom sustavne teologije nakon Bartha i Bultmanna kod W. Pannenberga, Theologie der Geschichte, te u mojoj ”Teologiji nade”.

[vii] J. Moltmann, Schechina: Das Geheimnis der Gegenwart Gottes im Judentum und Christentum, u: Sein Name ist Gerechtigkeit. Neue Beiträge zur christlichen Gotteslehre, Gütersloh, 2008., 97-109.

[viii] Uppsala spricht. Sektionsberichte der vierten Vollversammlung des Ökumenischen Rates der Kirchen in Uppsala, 1968., Ženeva, 1968., 1-2.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora