Čudovišna empatija prema zlostavljačima

Kolektivno, novodobno, civilizacijski volimo se hvastati pravednošću, potpunom netolerancijom prema nepravdi. Istodobno duboko ukorijenjeno, gotovo refleksno skloni smo pokazati sućut prema zločincu/zlostavljaču te sumnju prema žrtvi koju uvijek propitujemo.

Zlostavljaču uvijek tražimo pozadinske porive, mehanizme koji su doveli do malformacija u njegovu ponašanju. Jer: sve se može racionalno objasniti i svaka pojava ima svoje podrijetlo u prethodnim (traumatičnim) iskustvima ili normama što ih je društvo zacrtalo, odredilo, determiniralo u obliku kalupa.

Većinski smo stava da je zločinac morao, jednostavno morao biti izazvan kako bi učinio nepojmljivo: žrtva je jednostavno morala učiniti nešto što će zlostavljaču/nasilniku pomutiti um, dovesti ga u stanje afekta.

Paradoksalno, u konačnici dolazimo do misaone tvorbe da je žrtva odgovorna za zločin. ”Sama si je kriva” – konstatacija je kojom ogromna većina za pravdu brižnih ljudi tumači silovanje, bilo koji oblik agresije prema (najčešće) ženi.

Žrtva je bila zavodljiva, putena, zavodljivo odjevena, izazovna, provokativna. Hormoni su nužno odradili svoje. U tu su ”veliku istinu” bile upućene gotovo sve religije koje muškarce u hramovima (crkvama) u prvi mah odvajaju od žena. Postoje i dodatna osiguranja od požude: ženama se na vjerskim okupljanjima glave prekrivaju maramama, velovima i kojekakvim krpama kako ”kosom svojom ne bi u napast dovele anđele” i, dakako, nedužne muškarce.

Držimo se maksime kako zlo ne dolazi samo od sebe. Nešto mu mora biti uzrok. Sve mora biti racionalno objašnjivo.

Ponekad racionalnost tako poseže za iracionalnim viđenjem muške ”dječačke prirode”. Primjerice kad ravnatelj jedne uvažene institucije po stražnjicama pljeska podređene mu žene, rasteže im majice i košulje kako bi im komentirao grudnjake i grudi u njima, kad na sastancima na kojima sjede sistematizacijom podređene mu žene prisutne pita žele li vidjeti njegova, nakon koronarografije ”obrijana jaja”. Svi se smiju, neugodno im je, ali se smiju. Zato što je ”on takav”. Razigran, prpošan.

Ne treba to prijaviti, jer to bi bilo loše. On je krasan, ali je ”takav”.

Kakav?

Kakav čovjek moraš biti da (oženjen) šalješ opscene poruke kolegicama koje ne samo da su na početku početaka neke karijere, koje su (ponovo) u sistematizaciji radnih mjesta ispod tebe šalješ opscene poruke?

Kakav čovjek, kolega trebaš biti da bi ”okrenuo pilu” i rekao da je kolegica trebala blokirati poruke, ponašati se kao da se ništa nije dogodilo i nastaviti blisko surađivati s pošiljateljem poruka?

Gdje je empatija? Empatija je u pogrešnom taboru. Podršku i razumijevanje ne dobiva žrtva, nego nasilnik. ”Bez veze je čovjeku uništila život”, čest je komentar nakon razotkrivanja predatora kojemu se ”svijet srušio”. Kao da ga nije sam podrivao i minirao eksplozivom vlastitih, opetovanih postupaka.

Živimo u društvu koje prijetvorno teži pravednosti koja se svodi na nekakvo međustanje u kojemu je i vuk sit i ovce na broju, stanje u kojem ovce šute.

Zato što ne treba rušiti hijerarhiju, zato što te nitko neće poduprijeti svjedočanstvom ako se odlučiš za raskrinkavanje ”glave”, ”vrhunaravnog”.

Živimo hipokriziju čuđenja činjenici da se žrtve tek godinama nakon pretrpljenog usude iznijeti istinu. Ne zato što podmuklo žele nekom ”uništiti život”, nego samo zato što su se izmakle iz ranijih poslovnih odnosa ili su konačno stekle neki status koji im predator više ne može poljuljati prijetnjama, ni ”svjedoci” izjavama kako ne mogu vjerovati da bi taj koji je takav mogao učiniti takvo što jer je ”divan čovjek”.

I Goebbels je navodno bio prekrasan čovjek, divan suprug, otac, zaljubljenik u kulturu koji je u Heidelbergu doktorirao obranivši disertaciju o drami u 18. stoljeću. Navodno je bio pjesnička duša. ”Samo” su mu na živce išli Židovi. Dobro, primjer je pretjeran, graniči s neumjesnošću, no može li itko uspostaviti gradaciju zla?

Mikroskopsko, majušno, sitno, malo zlo nasuprot velikom golemom zlu, nešto u tom stilu?

Koliko zla i nepravde čovjek može podnijeti tako da iskustvo proizašlo iz zla pretoči u probavljivu traumu s kojom može živjeti? Do koje granice treba šutjeti, pustiti onog ”koji je takav” da radi što mu se prohtije bez ikakvih posljedica? Koliko prljavštine stane pod tepih šutnje?

I: zašto je gotovo uvijek život žrtve manje važan od života zlostavljača?

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Strah od ulaska Rodnih studija na Filozoski fakultet je glupost
    •  Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
    •  Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
    •  Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
    •  Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
    •  Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
    •  Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
    •  Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
    •  Da je zakon pisat' lako, zakon bi pis'o sva'ko
    •  Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote

> Svi tekstovi ovog autora