Što je gore, pedofilija ili otvaranje Olimpijskih igara?

Aurelije Augustin definirao je osobu kao biće odnosa, ali je ujedno istaknuo kako se osobu ne može reducirati na skup odnosa, ona je uvijek iznad i izvan svih odnosa.

Svaka osoba ima neko posebno, vlastito, izvanodnosno značenje. Kada čovjek ne bi nešto značio u sebi, odnosi bi, smatra  Augustin, bili nehumani i besmisleni, jer ne bi bili u funkciji isticanja značaja osobe, već onoga čemu osoba služi. Osoba koja nečemu služi, nije osoba, nego animirana stvar.

Neprestano ponavljam kako je kršćanski nauk human, ali to, nažalost, ne znači da su i povijesne prakse kršćanstva humane, upravo suprotno, one su često nehumane. No ta nehumanost ne izvire iz nauka, nego ili iz njegovog negiranja ili, pak, nepoznavanja. Kršćanstvo ne poznaju oni koji smatraju da je kršćanstvo iznad čovjeka.

Halabuka koja se digla oko otvaranja Olimpijskih igara, pokazatelj je, po mome sudu, nepoznavanja što kršćanstvo jest, a ono je, prije svega, religija ljubavi i oprosta, a ne gnjeva i povrijeđenosti.

Nerazumijevanje biti kršćanstva proizlazi iz nemogućnosti da se nadiđe ta bit, baš kao što nerazumijevanje onoga što osoba uistinu jest proizlazi iz nemogućnosti da se nadiđu relacije u kojima se konkretna osoba nalazi, kao i kontekst koji okružuje konkretnu osobu.

Smisao kršćanstva veće je od samog kršćanstva; smisao kršćanstva nije kršćanstvo samo.

Kršćanstvo nije ugroženo kada netko napada ili ironizira kršćanski nauk, skup vjerskih istina ili manifestaciju u kulturi, jer ništa od toga ne iscrpljuje smisao kršćanstva. Taj smisao se ostvaruje izvan i iznad kršćanstva. On, uostalom, dokida kršćanstvo kao vremenitu stvarnost.

Briga o ljudskoj osobi neodvojiva je od kršćanstva. Smisao kršćanske brige u potpunosti se ostvaruje u eshatonskoj ljubavi u kojoj, ako je kršćanska vizija svijeta ispravna, uvjetno rečeno, ima mjesta za ostvarenog čovjeka i razotkrivenog boga, ali ne i za kršćanstvo.

Kršćanstvo operacionalizira sa skrivenim, nevidljivim bogom. Kada i ako se bog potpuno razotkrije, a to se može dogoditi samo u eshatonskim sferama, kršćanstvo nestaje, biva suvišno i nepotrebno.

Ono tu nepotrebnost i suvišnost već sada u sebi nosi. Kada kršćanstvo postane nužno i bitno, negira se ono bitnije od kršćanstva, ono čemu kršćanstvo služi, a to  su čovjek i bog. Tih negacija smo se u povijesti nagledali, a gledamo ih i sada.

Kada se oslobodimo svih lažnih predrazumijevanja, shvaćamo da je kršćanstvo samo jedna od mnogih mogućih relacija, nipošto jedina i nipošto najznačajnija, koja obilježava osobu, neovisno o tome kako ona doživljava tu relaciju, a može je doživljavati u rasponu od vjere do nevjere.

Svaka relacija je sekundarna u odnosu na ono primarno – svijest o neponovljiviom značaju i veličini osobe.

Za objašnjenje ovog stava zadržat ću se u okvirima naše mikrolokacije odnosno onoga što se naziva Republika Hrvatska.

U našoj državi svi su se, na ovaj ili onaj način, ako nikako drugačije, onda svakako kod upisivanja prvog razreda osnovne škole, našli u odnosu s kršćanstvom – tada su nas, ali baš sve (što o tome mislim, ne bih sada, dovoljno je da napomenem kako je to pitanje duboko protukršćansko), pitali da se odredimo prema pohađanju školskog vjeronauka. U Hrvatskoj su se svi, zahvaljujući institucionalnom braku države i Crkve, našli ili će se naći u relaciji s kršćanstvom.

Kao oni koji se nalaze iznad kršćanstva, odlučujemo o tome koju i kakvu ulogu će kršćanstvo imati u našem životu. Naravno da svi nisu iznad kršćanstva, to su samo oni koji su kršćanstvo ili prihvatili ili odbili kao jednu od mogućih, u odnosu na ljudsku veličinu, posve sekundarnu relaciju.

Oni koji su, zbog neke druge relacije (obiteljske, društvene ili političke), ispod kršćanstva, vjeronauk i sve što ulazi u domenu iskazivanja pripadnosti ovoj relaciji, nemaju mogućnost izbora – takvi demonstriraju vlastiti kapitulantski status. Kapitulanti su uvijek ispod nekog esencijalističkog određenja, taj esencijalizam im oduzima slobodu i individualni značaj.

Esencijalizam, dakle, uništava i ubija kršćanstvo te, potom, brižno razvija pastoral ubijanja i uništavanja svijeta i ljudi afirmiranjem sadržaja esencijalističkog kršćanstva. Bit se, što stoji u svakom srednjoškolskom udžbeniku filozofije, određuje kao ono po čemu jest to što jest, a kršćanstvo jest to što jest po Kristu i čovjeku, neovisno o tome je li taj čovjek kršćanin ili nije.

Kršćanstvo ne traži da svi ljudi budu kršćani, ono zahtjeva da kršćani prije i poslije svega budu ljudi, osobe odnosno neponovljivi, posebni i u sebi i po sebi vrijedni subjekti.

Bit kršćanstva nije nešto nego netko ili, da budem posve jasan, bit kršćanstva je subjekt ili osoba – čovjek, bogočovjek i bog. Tko to ne shvaća, ništa ne shvaća.

Naša povijest, posebno ona čije odjeke danas osjećamo, prepuna je, nazovimo to pravim imenom, esencijalističkih hereza. Te hereze inzistiraju na obrani nekog neosobnog sadržaja, riječ je, dakle, o inzistiranju na onome što umjesto da se fokusira na obranu onoga tko, i to svakog pojedinačnog tko, a ne samo onoga tko koji se nalazi u relaciji posluha prema postavljenom esencijalističkom sadržaju. Braniti kršćanstvo, a zanemarivati čovjeka, duboko je protukršćanski stav. Kršćanstvo nikada nije bilo ugroženo, jer ono ne može biti ugroženo, ali, valja priznati, mnogi ljudi su bili i još uvijek jesu ugroženi uslijed agresivnog i perfidnog nametanja sadržaja esencijalističkog kršćanstva kao društveno obvezujuće, normativne stvarnosti.

Tko je to bio ugrožen zbog svečanosti otvaranja Olimpijskih igara? Nitko. Tko je bio ugrožen od Pavelićevog režima kojega je tako zdušno pozdravio Alojzije Stepinac? Mnogi. Nekima od njih je pomagao i sam Stepinac da sačuvaju živu glavu, i to je njegova pozitivna uloga, ali ga to nije spriječilo da tzv. NDH i dalje promatra kao izraz plemenite želje hrvatskog naroda da živi u vlastitoj državi.

Ta nakaradna, fašistička, lažna država nije bila plod želje, nego prokletstva. Stepinac, kao kardinal esencijalističkog kršćanstva, kao onaj koji je smatrao da je kršćanstvo spojivo s tzv. NDH, ne pripada i nikada neće pripadati egzistencijalnom kršćanstvu.

Egzistencijalno kršćanstvo nikada ne bi moglo pristati uz zločinački režim, dok, naprotiv, esencijalističko kršćanstvo u tome ne vidi nikakav problem sve dok se zločini provode i zbog obrane tog esencijalizma.

Kada su 2015. god. pomoćni zagrebački nadbiskup Valentin Pozaić i sisački biskup Vlado Košić potpisali peticiju da se ustaški zločinački poklič Za dom spremni, pod kojim su provođeni rasni zakoni i ubijani ljudi, uvede kao službeni pozdrav hrvatskih vojnika, znali su što potpisuju – esencijalističku herezu.

Ne bih obrazlagao monstruoznost ideje da biskupi oblikuju vojnike po svojoj mjeri, zadržat ću se na njihovoj namjeri, a ona je bila da se hrvatski vojnici, a posljedično i svi hrvatski građani, degradiraju s razine osobe na puke točke u mreži odnosa kako bi se ostvarili protukršćanski stavovi. Riječ je o prešutnoj rehabilitaciji ustaškog režima.

To je bio jedini smisao i cilj ove peticije. Peticija nije, u formalnom smislu, zaživjela, ona je odbačena, ali je ova inicijativa preživjela u mnogim drugim oblicima. Ona se stoga danas, na različite načine, i dalje provodi.

Ta inicijativa je sastavni dio sadržaja esencijalističkog kršćanstva u Hrvatskoj. Kada, primjerice, jedan šibenski franjevac, čijeg imena se ne mogu sjetiti, a budući da mi nedostaje unutarnja motivacija da izgubim nekoliko trenutaka života kako bih jednostavnim internetskim pretraživanjem došao do tog beznačajnog podatka, to neću učiniti jer se, ponavljam, oko tih esencijalističkih heretika ne želim i neću posebno truditi, javno govori protiv svih Srba, koje on ne voli niti će ih ikada voljeti, jer u njima vidi genetsku grešku, na djelu je realizacija te inicijative.

Ovaj franjevački esencijalist ne podnosi Srbe, i zbog toga se ponosi, ali istovremeno nudi esencijalističku reviziju srpstva – oni Srbi koji se zalažu za Hrvatsku po mjeri esencijalističke hereze nalaze se na pravom putu, oni zbog toga nisu Srbi nego hrvatski pravoslavci.

Dobri Srbi su oni koji nisu više Srbi, ali nisu ni Hrvati, jer Hrvati ne mogu biti bivši Srbi. Oni su ne-više-Srbi i još-ne-Hrvati. Takve vodimo pod kodnim imenom ”hrvatski pravoslavci”. Čista esencijalistička hereza.

Zašto hrvatski biskupi i franjevci s imenom i bez imena ne progovaraju o najnovijem slučaju splitskog svećenika-silovatelja djece? Zato što svećenik-silovatelj vjerno služi esencijalističkoj herezi. Zbog toga mu je njegov ordinarij, i kada je saznao za što je ovaj svećenik-silovatelj optužen, omogućio da i dalje pastoralno djeluje, da propovijeda, širi i brani esencijalističko kršćanstvo.

Esencijalističko kršćanstvo je iznad svakog silovanog djeteta. I, što kažete, što je gore, silovanje djeteta ili scenografija otvaranja Olimpijskih igara?

Pristaše esencijalističke hereze znaju, oni su se o onome što ih vrijeđa jasno izjasnili, baš kao što i jasno šute o onome što šutnjom i religijskom praksom podržavaju.

Esencijalistički kršćani  nemaju ništa protiv toga da svećenik-silovatelj, uz znanje i suglasnost mjesnog ordinarija, skrbi o njihovom duhovnom životu.  Pitanje nisam uputio njima, nego vama. Što je gore? Što vas vrijeđa i vrijeđa li vas išta?

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora